Dok je prošlogodišnji korizmeni post imao svoju političku paralelu u izbacivanju Titove biste s Pantovčaka i simboličnom odricanju od naslijeđa komunističke prošlosti, ovogodišnja korizma, izgleda, protječe u znaku napora oko istrage fašista u novoj hrvatskoj Vladi, što bi, isto tako, trebalo značiti simbolično odricanje od našeg fašističkog naslijeđa. Rekli bismo da su zadnjih godinu dana naši političari, kao da su nekakvom lukavošću uma vođeni, bili baš revnosni i smjerni u suočavanju s lošom prošlošću, kako bi se uspostavio antitotalitarni društveni konsenzus. No, takvo pomirenje je samo sanjano. Sukobi nikad nisu bili oštriji. Svi smo, doduše, postali antikomunisti i antifašisti, ali smo jako daleko od pomirenja i katarze. Tako je to u politici, tu lukavost pronađe uvijek način kako da izmakne lošoj prošlosti i izbori se da ona bude uvijek malo bolja, osiguravajući joj svijetlu budućnost. Tako, međutim, prošlost postaje samo teža, a naše suočavanje samo šminkanje mrtvaca. U svijetu duha je drukčije. Duh ne zna za lukavost. On prihvaća istinu i nosi križ prošlosti. Tako on postaje lakši.
Da nismo samo mi upleteni u ovo korizmeno lukavstvo političkog uma i bitke za bolju prošlost, kako bismo izbjegli nositi križ naše istine, možda nam najbolje demonstrira aktualna migrantska kriza koja potresa cijelu Europu, a u čijem centru je Njemačka i njena kancelarka, Angela Merkel. Naime, puno toga u toj krizi nam je postalo jasno, ali ono što jako teško možemo razumjeti jesu motivi njemačke kancelarke da pozove sirijske izbjeglice i poželi im dobrodošlicu. To je postalo traumatično mjesto svih objašnjenja migrantske krize, kao neko tvrdo, iracionalno jezgro smisla, koje nikako ne uspijevamo razbiti. Tim više što gospođa Merkel i nakon svih kritika, nakon jako poljuljanog političkog rejtinga u Njemačkoj zbog svoje politike dobrodošlice, kako smo mogli vidjeti iz njenih zadnjih izjava prilikom posjete izbjegličkim kampovima u Turskoj, i dalje inzistira na tom svom stavu i od njega ne odustaje. To se čini kao njen principijelan stav, lišen političke kalkulacije, i mislim da ga ne možemo razumjeti ukoliko ne shvatimo da se ovdje radi o njemačkoj analogiji naših borbi za bolju prošlost. Nijemci za to imaju i poseban izraz,Vergangenheitsbewaltingung, prevladavanje prošlosti, koji su skovali kao naziv za suočavanje s vlastitom totalitarnom prošlošću, prije svega s onom nacističkom.
Ako promatramo stvari u toj perspektivi, vidjet ćemo da gotovo usamljeni stav kancelarke Merkel u prvi plan izbacuje tu moralnu dimenziju, u kojoj se danas ona pojavljuje kao moralna savjest Europe. Dok se svi okolo ograđuju žicom i strepe od novog nadolazećeg vala migranata, dok ta njena politika čak ozbiljno dovodi u pitanje očuvanje čitavog europskog projekta, ona ne odustaje. Slika koju dobivamo je sljedeća – dok svi okolo tonu u izolaciju, ksenofobiju i nacionalizam, Njemačka se pokazuje kao otok civiliziranosti i humanizma usred tog oceana barbarstva i novog europskog fašizma. Tako je i u samoj Njemačkoj – dok jačaju desnica, neonacizam, euroskepticizam i ksenofobija, Angela Merkel stoji na braniku antifašizma, kao posljednja točka obrane liberalnih vrijednosti demokratske Njemačke. Učinak toga je ogroman – kao i politički benefiti. Angela Merkel provodi u praksu politiku Vergangenheitsbewaltingung, skida teret prošlost s njemačke nacije, briše sjećanje na nacizam iz povijesnog pamćenja Europe. Ona je danas prvi antifašist demokratske Europe. Uz to, osigurala si je i političku budućnost, jer će većina Nijemaca, i lijevi i desni, u strahu od povampirenja loše prošlosti, sada prisegnuti uz njenu politiku. Ona lišava Nijemce traume prošlosti, postaje njihova bolja prošlost, za čijim političkim otjelotvorenjem se tako dugo tragalo.
Tako to radi korizmena politička lukavost. No, znamo da prevladavanje prošlosti, koje istovremeno ne bi bilo i suočavanje s njenom istinom, križ prošlosti može učiniti jedino težim i samo otvoriti nova vrata pakla. Prošlost bez križa ne postoji, a time ni budućnost. On je tu da se nosi, a ne da se njegov teret svaljuje na druge ili da ga se nekim drugim lukavstvom pokušava učiniti lakšim. Jedino tako se može osloboditi tereta prošlosti, direktnim suočavanjem i spoznajom, a ne moralnom ekvilibristikom i njenom upotrebom u političke svrhe. Prošlost nam može služiti kao opomena i motiv da se bolje služimo budućnošću, a nikako za pranje rđave savjesti. To je pouka koju ne trebamo očekivati od političara, već s kojom se sami pred sobom suočavamo.
Večernji list
Da nismo samo mi upleteni u ovo korizmeno lukavstvo političkog uma i bitke za bolju prošlost, kako bismo izbjegli nositi križ naše istine, možda nam najbolje demonstrira aktualna migrantska kriza koja potresa cijelu Europu, a u čijem centru je Njemačka i njena kancelarka, Angela Merkel. Naime, puno toga u toj krizi nam je postalo jasno, ali ono što jako teško možemo razumjeti jesu motivi njemačke kancelarke da pozove sirijske izbjeglice i poželi im dobrodošlicu. To je postalo traumatično mjesto svih objašnjenja migrantske krize, kao neko tvrdo, iracionalno jezgro smisla, koje nikako ne uspijevamo razbiti. Tim više što gospođa Merkel i nakon svih kritika, nakon jako poljuljanog političkog rejtinga u Njemačkoj zbog svoje politike dobrodošlice, kako smo mogli vidjeti iz njenih zadnjih izjava prilikom posjete izbjegličkim kampovima u Turskoj, i dalje inzistira na tom svom stavu i od njega ne odustaje. To se čini kao njen principijelan stav, lišen političke kalkulacije, i mislim da ga ne možemo razumjeti ukoliko ne shvatimo da se ovdje radi o njemačkoj analogiji naših borbi za bolju prošlost. Nijemci za to imaju i poseban izraz,Vergangenheitsbewaltingung, prevladavanje prošlosti, koji su skovali kao naziv za suočavanje s vlastitom totalitarnom prošlošću, prije svega s onom nacističkom.
Ako promatramo stvari u toj perspektivi, vidjet ćemo da gotovo usamljeni stav kancelarke Merkel u prvi plan izbacuje tu moralnu dimenziju, u kojoj se danas ona pojavljuje kao moralna savjest Europe. Dok se svi okolo ograđuju žicom i strepe od novog nadolazećeg vala migranata, dok ta njena politika čak ozbiljno dovodi u pitanje očuvanje čitavog europskog projekta, ona ne odustaje. Slika koju dobivamo je sljedeća – dok svi okolo tonu u izolaciju, ksenofobiju i nacionalizam, Njemačka se pokazuje kao otok civiliziranosti i humanizma usred tog oceana barbarstva i novog europskog fašizma. Tako je i u samoj Njemačkoj – dok jačaju desnica, neonacizam, euroskepticizam i ksenofobija, Angela Merkel stoji na braniku antifašizma, kao posljednja točka obrane liberalnih vrijednosti demokratske Njemačke. Učinak toga je ogroman – kao i politički benefiti. Angela Merkel provodi u praksu politiku Vergangenheitsbewaltingung, skida teret prošlost s njemačke nacije, briše sjećanje na nacizam iz povijesnog pamćenja Europe. Ona je danas prvi antifašist demokratske Europe. Uz to, osigurala si je i političku budućnost, jer će većina Nijemaca, i lijevi i desni, u strahu od povampirenja loše prošlosti, sada prisegnuti uz njenu politiku. Ona lišava Nijemce traume prošlosti, postaje njihova bolja prošlost, za čijim političkim otjelotvorenjem se tako dugo tragalo.
Tako to radi korizmena politička lukavost. No, znamo da prevladavanje prošlosti, koje istovremeno ne bi bilo i suočavanje s njenom istinom, križ prošlosti može učiniti jedino težim i samo otvoriti nova vrata pakla. Prošlost bez križa ne postoji, a time ni budućnost. On je tu da se nosi, a ne da se njegov teret svaljuje na druge ili da ga se nekim drugim lukavstvom pokušava učiniti lakšim. Jedino tako se može osloboditi tereta prošlosti, direktnim suočavanjem i spoznajom, a ne moralnom ekvilibristikom i njenom upotrebom u političke svrhe. Prošlost nam može služiti kao opomena i motiv da se bolje služimo budućnošću, a nikako za pranje rđave savjesti. To je pouka koju ne trebamo očekivati od političara, već s kojom se sami pred sobom suočavamo.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar