A opet, korupcija u Hrvatskoj i dalje cvjeta, a korupcijske afere postaju sve više sastavnim dijelom naših života. Kako izgleda, što se više borimo protiv korupcije, to ona nama više vlada; kako se krene korupcijskoj hidri sjeći glave, to ona postaje opasnija i ubojitija. Kao da postoji neko alkarsko "dvaput u ništa" borbe protiv korupcije, neka nesavladana dijalektika same korupcijske stvari, pa borba protiv korupcije, umjesto da postane vrsta socijalnog moralnog purgatorija, sve dublje zahvaća sve pore društva. Čovjeku padaju na pamet prizori nekakve titanske gigantomahije i borbe sa nadnaravnim silama kada razmišlja o njoj.
Pošteni političari i druge bajke
A opet, stvar nije nimalo mistična i nadnaravana, već posve prizemna i ljudska. Naime, ja ne vjerujem da u svezi s korupcijom postoji neka naročita dijalektika "same stvari", niti nekakav nesavladivi, iracionalni, mistični društveni problem. Prije bih rekao da se radi o jednoj vrsti ideologijske zaslijepljenosti i pogrešnom detektiranju problema – a to je da korupcija uopće nije društveni problem, nego državni problem. Korupcija nije nikakva misteriozna "bolest društva", kao što se naokolo priča, nego bolest države. Korupcija postoji samo tamo gdje je političarima omogućeno da kontroliraju i upravljaju novcem poreznih obveznika.
Što su te ovlasti političara veće, što je država glomaznija – to je veća korupcija. Tu postoji jasna aritmetička proporcija. Ovu proporciju ne može narušiti nikakva priča o transparentnosti upravljanja javnim financijama, nikakvo osnivanje državnih agencija za borbu protiv korupcije, nikakve zakletve političara na poštenje i slične bajke. Uostalom, sve to imamo, a redaju se afere za aferom, novac poreznih obveznika se troši nemilice, opraštaju se dugovi i pogoduje se državnim miljenicima u predstečajnim nagodbama, ilegalni odljev novca javnih poduzeća na privatne račune u inozemstvu je na istom nivou kao i za vrijeme Sanadera, itd.
Izbacimo lopova iz kuće
Dapače, korupcija je najizraženija upravo u institucijama koje bi trebale kontrolirati korištenje novca u javnim poduzećima, među onima koji bi trebali kontrolirati kontrolore, u takozvanim nadzornim odborima, u raznim vladinim komisijama, ministarstvima, u sudstvu, itd. I što je razina moći viša i što su ovlasti ovih državnih kontrolora veće, institucije su korumpiranije. U stvari, kada kažemo da je korupcija "bolest države, a ne društva", treba biti precizniji (jer genitiv govori dvojako), pa reći da je država ta bolest, taj sifilis suvremenog doba, a da je korupcija samo njen simptom, njezin gnojni čir.
Pa, zašto onda opetovano činimo istu grešku i prizivamo državne institucije koje bi imale sve veće i veće ovlasti kako bi se borile protiv korupcije? Ako je država glavni izvor korupcije, zašto tražimo sve jaču državu kako bismo izašli na kraj s tim problemom? Kako krivac može popravljati štetu? Nije li to povjerenje u državu i njene institucije sasvim naivno? Zar ne bi trebalo uraditi nešto sasvim suprotno – drastično smanjiti državi mogućnost da ima pristup našem novcu? Zar ne bismo trebali prestati gajiti pobožnu vjeru u bajku o "kontroliranju kontrolora", već ukinuti mogućnost da itko, ma koliko pošten i izvrstan inače bio, kontrolira i upravlja tuđim, tj. našim novcem? Ako ne želite biti pokradeni, nećete uvesti dvadesetčetvorosatni nadzor nad lopovom koji se ugnijezdio u vašoj kući, nego ćete lopova izbaciti, kuću zaključati i onemogućiti mu pristup vašoj imovini.
Totalno kriva dijagnoza bolesti
Pa ipak, ljudi ne prestaju slijepo vjerovati u državu i njenu "borbu protiv korupcije". Štoviše, svoje povjerenje na izborima daju političarima koji su glasniji u tome da će baš oni, samo ako im se daju dovoljno velika ovlaštenja, odlučnom državnom akcijom jednom za svagda iskorijeniti korupciju u društvu. Ljudi više vole imati policajca u kući, nego kuću držati zaključanom. Čak i kad je jasno da je taj "policajac" zapravo višestruki kriminalac recidivist. Umjesto da bude kardinalni, notorni, bjelodani argument protiv upliva države u život i ekonomske aktivnosti ljudi, priča o borbi protiv korupcije postaje argument u rukama političara koji za sebe traže još više ovlasti i moći u upravljanju našim novcem. Umjesto da se zalažu da utjecaj politike na gospodarstvo i naše živote bude minimalan ili da u potpunosti nestane, i time sasijeku samu mogućnost koruptivnih djelatnosti, ljudi se opredjeljuju za političare koji obećavaju da će riješiti problem korupcije povećavanjem upliva države u naše živote, političare koji nam se svečano zaklinju da će čuvati naše novce od sebe samih i od svoje pohlepe.
Razlog ove naivne vjere u državu koja liječi "bolest korupcije" je u krivoj dijagnozi bolesti uslijed miješanja uzroka i posljedice. Država je ta koja generira korupciju, ona je žarište bolesti, a korupcija je tek njen simptom. Kada imamo visoku korupciju u društvu, pravi liječnik će jasno dijagnosticirati da je to nepogrešiv simptom da nam je država prevelika i da je stvar uzela maha. Svatko će za liječnika koji liječi samo simptom bolesti a ne bolest samu reći da je to loš liječnik. Ali, u politici ljudi ne razmišljaju tako. Tu oni, čini se, vjeruju u čuda, pa žele i jaku i sveprisutnu državu, ali ne žele korupciju. Oni koji bi se borili protiv korupcije a ne smanjivali državu, liče na nadriliječnike koji oboljelom od sifilisa cijede čireve a ne liječe bolest i time stvar čine još gorom. Jaka država bez korupcije, međutim, ne ide, jednako kao što se ne možete izliječiti od sifilisa cijedeći gnojne čireve.
Naivne ovce za šišanje
No, malo ljudi prepoznaje da je problem u državi, već za korupciju optužuje nepoštene, pokvarene i pohlepne pojedince. Na ovoj nakaradnoj zamjeni teza i elementarnoj logičkoj grešci u rezoniranju počiva i popularnost socijalističkih politika, kao i nepopularnost nedržavnih, tržišnih aktivnosti ljudi. Obično se kaže da su političari vođeni, ili bi trebali biti vođeni općim interesom društva, dok su kapitalisti samo pohlepni i gramzivi pojedinci, koji brinu samo za svoju korist, a ne mare za opći interes. Otuda oni traže poštene i časne političare, koji bi pohlepnim pojedincima i njihovim tržišnim aktivnostima nametnuli kontrolu i prisilili ih da rade za opće dobro. Oni zamišljaju da ljudi kada uđu u politiku postaju nalik anđelima, a da su glavni problem društva oni koji nisu doživjeli ovu mističnu transformaciju svoje prirode, koji su u duši ostali sebični i pohlepni "sitni buržuji". Međutim, kao što smo vidjeli, to se ne događa. Rezultat takvih socijalističkih politika i nametanja državne kontrole gospodarstvu je poticanje krađe novca poreznih obveznika i sve veća korupcija. Ne može se govoriti o korupciji a šutjeti o socijalizmu.
Ako se želimo riješiti problema korupcije, moramo se prvo otarasiti ove naivne i pobožne vjere u dobre i poštene političare koji vode računa o općem interesu i predrasude o zlim i pokvarenim pojedincima – čiji je savršeni ideologijski analogon ona socijalistička predodžba o "zlom kapitalisti" – koji slijede samo svoju osobnu korist. Ako ne želimo biti naivne ovce za šišanje, država ne smije imati nikakva upliva u gospodarstvo, političari ne smiju imati pristupa našem novcu, ta poluga njihove moći mora biti slomljena. Kada političari ne budu imali nikakve ovlasti nad gospodarstvom, tada neće biti ni predstečajnih nagodbi, niti pogodovanja moćnim interesnim grupama, neće biti iživljavanja vlastitih hirova političara i pirovanja na račun poreznih obveznika. Ako zaista želimo riješiti problem korupcije u Hrvatskoj, ako želimo hrvatsko društvo ozdraviti od etatističkog sifilisa, sasjecimo stvar u korijenu, pokažimo crveni karton političarima – i ukinimo socijalizam u Hrvatskoj.
Izvor: Index
Nema komentara:
Objavi komentar