Kina ne predstavlja ozbiljnu vojnu prijetnju Tajvanu i susjednim državama, ali moć Kine da potkupljuje političare na Zapadu sigurnosni je izazov za čitav svijet
Nedavno diplomatsko zaoštravanje odnosa između Amerike i Kine u svjetskoj je javnosti izazvalo lavinu komentara oko mogućeg sukoba dviju supersila. Komentari su mahom išli u smjeru naglašavanja vojnog i ekonomskog uspona Kine, njenih planova za preuzimanje Tajvana i kolapsa Amerike kao jedine supersile.
Do diplomatskog vatrometa, kao što je poznato, došlo je zbog iznenadnog noćnog posjeta Tajvanu predsjednice Zastupničkog doma, Nancy Pelosi. Kina je na taj potez reagirala furiozno, dok se predsjednik Biden diplomatski ogradio od Pelosi, premda je jasno da je stvar koordinirana. Kada su novinari upitali Pelosi zbog čega su Kinezi toliko bijesno reagirali na njen posjet, odgovorila je kako je to zbog toga što je - žena.
Takav odgovor može dati samo netko tko se zadnjih pola stoljeća intenzivno izlagao jakim alkoholnim isparenjima feminističke ideologije, ali teško može biti odgovor na pitanje o uzrocima naglog zahlađenja odnosa s Kinom. Alkohol treba izbaciti iz priče čak i ako znamo kako su odnosi demokrata, naročito predsjednika Bidena, i kineskih komunista, inače, jako dobri i isprepleteni mrežom interesa, korupcije i osobnog bogaćenja.
Jednako su klimava i geopolitička nagađanja o tome kako je ovaj potez bio opasan presedan, koji bi Ameriku mogao skupo koštati u budućnosti. Generalna je teza kako je Kina toliko moćna da može uzeti Tajvan kad god poželi, dok bi Amerika u tom slučaju mogla samo stajati sa strane, ako ne želi nuklearnim projektilima gađati kineski teritorij. U svakom slučaju, pretpostavlja se kako će Kina jednom to i učiniti.
Međutim, netko bi mogao pitati, ako Kina može i želi okupirati Tajvan, zašto to, onda, i ne učini odmah? Uobičajeni je odgovor da Kinezi imaju vremena i mogu čekati dok Amerika još malo oslabi, a oni ne ojačaju. Ali, ima li Kina vremena za čekanje? Kina trenutno ima dovoljno vojske za vođenje rata, ali ju već za desetak godina čeka demografski kolaps. Kina srlja ka demografskoj provaliji i Kinezima je to jasno.
Mnogo uvjerljivija je pretpostavka kako su Kinezi svjesni kako bi napad na Tajvan bio ogroman rizik s lošim prognozama za uspjeh. Tajvan je ogromna stijena u oceanu, bez pogodnog terena za invaziju i s nekoliko snažno branjenih luka. Nekakva invazija bi bila moguća samo u svibnju ili listopadu, kada je plima povoljna. Samo iskrcavanje se čini gotovo nemogućim i koštalo bi Kineze stotine tisuća vojnika.
Tajvan ima jako dobro opremljenu vojsku i može mobilizirati preko milijun ljudi za obranu. To bi značilo kako bi Kinezi morali poslati dva do tri milijuna vojnika na otok. Kinezi imaju dovoljno ljudi za to, ali takav bi pothvat značio upotrebu ogromnih resursa za njegovu organizaciju i koordinaciju. Takve bi pripreme, s druge strane, Tajvancima dale sasvim dovoljno vremena da pripreme svoju obranu.
Kinezi su svakako napravili dobar matematički izračun oko troškova i koristi od takvog koraka. Oni znaju kako je sve to samo teorija, kao i to da imaju vojsku koja sedamdeset godina nije bila uključena u ozbiljan rat. Invazija otoka poput Tajvana je prevelik zalogaj i za puno iskusniju vojnu silu. Da ne govorimo o tome kako bi to iskrcavanje bilo prvo takvo u eri visoke tehnologije, u kojoj je upravo Tajvan među najboljima na svijetu.
Ruska invazija na Ukrajinu pruža primjer kako visoka tehnologija drastično mijenja način ratovanja. Na početku invazije smo vidjeli kako su jeftini dronovi i Javelini nanijeli ogromnu štetu ruskim snagama, tako da su oni morali potpuno promijeniti strategiju i umjesto frontalnog napada tenkovima orijentirati se na strategiju opsade ukrajinskih gradova i napade artiljerijom van dometa ukrajinskog oružja.
Kineski brodovi ne bi imali šanse protiv tajvanskih dronova a pomorska blokada bi bila iscrpljujuća i dovela do milijunskih žrtava. Za razliku od Rusije, koja je relativno ekonomski neovisna o Americi i veliki je izvoznik, kineska ekonomija je puno izloženija i američke sankcije bi ju snažno pogodile. Kina je ogromna zemlja bez resursa, orijentirana na prerađivačku industriju. Kina nema rješenje za problem sankcija.
Zbog svoje ovisnosti o zapadnom tržištu Kina, za razliku od Rusije, mora biti puno opreznija u tome kako će odgovoriti na američke provokacije. Ta je frustracija i razlog zbog kojeg su Kinezi napravili veliku halabuku oko Pelosinog posjeta Tajvanu, ali nisu poduzeli nikakve ozbiljne daljne korake tim povodom. Vjerojatno su shvatili poruku kako moraju platiti veći reket američkim političarima i zauzeti fleksibilniji stav oko Rusije.
Kina ne predstavlja ozbiljnu vojnu prijetnju ni za Tajvan, ni za susjedne države. Njena moć potkupljivanja političara na Zapadu, međutim, sigurnosni je izazov za čitav svijet. Put Nancy Pelosi za Tajvan bio je zahtjev za novi reket. Cijena koju će Kinezi rado platiti da im se Amerikanci više ne šetaju po Tajvanu.
Nema komentara:
Objavi komentar