Kakvu nam poruku šalje tzv. međunarodna zajednica jučerašnjom oslobađajućom presudom koju je Raspravno vijeće Haaškog suda donijelo u procesu protiv Vojislava Šešelja? Svakome je, valjda, jasno da su u svim dosadašnjim presudama ICTY-ja politički obziri i slanje političkih poruka zemljama bivše Jugoslavije imale ključnu ulogu, a da su zadovoljenje pravde i pravne procedure bile na drugom ili trećem mjestu. Mahom su to bile presude koje su za glavni cilj imale oportunističko potvrđivanje političkih „danosti na terenu“, u čijem je kreiranju veliku ulogu imala Međunarodna zajednica, pa tek onda i kažnjavanje zagovornika i vinovnika najtežih zločina počinjenih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Tako je pravda u Haaškom sudu uglavnom klecala koljenima pred politikom, a oni koji su njeno ispunjenje očekivali najčešće su bili primorani zadovoljiti se ako se ne bi potpuno spustila na koljena.
Međutim, imajući u vidu i ovu potpuno nepouzdanu i arbitrarnu praksu u radu Haaškog suda, teško je objasniti oslobađajuću presudu Šešelju. U ovom slučaju, čini se, nije postojala niti jedna politička prepreka koja bi stajala na putu ispunjenja pravde. Dapače, vjerojatno niti jedna presuda ne bi pridonijela proklamiranom cilju pomirenja i resterećivanja političke suradnje među državama bivše Jugoslavije od zloduha prošlosti kao presuda koja bi osudila najgrlatijeg zagovornika projekta Velike Srbije. Osuđujuća presuda bila bi u skladu i s nekim ranijim presudama suda u Haagu, pa i nekima u kojima je Šešelj već naveden kao dio udruženog zločinačkog poduhvata. Istovremeno, takva presuda bila bi i politički oportuna, ako hoćemo, jer je današnja politička stvarnost rezultat ratnog poraza proklamiranog projekta Velike Srbije. Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju je, dakle, i moralno i pravno i politički u suprotnosti, ne samo s pravdom, već i mjereno ne baš visokim kriterijima dosadašnje prakse Haškog suda.
Nije samo talijanska sutkinja i članica Raspravnog vijeća ICTY-ja, Flavia Lattanzi, koja je imala izdvojeno mišljenje o presudi, pri čitanju presude imala osjećaj da je „bačena unazad, u daleku povijest“. Ova presuda nas zakopava duboko u povijest, revidira kakve-takve dosege naše političke stvarnosti i izručuje nas neizvjesnoj budućnosti. Ona prije liči na oživljavanje već upokojenog vampira, nego na presudu koja bi imala ambiciju predstavljati zadovoljenje pravde. Stoga se, više od bijesa nad nepravdom, moramo pitati ima li ova presuda i nekakvu zlokobniju poruku? Neozbiljno je svoditi ovo na nekakvu neobjašnjivu iracionaliju ili subjektivnu slabost sudaca. Svaka dosadašnja presuda Haaškog suda, ma koliko nam se činila prava ili kriva, imala je u prvom redu sasvim ozbiljnu i ciljanu političku poruku i značaj, pa je tako ima i ova. Drugim riječima, trebali bismo se pitati zašto nam Međunarodna zajednica ovom presudom šalje poruku da nešto nije u redu s, recimo to tako, postratnom političkom stvarnošću u zemljama na prostoru bivše Jugoslavije? Zašto se sada, i na ovakav način, bude duhovi prošlosti i relativiziraju zaključci ratova? Zašto Međunarodni sud pravde daje pravno-politički legitimitet jednoj ideji za koju smo mislili da je sahranjena, kada sam taj čin očito može ponovno destabilizirati države na prostoru bivše Jugoslavije?
To je, čini mi se, puno važniji aspekt oslobađajuće presude Šešelju od onog koji neposredno izaziva odioznost i moralni zazor. Politička razboritost, također, nalaže da se reagira puno trezvenije od paničarenja i nasjedanja na jeftine Šešeljeve provokacije kako bi se eventualno pokupio koji jeftini politički poen. Razboritije je obratiti pažnju na provokaciju koja ima žig i potpis velikih sila. Šešelj je tu, na kraju, nebitan. Bitno je ne dozvoliti da se dodatno destabilizira ionako nestabilna politička situacija u zemlji i okruženju. Od velike pomoći je to što se političko vodstvo Srba u Hrvatskoj oglasilo ovim povodom i osudilo pokušaj političkog povampirenja jedne propale ideologije. Bilo bi od pomoći i kada bi mediji, naročito poneke regionalne televizije, prorijedile praksu davanja prostora notornom ratnom huškaču i njegovim nastranim idejama. Stvari treba staviti pod kontrolu tamo gdje je moguće, kako nam ne bi ispao iz fokusa širi i puno ozbiljniji aspekta ove neočekivane i jako čudne presude. Migrantska kriza, islamski terorizam, politička nestabilnost u Makedoniji, na Kosovu, u Crnoj Gori, uvijek rovita Bosna i Hercegovina – i sada Šešelj. Kome je u cilju spuštati zapaljen fitilj u balkansko bure baruta?
Večernji list
Međutim, imajući u vidu i ovu potpuno nepouzdanu i arbitrarnu praksu u radu Haaškog suda, teško je objasniti oslobađajuću presudu Šešelju. U ovom slučaju, čini se, nije postojala niti jedna politička prepreka koja bi stajala na putu ispunjenja pravde. Dapače, vjerojatno niti jedna presuda ne bi pridonijela proklamiranom cilju pomirenja i resterećivanja političke suradnje među državama bivše Jugoslavije od zloduha prošlosti kao presuda koja bi osudila najgrlatijeg zagovornika projekta Velike Srbije. Osuđujuća presuda bila bi u skladu i s nekim ranijim presudama suda u Haagu, pa i nekima u kojima je Šešelj već naveden kao dio udruženog zločinačkog poduhvata. Istovremeno, takva presuda bila bi i politički oportuna, ako hoćemo, jer je današnja politička stvarnost rezultat ratnog poraza proklamiranog projekta Velike Srbije. Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju je, dakle, i moralno i pravno i politički u suprotnosti, ne samo s pravdom, već i mjereno ne baš visokim kriterijima dosadašnje prakse Haškog suda.
Nije samo talijanska sutkinja i članica Raspravnog vijeća ICTY-ja, Flavia Lattanzi, koja je imala izdvojeno mišljenje o presudi, pri čitanju presude imala osjećaj da je „bačena unazad, u daleku povijest“. Ova presuda nas zakopava duboko u povijest, revidira kakve-takve dosege naše političke stvarnosti i izručuje nas neizvjesnoj budućnosti. Ona prije liči na oživljavanje već upokojenog vampira, nego na presudu koja bi imala ambiciju predstavljati zadovoljenje pravde. Stoga se, više od bijesa nad nepravdom, moramo pitati ima li ova presuda i nekakvu zlokobniju poruku? Neozbiljno je svoditi ovo na nekakvu neobjašnjivu iracionaliju ili subjektivnu slabost sudaca. Svaka dosadašnja presuda Haaškog suda, ma koliko nam se činila prava ili kriva, imala je u prvom redu sasvim ozbiljnu i ciljanu političku poruku i značaj, pa je tako ima i ova. Drugim riječima, trebali bismo se pitati zašto nam Međunarodna zajednica ovom presudom šalje poruku da nešto nije u redu s, recimo to tako, postratnom političkom stvarnošću u zemljama na prostoru bivše Jugoslavije? Zašto se sada, i na ovakav način, bude duhovi prošlosti i relativiziraju zaključci ratova? Zašto Međunarodni sud pravde daje pravno-politički legitimitet jednoj ideji za koju smo mislili da je sahranjena, kada sam taj čin očito može ponovno destabilizirati države na prostoru bivše Jugoslavije?
To je, čini mi se, puno važniji aspekt oslobađajuće presude Šešelju od onog koji neposredno izaziva odioznost i moralni zazor. Politička razboritost, također, nalaže da se reagira puno trezvenije od paničarenja i nasjedanja na jeftine Šešeljeve provokacije kako bi se eventualno pokupio koji jeftini politički poen. Razboritije je obratiti pažnju na provokaciju koja ima žig i potpis velikih sila. Šešelj je tu, na kraju, nebitan. Bitno je ne dozvoliti da se dodatno destabilizira ionako nestabilna politička situacija u zemlji i okruženju. Od velike pomoći je to što se političko vodstvo Srba u Hrvatskoj oglasilo ovim povodom i osudilo pokušaj političkog povampirenja jedne propale ideologije. Bilo bi od pomoći i kada bi mediji, naročito poneke regionalne televizije, prorijedile praksu davanja prostora notornom ratnom huškaču i njegovim nastranim idejama. Stvari treba staviti pod kontrolu tamo gdje je moguće, kako nam ne bi ispao iz fokusa širi i puno ozbiljniji aspekta ove neočekivane i jako čudne presude. Migrantska kriza, islamski terorizam, politička nestabilnost u Makedoniji, na Kosovu, u Crnoj Gori, uvijek rovita Bosna i Hercegovina – i sada Šešelj. Kome je u cilju spuštati zapaljen fitilj u balkansko bure baruta?
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar