Nisu Škoti svemu krivi - liberalni argument za secesiju

 Budući je Obama odnedavno svaki oblik secesije, osim onog koji podržava njegova vlada, proglasio nelegitimnim, čak terorističkim činom, današnje referendumsko izjašnjavanje o neovisnosti Škotske dobiva dodatno na značaju. Referendum o škotskoj neovisnosti, čini se, nema toliki značaj kao sam događaj i za one koji su neposredno zainteresirani za ishod referenduma, koliko ima značaj za promatrače sa strane. Kao realan događaj, ovaj referendum je, mogli bismo reći, beznačajan; ali je njegov simbolički značaj gotovo bez premca u novijoj povijesti, bar od pada Berlinskog zida naovamo.

O čemu se, naime, radi? Val secesionističkih pokreta, koji je, padom Berlinskog zida, zapljusnuo čitav bivši komunistički svijet, sada se preselio u samo srce Zapada. Čak štoviše, zemlja koja je u zadnjih nekoliko stoljeća aktivno učestvovala u geopolitičkom prekrajanju svjetske mape, sada se nalazi pred iskušenjem da takvo prekrajanje osjeti i u svom dvorištu, na svom teritoriju, da nestane pred novim secesionističkim valom. Ne radi se o zlobnom bumerangu koji, promašivši lovinu, odsijeca ruku samome lovcu, već o tome da se sam princip potvrđuje u geopolitičkom središtu svijeta.

Kao što znamo, kroz čitavo dvadeseto stoljeće na djelu je bila snažna afirmacija principa građanske države od strane velikih sila. Najveći neprijatelj tom konceptu građanske države bio je etnički nacionalizam, odnosno separatistički pokreti nacija koje su se osjećale potlačeno u tako konstruiranim nadnacionalnim "tamnicama naroda". Velike sile pobrinule su se da nekadašnje europske monarhije ne zamijene nacionalne države temeljene na etničkom principu, već su na europskom tlu afirmirale građanski princip stvaranja vještačkih nacionalnih država. Tako su stvoreni Sovjetski Savez, Čehoslovačka, bivša Jugoslavija...

Taj proces političkog ujedinjenja svijeta uzeo je novoga maha i kroz ideju stvaranja krovnih nadnacionalnih instiucija, poput Lige naroda, potom Ujedinjenih nacija, Europske unije, itd. No, pošto sloboda ne trpi dugo nametnute političke kalupe i institucionalne okove, krajem 20. stoljeća stvar je krenula u pomalo čudnom i nenamjeravanom smjeru. Neočekivani kolaps komunističkog sustava na istoku Europe, dao je krila secesionističkim nacionalnim pokretima. Raspadaju se Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Jugoslavija... Od Slovenije do Urala, pred nosom Europe koja je upravo krenula u novu avanturu političkog ujedinjavanja, nastaju nove nacionalne države. Bio je to prvi znak nadolazeće budućnosti, prvi okus 21. stoljeća.

Velike sile s dosta negodovanja promatraju raspad njihovih kreacija, ali ipak prihvaćaju novu političku stvarnost, odobrovoljene napokon nestankom Varšavskog vojnog pakta. Svakako, tu ne treba zanemariti ni ulogu ujedinjene Njemačke – čije ujedinjenje je predstavljalo još jedan poraz atlanticističke afirmacije građanskih država nauštrb koncepta nacionalnih država – koja je i jedina inicijalno i zdušno dala podršku nastanku novih nacionalnih država, poput Slovenije i Hrvatske. Rezervna varijanta atlanticista je, naravno, bilo davanje novog zamaha stvaranju Europske Unije, kako bi se naknadno poništili efekti novoizborene slobode. Ipak, bio je to trenutak u kome je Europa priznala secesiju kao legitiman politički princip.

Sljedeći iskorak u smjeru priznanja secesije odigrao se na Kosovu. Kao što znamo, pod izgovorom za kršenje ljudskih prava i zločina protiv čovjčnosti, NATO pakt, predvođen Sjedinjenim Američkim Državama, bombardirao je Srbiju (tadašnju SR Jugoslaviju), i svojim vojnim prisustvom i političkim zalaganjem, omogućio secesiju te južne srpske pokrajine. Tim činom je, dakle, princip secesije priznat i na razini samih novonastalih nacionalnih država. Premda se tim činom podrške secesionističkom pokretu Albanaca sa Kosova, ako je vjerovati propagandi jakobinaca sa Zapada, htjelo uzdignuti princip zaštite ljudskih prava visoko iznad prava suvereniteta nacionalnih država, de facto je to značilo priznanje načela secesije bez obzira na princip suvereniteta država. Ako se time htjelo afirmirati princip ljudskih prava u međunarodnoj politici, postuignuto je suprotno – afirmiran je princip secesije, bez obzira na principe međunarodnog prava i principa suverenosti nacionalnih država, i to od strane najutjecajnije globalne sile.

Više nije bilo granica koje bi mogle zaustaviti princip secesije. Slučaj ruskog uplitanja u Ukrajini i podrške Rusije tamošnjim secesionističkim pokretima, koji je okrunjen referendumom na Krimu, kojim je ova ukrajinska pokrajina izglasala neovisnost od Ukrajine i priključila se Rusiji, samo je potvrdio da i druga najjača svjetska sila priznaje princip secesije. Prešutna podrška Kine ovom činu nadređivanja prava na secesiju pravu suvereniteta nacionalnih država, kao i bezuspješno i ne baš uvjerljivo protivljenje SAD i njenih europskih saveznika krimskom referendumu i secesiji, samo je princip secesije dodatno univerzalizirao. Sada je to princip koji su, iz ovih ili onih razloga i interesa, priznale sve značajne svjetske sile. Nisu, dakle, Škoti svemu krivi.

Više ne postoji nijedan moralno uvjerljivi razlog, niti princip međunarodnog prava, kojim bi se neka sila mogla vjerodostojno usprotiviti principu secesije. Duh slobode je pušten iz boce, i više ga tamo nije moguće vratiti. I bez obzira što u ovom trenutku, na ovaj referendumski dan, u američkom Kongresu ukrajinski predsjednik Petar Porošenko kliče "Sloboda ili smrt!", podsjećajući se gesla Američke revolucije i borbe za neovisnost - princip secesije neće biti ugušen ni time što predstavnici nacije koja je svoju slobodu izborila upravo na secesionističkim principima, sada odobravaju ovo tragikomično gestikuliranje u pokušaju da se ponovno prizna pravo suverenosti nacionalnih država a odrekne legitimitet pravu na secesiju. Duh slavne američke secesionističke borbe za slobodu i neovisnost od britanske krune, danas je živ u istočnoj Ukrajini, na Krimu i u Škotskoj, sutra u Venettu, Kataloniji, Flandriji, Provansi, Republici Srpskoj ili Herceg-Bosni, a ne u Washingtonu i američkom Kongresu. Utoliko gore po Washington i američki Kongres.

No, mimo ovih povjesnih i geopolitičkih razmatranja, postoje li principijelni razlozi zbog kojih bi liberali trebali podržati secesionističke pokrete? Jedan naš povremeni liberal je o škotskom referendumu objavio tekst u kome je referendum o neovisnosti nazvao riskantnom utopijskom iluzijom. On svoj zgodimični liberalizam i protivljenje secesionizmu pokušava legitimirati dvogubom konstrukcijom antiliberalnih zala - komunizmom i nacionalizmom. Po njemu je, pored komunizma, nacionalizam druga velika kolektivistička i antiliberalna iluzija - čak opasnija od komunizma(!) - koje se čovječanstvo mora otarasiti kako bi stupilo na svijetlu stazu liberalnog kapitalizma.

Pored ove načelne liberalne ograde od dvoglave anti-liberalne ale, autor daje i niz drugih argumenata, politoloških, ekonomskih i ljudskopravaških, kojima, s navodno liberalnog stajališta, pokušava osporiti princip separatizma, premda u njegovom tekstu uglavnom dominira pizma na nacionalizam i uspostavu zasebnih država kao "provincijski", "iracionalan" i "opasan" pothvat, koji su po njemu samo "jamstva općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma". No, zašto bi, s liberalnog stajališta, separatizam i težnja nacija za samostalnošću bili sindrom sveopće provincijalizacije i nazadnjaštva?

Kako bi izgledala naša civilizacija da nije bilo separatističkih pokreta u Sjedinjenim Državama, u britanskim kolonijama, osamostaljenja nacionalnih država s kraja prošlog stoljeća? Čemu ovako tanak liberalni prosvjed protiv uspostavljanja novih država, ako već ne želimo biti dosljedni, pa osporiti pravo postojanja svakoj državi uopće? I nije li, napokon, protivljenje postojanju državnih aranžmana sasvim jedna utopijska nada? Nije li takav liberalizam samo jedno opsjenarstvo, koje postavlja jedan utopijski cilj – bezdržavno stanje – kako bi se usprotivilo konkretnim koracima čovječanstva u osvajanju više slobode? Ja mislim da je upravo to slučaj. A evo zašto.

Iako autor, Vuk Perišić, s pravom podsjeća na to da nacionalizam, demokracija i separatizam sami po sebi ne moraju imati načelne veze s liberalnim idealima i mogu s njima doći u sukob, radi se o tome da mi živimo u svijetu gdje su nacionalizam, demokracija i separatistički pokreti snažne sile, kojima se, kao što smo vidjeli, ne uspijevaju oduprijeti niti najutjecajnije države. Alternativa nacionalizmu, demokraciji i separatizmu, stoga, nije nekakav bezdržavni liberalni čardak ni na nebu ni na zemlji, već podržavanje nadnacionalnih, imperijalnih projekata velikih sila, kojima one pokušavaju zaustaviti i obuzdati ove separatističke silnice povijesti. No, što je tek liberalno u centraliziranim, antidemokratskim i unitarnim nadnacionalnim tvorevinama, to je doista teško razvidjeti.

Liberalni argument u prilog secesiji je strogo formalan i principijelan. Mi se ne možemo upuštati u to kakvog će kvaliteta biti novonastale države i čime sve mogu poroditi secesionistički pokreti. Takvi prigovori i ograničenja su sasvim izvanjska. To je kao kada bismo uveli izvanjski kriterij da na slobodnom tržištu legitimne mogu biti samo tvrtke koje su i same slobodnotržišno strukturirane. No, to je jako rijetko slučaj. Tvrtke su uglavnom hijerarhijski i autoritarno organizirane, u njima se rijetko kada odluke donose demokratskim putem, i slično. Ono što čini kvalitet tržišta jest konkurencija i međusobno natjecanje za tržište takvih autoritarno i nedemokratski organiziranih tvrtki. Ako neka tvrtka loše posluje, napustit će je kupci, a zatim i njen upraviteljski kadar i zaposlenici, i prijeći u drugu tvrtku. To je ono što jednu tvrtku prisiljava da dobro posluje i da bude uspješna, kao i da zaposlenici te tvrtke budu zadovoljni.

Slično je i sa državama. Liberalna utopijska sanja o nekakvom bezdržavnom stanju u kome bi po planetu skakutali slobodni i od svoje nacije, tradicije i provincijskog duha slobodni pojedinci, sasvim je jedna antilibirelna i netržišna vizija. Države postoje, one su izraz narodne volje za slobodnom i samostalnošću. Sama ta njihova inicijalna motivacija, naravno, nije garancija i da će takvi projekti biti uspješni. No, jedini alat koji imamo kako bismo poboljšali "poslovanje" država jest konkurencija, slobodno tržište na kome će se natjecati različiti državni aranžmani za svoje klijente i potrošače. Pritom je pravo na secesiju najvažniji regulatorni alat koji imamo kako bismo na prirodan način prisilili države da imaju što bolje uvjete poslovanja i da budu što privlačnije za svoje zaposlenike i klijente. Samo onaj tko ne vjeruje u snagu tržišta i inherentni regulatorni mehanizam slobodnog tržišta, može zahtijevati da se u sam proces uključe i drugi, samom ovom procesu izvanjski kriteriji.

Pošto negativne utjecaje demokracije i demokratskog odlučivanja ne možemo a priori isključiti, jednako kao što ne možemo isključiti ni negativne strane tržišta, pogrešnih izbora koje činimo na tržištu (koje je nesavršeno upravo onoliko koliko smo i mi sami nesavršeni i činimo pogrešne izbore), jedini način da otklonimo slabosti demokracije jest da povećamo snagu demokratskog odlučivanja – da povećamo slobodu izbora na samom političkom tržištu. Dodatna i sve veća demokratizacija je jedini lijek za nesavršenosti demokracije. Tu ne pomažu naučene formule o sukobljenosti demokracije i liberalizma. Budućnost liberalizma je u sve većoj demokratizaciji političkog tržišta, a ne u obuzdavanju demokracije. U suprotnom se liberali pretvaraju u jeftine apologete centralizirane države i statusa quo.

Demokraciju i slobodu nam ne mogu garantirati nikakvi ustavi i različite papirnate proklamacije o ljudskim pravima i pravnoj državi – naprotiv, one često mogu biti jeftina izlika za obuzdavanje naše slobode – već jedino konkurencija različitih državnih uređenja i sve veća proliferacija novih državno-pravnih aranžmana, koje će biti konkurencija postojećim državnim aranžmanima i prisiljavati ih na korekciju njihovih uređenja kako bi zadržali svoje klijente (tj. građane). "Glasanje nogama" nije zadnji i očajnički potez na koji se odlučuju građani u potrazi za boljim uvjetima života i većom slobodom, već je izlaz iz situacije u kojoj pravo na secesiju nije do kraja i univerzalno priznato – prava građana da, nezadovoljni postojećom "tvrtkom", osnuju svoju "tvrtku", namjesto da napuštaju postojeće mjesto prebivanja i odlaze "trbuhom za kruhom". Stoga treba pozdraviti sve šire prihvaćanje principa secesije među ljudima, jer je to jedan od važnijih mehanizama pritiska na aktualne političke elite da se ne uljuljkaju u svojoj partitokraciji. Alternativa lošim državnim uređenjima, naime, ne mora biti nekakva liberalna revolucija, niti "glasanje nogama", koje solucije uvijek imaju visoke transakcijske troškove, već jednostavno secesija od takvog lošeg uređenja.

Jedan od prigovora protiv stvaranja novih država, a koji spominje i Vuk Perišić, jest onaj kako su takve nove države male i nekonkurentne. Pitam se koja su to mjerila konkurentnosti kod liberala Perišića – veliki teritorij, bogatstvo resursima, što? Ako pogledamo mini-države, poput Monaca, Andore, Lichtensteina, Švicarske, Hong Konga ili Singapura, da li ćemo reći da su to države koje nisu primamljive za život, koje odišu provincijalnim duhom, koje su pred ekonomskim kolapsom? Teško. Radi se upravo o nekim od najboljih i najprivlačnijih mjesta za život – pravim malim libertarijanskim rajevima u moru glomaznih, užasno centraliziranih, bankrotiranih socijalističkih bantustana. Pa u čemu je, onda, stvar? Zašto bi jedan liberal uopće branio princip teritorijalno glomaznih despocija, a protivio se separatističkim liberatarijanskim oazama?

Komparativna prednost malih država je u tome da one nemaju nikakvih prirodnih resursa, te da su doista nesposobne za autarkiju, odnosno, samostalno preživljavanje bez interakcije sa drugim državama. Stoga one moraju tu nevolju okrenuti u prednost. One neće imati zaštitne carine, kojima će štititi svoju tromu i nekvalitetnu industriju od vanjske konkurencije, već će, naprotiv, napraviti takav porezni sustav i ekonomski ambijent koji će biti privlačan za strana ulaganja i kapital. Male države znaju da je liberalni porezni sustav najvažnije javno dobro koje imaju na raspolaganju.

Ako pogledamo u povijest, u staru Grčku ili Kartagu, trgovačke nacije poput Mletaka, Firentinaca ili Dubrovčana – u kojima je i začet moderni kapitalistički sustav – vidjet ćemo da su sve te uspješne države svoj uspjeh dugovale trgovini i liberalnim politikama. Atena je od resursa imala samo jedan osrednji rudnik srebra, Dubrovnik jednu solanu koju je mukom održavao pod svojom jurisdikcijom. Ali, imali su more, imali su svijet pred sobom koji su privlačili svojim liberalnim sustavom. Uspostavljanjem principa slobodne trgovine čak i najmanje nacije, kako vidimo, mogu biti potpuno integrirane u svjetski gospodarski sustav i izvanredno napredovati, a njeni građani mogu biti jedni od najbogatijih na svijetu. To im, pak, nije omogućila ni njihova pamet, niti neka druga njihova posebna karakteristika, poput dovitljivosti ili talenta za trgovinu, već nevolja – "nevolja" života u malim državama nesposobnim za samoodržanje.

Ako liberali ne smatraju nijednu državu opravdanom, već samo nužnim zlom, onda svakako neće imati niti jedan razlog da brane postojeći poredak ili da se protive uspostavljanju novih državnih aranžmana. Dapače, liberali trebaju snažno stajati na stajalištu principijelne obrane načela secesije svuda i u svakom trenutku, jer se time povećava konkurencija pravosudnih, monetarnih i poreznih sustava, koji se sve više međusobno kontroliraju i poboljšavaju kako ne bi izgubili klijente. Politička integracija je najveći neprijatelj ekonomske integracije, jer vodi sve većoj centralizaciju sustava i ukidanju konkurencije ekonomsko-pravno-monetarno-političkih sustava (to se danas zove "eurozona" i "harmonizacija"), dok politička dezintegracija i separatizam predstavljaju najveći mogući poticaj slobodnom poduzetništvu i unaprjeđenju političkih i ekonomskih prilika, uslijed sve veće konkurencije i diskharmonizacije različitih državno-pravnih sustava.

Današnji referendum u Škotskoj ne treba, stoga, promatrati samo kao geopolitički poraz ideje sve veće političke integracije koju zastupaju današnji gospodari svijeta, već kao još jedan trijumf liberalizma i slobode, koji nije proizvod nikakvog plana smišljenog u glavi nekog izvanredno liberalnog uma, već kao nenamjeravanoj, ali izuzetno bitnoj, posljedici djelovanja po sebi možda i ne tako liberalnih i slobodoljubivih sila, ali koje nužno povećavaju konkurenciju unutar postojećeg sustava naccionalnih država. Uspio referendum u Škotskoj danas ili ne, nije toliko važno. Važno je da je princip potvrđen u samom sijelu modernog svijeta, nekadašnjem slavnom Britanskom carstvu, koje je učinilo mnogo za ekonomsku globalizaciju svijeta, pa ne bi bio ni najgori izbor za njega da i svojim nestankom svjedoči o pobjedi i uvećanju djelovanja principa slobode u svijetu.

Izvor: Večernjakova blogosfera