Geopolitika totalitarizma: Zašto su samo Njemačka i Rusija naučile lekciju totalitarnog XX stoljeća?

Obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnog terora u Hrvatskoj je proteklo uz već standardne podjele i zađevice, a sve zbog još uvijek jake, čak dominantne ljevičarske matrice, koja se poziva na antifašističke tradicije i ne želi prihvatiti osudu i izjednačavanje svih žrtava totalitarnog terora, kako žrtve fašističkog, tako i žrtve komunističkog terora, koju osudu zbirni termin "totalitarizam" podrazumijeva. Na takve u osnovi nemoralne i ignorantske stavove vladajuće političke i intelektualne elite moguće je gledati samo s indignacijom i nadati se da će Hrvatska jednoga dana doći u poziciju u kojoj naši moralni stavovi pri osudi zločina neće biti determinirani obranom ideoloških pozicija.

Hrvatska je imala tu nesreću da je tijekom dvadesetoga stoljeća iskusila zla i fašizma i komunizma, te ne može svoju budućnost graditi na amnestiranju bilo kojeg od ta dva totalitarna režima za ljudsko i materijalno pustošenje koje su ostavili iza sebe. Stoga ima jako puno smisla u tome što se Hrvatska odlučila za to da spomen na žrtve totalitarnih režima obilježava 23. kolovoza, na dan kada su Hitlerova Njemačka i Staljinov Sovjetski Savez, dva najmonstruoznija i najreprezentativnija totalitarna režima, potpisali pakt o nenapadanju, koji je ubrzo doveo do osvajanja i podjele Poljske i početka Drugog svjetskog rata.

No, ono što često u sporenjima oko totalitarizma zna promaći, jest specifična geopolitika totalitarizma, naime, okolnost da totalitarizam nije samo ideološki politički konstrukt, već da ima i svoju real-političku dimenziju, točnije, svoje geopolitičko zaleđe. Nije slučajno da su uspon i rast totalitarnih pokreta usko vezani za svjetske ratove i pokušaj geopolitičkog preustroja svijeta. Stoga uvijek treba gledati međuodnost ideiologije i geopolitike, kako geopolitika rađa ideologiju i kako ideologija rađa geopolitiku.

Možda je zato baš danas, na stotu obljetnicu početka Prvoga svjetskog rata i skoru sedamdesetpetu obljetnicu početka Drugog svjetskog rata, potrebno prisjetiti se ovih događaja koji su čitavo dvadeseto stoljeće definirali kao stoljeće totalitarizma. Svakako, pritom treba imati u vidu i aktualna dešavanja u Ukrajini i latentni sukob nekadašnjih super-sila, koji prijeti da izraste u sukob globalnih razmjera, ako ne već Trećim svjetskim ratom, onda svakako obnovom Hladnoga rata i oštrih blokovskih podjela.

Što je omogućilo da svijet upozna besprimjerne užase i stradanja koja su obilježila 20. stoljeće? Kako je bilo moguće da svijet u samo nekoliko godina iz stoljeća liberalizma, koje je bilo obilježeno relativnim mirom, stabilnošću i napretkom, potone u pakao ratova i revolucionarnoga terora, koji će obilježiti narednih sedamdeset godina? Iz koje je to ideološke matrice proistekao svijet totalitarnoga terora, koje povijesne silnice su oblikovale taj svijet, i da li su one još uvijek djelatne?

U jednom od nedavnih postova pisao sam o tom međuodnosu geopolitike i ideologije, koji je doveo do početka Prvog svjetskog rata. Nakon geopolitičke erupcije do koje je dovela Francuska revolucija i napoleonski revolucionarni ratovi na europskom tlu, stvara se između europskih konzervativnih sila tzv. Sveta alijansa, koja poražava francuske revolucionare i zauzadava širenje jakobinskih ideja Europom. Stabilnost europskoga poretka, koji blagotvorno utječe na razvoj liberalne civilizacije unutar njega, koja je svijetu donijela dotad neviđeni ekonomski i kulturni napredak, ovisi prije svega o savezništvu njemačkog i ruskog carstva. Francuska je pacificirana, a Engleska je uglavnom okrenuta sebi i svojim kolonijama. Sjedinjene Američke Države, također, uživaju u svojoj izolaciji i ekonomskom procvatu, s indignacijom gledajući na bilo kakvu imperijalnu politiku.

Međutim, krajem devetnaestoga stoljeća, ova koalicija konzervativnih sila polako slabi, da bi uoči Prvog svjetskog rata sasvim nestala. Britanija se zbog zabrinutosti za svoje istočne kolonije, prije svega Indiju, koju smatra nedovoljno zaštićenom od ruske prijetnje, kao i od njemačkih ambicija da se komunikacijski poveže sa zemljama Srednjeg istoka, aktivno uključuje u europsku politiku. Pošto ne može sama obuzdati dvije europske kontinentalne sile u usponu, odlučuje jednu od njih pridobiti za saveznika. Sklapa savez sa Francuskom u kojoj krajem stoljeća ponovo jačaju sljedbenici jakobinaca, te zajedno pokušavaju pridobiti Rusiju u novo savezništvo a protiv Njemačke. Rusija sve više povoljnih kredita dobiva u Londonu, a oko ruskog cara jačaju germanofobni anglofili, što je dotad za germanofilnu rusku aristokraciju bilo gotovo nezamislivo. Ta promjena geopolitike europskih sila stvara gotove uvjete za početak velikog europskog rata, koji treba blokirati ekonomski i politički uspon europskih nacija okupljenih pod bivšim rusko-njemačkim kišobranom.

Završetak Prvog svjetskog rata nam pokazuje da to nije bio samo imperijalni rat i stvaranje nove geopolitičke podjele svijeta, već i talionica revolucionarnih strasti i ideja – pod njegovim okriljem je izvedena prava nova jakobinska revolucija, koja je trebala korigirati rezultate Napoleonova poraza stotinu godina ranije. Čitava srednja i istočna Europa su u revolucionarnim previranjima, nestaju tisućugodišnja carstva. U Rusiji su instalirani boljševici na vlast, nagrađeni novim teritorijama za vjernost i savezništvo. Austrougarska monarhija je nestala, a od njenih ostataka je, protiv volje njenih građana, stvorena Austrija. Njemačka je, umalo izbjegavši revoluciju po ruskom receptu, bačena u ekonomsko sužanjstvo i pretvorena u političkog patuljka. Između Rusije i Njemačke, na teritoriju bivših carstava, nastaju nove nacionalne države, poput Poljske, Čehoslovačke i Jugoslavije, koje i nemaju neku svoju logiku nastanka, osim što su trebale činiti anti-njemački blok i biti vječitim sjemenom razdora između Rusije i Njemačke.

U ovo geopolitičko i ideološko prekrajanje Europe, aktivno se uključuju i Sjedinjene Američke Države, čije je uključenje u rat pod predsjednikom Woodrowom Wilsonom spriječilo potpisivanje mira koji bi očuvao predratni status quo i bilo ključno za poraz osovinskih sila u ratu. Pod Wilsonom su i Sjedinjene Države promijenile svoju bit. On je začetnik takozvanog progresivnog pokreta u SAD-u, koji je nekadašnju zemlju slobode gurnuo na put ka socijalizmu. Wilson je kreator američke centralne banke, odnosno FED-a, uveo je antimonopolsko zakonodavstvo i promovirao mnoge druge socijalističke politike, poput kontrole cijena i povećavanja nadnica radnicima u štrajku i slično. No, vjerojatno je najpoznatija njegova vanjskopolitička doktrina, kojom je Americi dodijelio ulogu glavnog promotora i izvoznika demokracije u svijetu.

Dakle, nije bilo dovoljno samo teritorijalno i ekonomski uništiti stare kontinentalne sile. Trebalo je u njima posijati i otrovno sjeme revolucije, koja je svoje korijenje već pustila i u zemljama pobjednicama. Revolucija je dio geopolitike. Rusija i Njemačka postaju glavno stjecište radikalnih političkih ideologija i poligoni militarizma. Socijalistički ekonomski sustav koji se u njima implementira, uz nerazumno visoke ratne reparacije nametnute Njemačkoj, trebaju ova dva nekadašnja geopolitička diva ekonomski iscrpjeti i držati na koljenima. Međutim, to ne vrijedi i za politiku njihova naoružavanja, unatoč navodno oštrim sankcijama Njemačkoj u vezi naoružavanja.

Kako je u svojim istraživanjima otkrio i dokazao britansko-američki ekonomist i povjesničar sa Hoover instituta, Anthony C. Sutton, određeni lobiji sa Wall Streeta, koje on naziva "korporativnim socijalistima", uz podršku progresivnih političara, financirali su ne samo boljševičku revoluciju i ekonomski opstanak SSSR-a (koji bi bez strane financijske pomoći ubrzo propao, kao što je dokazao već Ludwig von Misees 1920., u svom kapitalnom djelu Socijalizam), već i njegovo naoružavanje, kao i naoružavanje njemačkog Wermachta. Također su financirali militarističke i ekstremističke političke skupine, među kojima i Hitlerovu Nacionalsocijalističku radničku partiju. Još se Stefan Zweig u "Jučerašnjem svijetu" ranih dvadesetih prošloga stoljeća čudio otkud sljedbenicima jedne sasvim minorne i ekstremističke regionalne stranke u Bavarskoj najsuvremeniji automobili i kamioni i sredstva za organiziranje pompeznih i skupih manifestacija.

Trebalo je, dakle, od Njemačke i Rusije stvoriti ekonomske pigmeje nesposobne za samoodržanje, sa ekstremističkim režimima na vlasti, uz to naoružanima do zuba. Tako su jakobinskom geopolitikom stvoreni i održavani totalitarni pokreti i režimi na europskom tlu, neprijateljski nastrojeni jedan prema drugom, koji su trebali spriječiti bilo kakvu mogućnost za normalan ekonomski razvoj i prosperitet tih nekadašnjih sila, ali i Europe uopće. Njihov sukob i novi rat je bio samo pitanje vremena. To što će se ovi totalitarni pokreti pri tome otkinuti od svojih političkih mentora i financijera i okrenuti protiv njih, svakako može biti iznenađujuće, ali otada neće biti zadnji put da se dogodilo jakobinskim izvoznicima revolucije sa Zapada, već gotovo pravilo.

Teorije o totalitarizmu, iako su jako puno učinile na političkom i moralnom osvješćivanju kakvo zlo ti režimi predstavljaju, uglavnom previđaju ovu geopolitičku pozadinu uspona totalitarnih pokreta na europskom tlu. One uglavnom dobro opisuju prirodu tih režima, njihove strukturne sličnosti, ali jako rijetko uspijevaju na zadovoljavajući način objasniti njihovu genealogiju. I doista, ništa prije njihove pojave nije ukazivalo na to da su oni mogući, naročito ne da će definirati čitavu jednu epohu. Za to postoje razlozi – oni su vještači politički kreirani iz geopolitičkih razloga, a nisu ni na koji način spontano nastali iz njedara zapadne civilizacije. Oni su bastardi jakobinske geopolitike zapadnih političkih i ekonomskih elita i njihovog geopolitičkog konstruktivizma.

Jedan od rijetkih teoretičara totalitarizma koji je primijetio i opisao ideološku srodnost zapadnih jakobinaca i totalitarnih sustava bio je poznati liberalni teoretičar Friedrich A. von Hayek. Kao zatočnik ideja liberalne civilizacije, ali i austijski Židov u britanskom izbjeglištvu, on ne samo da je s lakoćom primijetio da između nacističkog i komunističkog režima nema neke bitne razlike – opisao ih je kao generički socijalističke – već je isti trend ka socijalizmu primijetio i u zapadnim demokracijama. Stoga je u svojoj knjizi Put u ropstvo poslao dramatično upozorenje Zapadu da ga njegove elite neizbježno vode u socijalizam. Knjiga je jako dobro primljena od običnih čitatelja, ali je prešućena od strane akademske javnosti, i same zatrovane socijalističkim idejama. Sam Hayek je tu svoju knjigu platio višedecenijskim ignoriranjem i neprijateljstvom, premda se radi o jednom od rijetkih genija ekonomske i političke misli dvadesetoga stoljeća.

Manje je poznato da je jedan od prvi recenzenata Puta u ropstvo bio slavni spisatelj George Orwell. Ako pogledamo njegovu slavnu 1984. bit će nam sasvim jasno da je taj roman Hayek doveden do svojih konzekvenci. Naime, kod Orwella se već desilo ono na što Hayek upozorava – čitav svijet je postao jakobinski, socijalistički, totalitaran. Ne postoji Slobodni Svijet, osim u slabom sjećanju. Svijet je podijeljen na tri totalitarne super-države, Oceaniju, Euroaziju i Istaziju, i sve tri imaju vrlo sličnu ideologiju. U Oceaniji se državna ideologija naziva Ingsoc (tj. engleski socijalizam). Iako je glavninu materijala za svoj roman crpio iz svog iskustva ratnog propagandista na BBC-ju, svakako da ne bismo pogriješili ako bismo taj roman koncepcijski nazvali hayekovskim. Iako se i danas taj roman čita kao visprena kritika sovjetskog komunizma, on je prije svega kritika samoga Zapada, koji se odrekao svoga liberalnog naslijeđa i prihvatio revolucionarnu politiku neprijatelja liberalizma.

Premda hayekovska genealoška teorija totalitarizma prvenstveno prati povijest ideja, a ne dotiče se real-politike i geopolitičkog zaleđa totalitarizma, ona je daleko superiornija i manje ideologizirana od strukturalnih teorija totalitarizma, koje su nastale kasnije, pedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Glavni reprezenti strukturalne teorije totalitarizma su Hannah Arendt sa svojim Izvorima totalitarizma i studija Carla J. Friedrich i Zbigniew K. Brzezinskog Totalitarna diktatura i autokracija. Iako su ove studije dale veliki doprinos razumijevanju strukturnih sličnosti komunizma i nacizma, te razbile monopol tada (a kod nas još uvijek!) vladajuće antifašističke ideološke matrice, njihov veliki nedostatak je stvaranje dualističke slike svijeta, gdje se Zapad prikazuje kao liberalan i demokratski u poređenju sa totalitarnim režimima.

Zbog toga strukturalne teorije totalitarizma (a takve su manje-više sve) prati glas da su bile dio hladnoratovske propagande. To one sasvim sigurno i jesu bile, samo ne u smislu u kojem su im to prigovarali njihovi kritičari s lijeva. Kao što je antifašistička matrica bila proizvod ratne koalicije Zapada i Sovjetskog Saveza protiv nacističke Njemačke, koja je trebala nekako pred zapadnom javnošću opravdati ovaj, kako se tada činilo, neprijncipijelni savez, tako su i teorije o totalitarizmu bile izraz nove, hladnoratovske konstelacije moći i njene geopolitike. Iako je, kao što znamo, sam Zapad odavno napustio svoje liberalne i demokratske korijene, teorije totalitarizma su stvorile samodopadnu sliku Zapada kao Carstva Slobode i liberalnog kapitalizma, nasuprot sovjetskom socijalističkom Carstvu Zla.

Ta dualistička slika svijeta je i danas preovlađujuća. Ona danas uglavnom ima funkciju da ljude blokira u bilo kakvom pokušaju kritike Zapada i zapadne geopolitike. Tu vrijedi poznata moralna ucjena – ako kritiziraš Zapad, mora da si prikriveni socijalist ili bar zadrti nacionalist i mračnjak. Ako nam je globalni slom totalitarnih socijalističkih režima na istoku išta omogućio, onda je to prilika da se oslobodimo ove moralne ucjene i smatramo je prevaziđenom hladnoratovskom floskulom. Prema toj matrici gledano, naime, svaka kritika Zapada je istovremeno i kritika liberalizma i demokracije, što je vrlo površno i pogrešno gledanje. Zapad je odavno napustio gotovo sve ideale liberalizma i demokracije, tako da je moguće sasvim lijepo kritizirati politike zapadnih vlada sa stanovišta liberalizma.

Koliko je ta hladnoratovska dualistička slika pogrešna, možda najbolje pokazuje samo razumijevanje, odnosno, nerazumijevanje onoga što se dogodilo padom Berlinskoga zida i nestankom Sovjetskog Saveza i komunističkog bloka. Zvanična verzija toga događaja bez premca u zadnjih stotinjak godina jest da je to bila pobjeda liberalnog kapitalizma nad totalitarnim socijalizmom. No, ta je slika upitna i suviše apstraktna, bar dok joj ne damo reljef geopolitičkih gibanja koja su toj pobjedi Zapada dala bliže obrise.

Gledano pobliže, ključna se stvar s padom Berlinskog zida nije odigrala na ideologijskoj razini, već na puno dubljoj, geopolitičkoj razini. Bila su to prava tektonska pomjeranja: Njemačka se ujedinjuje, a raspadaju se vještački stvorene jakobinske tvorevine poput Jugoslavije, Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza. Pad Berlinskog zida je označio kraj Prvog svjetskog rata i krah jakobinske politike Zapada. Njegovim rušenjem je otvorena mogućnost za obnovu liberalnog svijeta koji se urušio prije točno sto godina, početkom Prvog svjetskog rata.

Njemačka je to odmah shvatila, i njeno inzistiranje na ujedinjenju, uz svu moguću halabuku i protivljenje jakobinaca na Zapadu, kao i njeno potonje inokosno zalaganje za priznavanje neovisnosti Slovenije i Hrvatske, čime je zabijen glogov kolac u anti-njemački američko-britanski projekt Jugoslavije, sasvim jasno govore o toj novoj njemačkoj samosvijesti. Rusija je, također, svojim priznavanjem neovisnosti bivših sovjetskih republika pokazala da je razumjela kakav se geopolitički prijelom desio.

Današnja Rusija je sušta suprotnost Sovjetskom Savezu, koji je stvoren i cijelo vrijeme svoga trajanja bio samo ispostava zapadnih jakobinaca za obuzdavanje njemačkog utjecaja u Europi i slabljenje njemačke moći. Te dvije zemlje tijekom devedesetih i dvijetisućitih ustrajno rade na sve većem približavanju i povezivanju – na užas Zapada, prije svega Sjedinjenih Država. Što Rusija i Njemačka budu imale bolje odnose, to će biti veća stabilnost i neovisnost Europe, a time i veći izgledi za njen ekonomski rast i prosperitet.

Sjajna je vijest za naše zakašnjele antitotalitarce da dvije zemlje koje su bile glavni stožeri najmračnijih totalitarnih režima, čiji je sukob razarao Europu kroz čitavo dvadeseto stoljeće, sada postaju vanjskopolitički partneri i imaju jako blisku ekonomsku i političku suradnju, a čini se, i dijele zajedničku viziju neovisne i stabilne Europe. Žalosno je, opet, da su mnoge zemlje Zapada, a prije svega Sjedinjene Američke države, i to ponajviše upravo zahvaljujući zamamnoj ali obmanjujućoj anititotalitarnoj matrici, ostale zarobljene u totalitarnom orwellijanskom svijetu Hladnoga rata.

Aktualna kriza u Ukrajini, gdje je uz svesrdnu asistenciju zapadnih jakobinaca izveden državni udar a na vlast dovedena anti-ruska revolucionarna klika, nije ništa drugo do očajnički pokušaj Sjedinjenih Država da održe na životu svoju wilsonijansku jakobinsku vanjsku politiku držanja europskog kontinenta u stalnom grču kriza i revolucija. Zbog toga se danas i vadi iz naftalina hladnoratovska antitotalitarna retorika, prave se nategnute paralele između Rusije i Sovjetskog Saveza, a predsjednik Putin neuvjerljivo uspoređuje s Hitlerom. Glavni cilj je ponovo okrenuti Rusiju i Njemačku jedne protiv druge. Samo što ovaj put, za razliku od agende koja je dovela do Prvog svjetskog rata, Njemačku treba posvađati sa Rusijom, kao što su tada uspjeli Rusiju okrenuti protiv Njemačke.

Današnji susret u Minsku između ruskog predsjednika Putina i predsjednika Ukrajine Porošenka, organiziran na inicijativu njemačke kancelarke Merkel, koji bi trebao dovesti do prekida ratnih operacija na istoku Ukrajine, smirivanja tenzija i dogovora o mirnom rješenju sukoba, djeluje obećavajuće. Ne najmanje i zbog toga što će njemu, pored njih troje, prisustvovati još predsjednik Kazahstana Nazarbajev, predstavnici Francuske i EU, dakle – bez američke delegacije. Ako se danas postigne napredak u pravcu mira, što bi značilo ostajanje Ukrajine izvan NATO-a i EU, sa neutralnim statusom, gdje bi Ukrajina pradstavljala budući most njemačko-ruske suradnje, bio bi to veliki poraz za američku politiku destabilizacije europskog kontinenta, koji bi stvorio tračak nade za liberalnu i prosperitetnu budućnost slobodnih europskih nacija.

Nakon fijaska u Afganistanu i Iraku, blamaže sa Arapskim proljeće, naročito Sirijom, savezništvom sa islamistima iz ISIS-a koji sada siju smrt po Bliskom i Srednjem istoku, mogao bi to, u stvari, biti i konačan poraz wilosonijanske vanjske politike Sjedinjenih Država. A time i veliki korak ka stabilnoj i prosperitetnoj Europi, koja se vraća svojim liberalnim korijenima od kojih je tragično otrgnuta prije sto godina.

Izvor: Večernjakova blogosfera