Čovjeku naviklom na to da iz Bosne prima gotovo isključivo vijesti o
međunacionalnom rivalstvu, mora doći milo čuti da socijalne i ekonomske
teme uzimaju prvenstvo nad nacionalnim. Svatko bi rekao – konačno su
realna ekonomska pitanja i u Bosni prevagnula nad političkom
metafizikom. Prizori gladnih i očajnih ljudi, koji izražavaju svoj bijes
prema korumpiranim političarima – to može ostaviti ravnodušnim i ne
pobuditi simpatije samo kod nekoga tko je lišen elementarnih ljudskih
osjećanja, zar ne?
No, ta prva, naivna reakcija emotivno
potrešene ljudskosti brzo je splasnula pred prizorima paljevine i
nasilja. Ako se pak počnu pažljivije pratiti tragovi tih paljevina,
u njima se može očitati ne samo politička metafizika koja stoji
iza njih, već i opetovanje već viđenih scenarija zla na ovim
prostorima.
Sve se odigralo brzo, gotovo munjevito,
ostavljajući u čudu i mnoge Bosance. U srijedu su se, na
poziv lokalnog NGO aktiviste, Aldina Širanovića., na prosvjedu
ispred kantonalnog suda okupili građani Tuzle, uglavnom radnici
propalih socijalističkih poduzeća. "Pozivam sve građane ove
države koji su u mogućnosti da dođu u srijedu 5. veljače u 9 sati
ujutro ispred Kantonalnog suda Tuzla kao podršku uništenim
gigantima ove zemlje i njihovim radnicima, a ujedno i kao borbu
protiv nezaposlenosti te revoluciju. Protestima će prisustvovati
veliki broj ljudi kao i visokoobrazovanih akademskih osoba, molim da
se odazovete...idemo na blokadu vlade" – glasio je poziv
građanima, koji je uputio preko stranice svoje Facebook grupe
"Udar".
I doista, okupio se velik broj građana,
uglavnom radnika, koji su došli predvođeni svojim sindikalnim
čelnicima. Dosad nije objašnjena ta neobična koincidencija da su
na proglas anonimnog građanina na Facebooku odazvali uglavnom
radnici, a ne neki drugi, češći korisnici društvenih mreža. Kako
bilo, još istog dana se po sarajevskim novinskim redakcijama počelo
šuškati o tome da ti, navodno spontani prosvjedi ojađenoga puka,
predstavljaju samo providnu krinku dobro organizirane političke
akcije. Točnije, pronijela se vijest da "Fahro" nastoji
zloupotrijebiti radnike propalih poduzeća, kako bi pokrenuo bunt i
srušio vlast.
"Fahro" je, inače, Fahrudin
Radončić, ministar sigurnosti BiH, osnivač lista "Dnevni
Avaz" i predsjednik stranke "Savez za bolju BiH",
treće po snazi bošnjačke stranke, koja ima 15% potpore na nivou
Federacije i 6% na državnom nivou. Zanimljivo je da je on, kao
ministar sigurnosti, već mjesecima putem medija pozivao građane na
prosvjede i prizivao "događanje naroda". Zanimljivo je i
da je ministar sigurnosti BiH, dok je u petak Bosna gorjela, odlazio
od redakcije do redakcije, davao podršku prosvjednicima i
izjavljivao da je ovo očekivani građanski bunt protiv korumpirane i
kriminalizirane vlasti.
I doista su prosvjednici u Tuzli
skandirali njegovo ime, dok su ih njegovi policajci pokušavali
spriječiti da priđu državnim institucijama. No, unatoč tome,
situacija je prva dva dana bila relativno pod kontrolom, te osim
naguravanja s policijom, nije bilo udaranja, premlaćivanja i slično
(izuzev u Tuzli, gdje sukobi eskaliraju u četvrtak navečer). Za
razliku od Tuzle, gdje se na prosvjedima okupljalo više tisuća
ljudi, u Sarajevu je prvog dana bilo 30 ljudi, dok se drugog dana, u
četvrtak, okupilo njih jedva stotinjak.
U petak, međutim, situacija se
mijenja. Na ulicama Sarajeva, Zenice, Tuzle i Mostara, odjednom je na
tisuće ljudi, koji napadaju policiju kamenjem, ulaze u direktan
fizički obračun s policajcima, čuju se navijački "topovski
udari". Ide se isključivo na institucije kantonalnih i gradskih
vlasti, a policija niti u jednom od tih gradova ne uspijeva zaštititi
institucije. Točnije, kako su zbunjeni novinari sa terena
(konkretno, reporteri Al Jazeere iz Tuzle i Sarajeva, ali i Mostara
su u direktnom prijenosu reagirali s jednakim čuđenjem) prenosili,
policajci su se odjednom povukli i negdje nestali. Gomila upada u
zgrade općina i kantonalnih vlada i čitava stvar se završava
njihovim paljenjem.
U međuvremenu, policija iz istražnog
zatvora pušta nominalnog organizatora prosvjeda, Aldina Širanovića,
koga mediji
instantno proglašavaju herojem i narodnim tribunom. To je, također,
neobično, jer prosvjedi u Tuzli, netom prije njegovog puštanja iz
pritvora, postaju nasilni, a u bolnicu je primljeno dvadesetak
građana i stotinjak policajaca s težim tjelesnim povredama.
Sutradan je počelo paljenje zgrada, prvo u Tuzli, a neposredno zatim
i u ostalim gradovima.
Da bi ovaj scenarij dobro tempiranog i
kontroliranog državnog udara u Federaciji BiH dobio svoju potpuniju
sliku, dan nakon paljenja izlazi proglasAldina Širanovića i njegove grupe "Udar" i (također
anonimne, bjelodano ad hoc osnovane) "Revolt", pod nazivom "Nova Bosna i Hercegovina", u kojem se, osim nekih
socijalnih zahtjeva, iznose i konkretni politički ciljevi i zahtjevi
ovih bosanskih pučista. Taj polupismeni i ridikulski pamflet
prošaran je socijalnom demagogijom (revizija privatizacije, povratk
tvornica radnicima, povećanje plaća prosvjetarima), totalnim
glupostima (otvaranje aerodroma u Tuzli), do mračnijih tonova u duhu
ljevičarske kritike nacionalizma i veličanja bosanskog integralizma
(zabrana nacionalnih stranaka, ukidanje kantona, institucionalno
ujedinjenje Bosne i Hercegovine, izgradnja bosanskohercegovačkog
nacionalnog identiteta)...
Ovaj proglas, ma koliko nespretno i
karikaturalno formuliran, veoma podsjeća na tzv. Memorandum SANU iz
osamdesetih. Uopće, cjelokupan ovaj scenarij po kome su se odvijali
događaji u Bosni zadnjih par dana, pomalo zlokobno podsjeća na
scenarij puča, takozvanog "događanja naroda", kojim je Slobodan Milošević krajem osamdesetih došao na vlast u Srbiji. I
ta dešavanja su imala jaku socijalnu notu i svoju karizmu novog vođe
Milošević je gradio na potpori sindikata i radnika Poznati su,
recimo, prosvjedi radnika "Rakovice", koji su mu dali
aklamacijsku potporu. Također, integralni dio njegove populističke
politike je bila povika na korumpirane i otuđene političke elite,
prije svega u pokrajinama, nakon čega je uslijedila tzv. Jogurt
revolucija i smjena pokrajinskih rukovodstava u Vojvodini i na Kosovu. Tu je bio i srpski državni integralizam i kritika
"separatističkih tendencija", najprije usmjeren prema
pokrajinama, a zatim prema drugim republikama i nacijama.
Znamo u kojem pravcu je otišla
Miloševićeva "antibirokratska revolucija", njegova borba
protiv nacionalizma i separatizma, njegov socijalni populizam. Nakon
objelodanjivanja političkih ciljeva aktualnog "događanja
naroda" u Bosni, Hrvati i Srbi u Bosni su se instantno ohladili
od bilo kakvog učešća u Fahrinom državnom udaru, jer su u
agresivnom antinacionalizmu vođa ovih prosvjeda lako prepoznali samo masku bošnjačkog hegemonizma u BiH. Vrijeme je da i
Bošnjaci, koji se trenutačno nalaze u talačkoj situaciji - između čekića
socijalnih demagoga i pučista, s jedne, i nakovnja stare korumpirane
političke elite, s druge strane - izađu iz tog vrzinog kola ludosti,
ovim pučistima okrenu leđa, i nađu demokratsko rješenje za probleme u
koje su ih uvalili nesposobni političari, nereformirani socijalistički
sustav i kolonijalni odnos tzv. međunarodne zajednice. U tome im jako
puno mogu pomoći mediji u susjednim državama, ukoliko se uozbilje i
prekinu s naivnostima i populističkim dizanjem čitanosti preko nesreće
naroda u BiH, dok stvari ne odu predaleko. Jer, nije istina da se
povijest ponavlja kao farsa. I tragedije se ponavljaju. Od tog je
ponavljanja, na žalost, i sazdana naša povijest.
Nema komentara:
Objavi komentar