Imamo li posla s 'novom klasom' koja svjesno širi Veliku Laž svojstvenu za strahovlade poput komunizma? Srljanje iz jedne laži u drugu znači i kolaps povjerenja. A kolaps povjerenja znači i kolaps elita
Sve religije svijeta zabranjuju laganje, a istinoljubivost smatraju vrlinom. Velika djela književnosti i filozofije, koja su formirala nacije na čijem su jeziku pisana, nisko vrednuju laž, dok uzdižu ljubav prema istini. Čak i evolucijski gledano, laž ne bi trebala postojati. Slagati suplemenike značilo bi progonstvo iz plemena, a time i slabe šanse za preživljavanjem i reprodukcijom lažova. Lažovi, u stvari, nikad ne bi ni sišli s drveta.
A opet, vidimo kako lažova u svijetu ne manjka. Dapače, ima ih na svakom koraku. To bi moglo značiti kako laganje, ipak, ima neku funkciju u društvu. Ako ništa drugo, lažovi očito nemaju problema s reprodukcijom. Pun je svijet prevarenih žena. Laž je, očito, osobina koja je na cijeni na tržištu ljubavnih parova. Sklonost laži i prevari svakako ne predstavlja manu koja bi prevarantima smanjila šanse za reprodukciju svoje fele.
To još uvijek ne znači kako je laganje osobina koja je univerzalno društveno prihvatljiva. Svako društvo posjeduje zabrane koje se tiču prevara. Europska društva, recimo, temelje se na iskrenosti i povjerenju. Europljanin vjeruje na riječ. Ako bi netko bio uhvaćen u laži, on bi izgubio svoj društveni ugled i status. U relativno homogenim i dobro strukturiranim društvima, laž znači udar na temelje društvenog povjerenja.
S druge strane, postoje i društva koja nemaju tako rigorozne standarde protiv laganja. To su društva koja se temelje na nepovjerenju, jer su okružena neprijateljskim plemenima. Ako ste okruženi pripadnicima neprijateljskog klana, iskrenost nije uvijek vrlina, dok slagati pripadnika suprotnog klana i nije tako loša stvar. U društvima nepovjerenja laganje je društveno sankcionirano kao nešto korisno za opstanak društva.
Komunistička društva su često nazivana vladavinom Velike Laži. To nije bila samo laž ideologije, već i stvaranje društva temeljenog na nepovjerenju i laži. Mase se nisu smjele organizirati u funkcionalnu cjelinu. Opstanak na vlasti je ovisio o potpirivanju društvenih sukoba i gajenju nepovjerenja. Kraj komunizma nastupio je onog trenutka kada su se ljudi uspjeli ujediniti oko ideje nacije i stvoriti društvo povjerenja.
No, svjedoci smo kako s padom komunizma nije nestala i Velika Laž. Uostalom, živimo u razdoblju masovne laži. Ironija je da je kreiranju te masovne laži najviše pridonio razvoj masovnih medija i društvenih mreža. Ranije je bilo teško dobiti informaciju lažima službene propagande, ali je bilo teže i širiti propagandu. Danas je, zahvaljujući masovnim medijima, laž elita na vlasti vidljivija, ali, paradoksalno, ona zato nije ništa manje efikasna.
Svakoga dana gledamo kako neki visoko rangirani političar izađe pred kamere i laže nam u lice. Oni znaju da lažu. Novinari koji ih ispituju također znaju da lažu. I jedni i drugi znaju kako ljudi koji ih gledaju preko TV-a znaju da je sve samo blatant laž. Kao da smo svi oguglali na laž i živimo u društvu univerzalne tolerancije prema lažima. Kao da je laž postala igra u kojoj onaj koji najbolje laže dobija najviše društveno priznanje.
Naravno, svi smo prošli i kroz iskustvo najmasovnije obmane u povijesti čovječanstva, točnije, još uvijek prolazimo kroz nju. Riječ je o pandemiji korone. Virus je stvaran, ali čitav narativ koji je stvoren oko njega predstavljao je niz besmislica. Nošenje maski i održavanje socijalne distance nikad nisu imali nikakvo uporište u znanosti, ali je struka tvrdila ne samo kako to jest znanost, već nas i prisiljavala da se držimo takvih besmislica.
Većina ljudi je bila svjesna apsurda u koje su nas gurale struka i mjere koje su nam nametali. Međutim, većina njih je isto tako smatrala kako su tu samo po srijedi pojedinci koji su se oteli kontroli i nametnuli svoja izopačena shvaćanja i pobude čitavom društvu. Rješenje bi onda bilo osloboditi se takvih osoba i vratiti stvari u normalu. To bi bilo u redu kada se iza svih tih odluka ne bi skrivala vlast, a struka bila samo njen korisni idiot.
No, što ako je pandemijska Velika Laž bila samo simptom dublje i trajne degeneracije vladajuće elite? Što ako su stvari otišle toliko daleko da elite na Zapadu više ne osjećaju nikakvu povezanost s nama običnim ljudima? Što ako imamo posla s “novom klasom”, sličnoj onoj komunističkoj, koja svjesno širi Veliku Laž kako bi unijela podjele među svojim podanicima? Lagati pripadnike drugog klana nikako ne predstavlja manu.
Moguće da se radi o tome da je vladajuća elita dosegnula razinu posebne “klasne svijesti”, koja na svoje podanike gleda kao na stalnu prijetnju. Radi se o strahu. Samo tako je moguće objasniti medijsko anatemiziranje onih koji se ne slažu s vladajućom dogmom. Ironija je da se sve to događa na Zapadu, rodnom mjestu društva povjerenja. Srljanje iz jedne laži u drugu znači i kolaps povjerenja. A kolaps povjerenja tu znači i kolaps samih elita.
Nema komentara:
Objavi komentar