Biblija nas uči, pisao je K. G. Chesterton, da volimo svoje susjede, ali i da volimo svoje neprijatelje; i dodaje - vjerojatno zato što se tu obično radi o jednim te istim ljudima. Kako se situacija oko arbitraže i razgraničenja sa susjednom Slovenijom opet zakuhava, doista je teško oteti se dojmu da još samo kršćanska ljubav i Božja milost priječe da se ovo najnovije zveckanje oružjem iz susjedstva ne prelije u otvoreni sukob. Nadamo se, ipak, da će Bog biti strpljiv i da neće micati pogled s ovog slučaja sve dok se čitava stvar ne riješi na obostrano zadovoljstvo, kako bismo pred Njim mogli svjedočiti o istini kršćanske blagosti i ljubavi prema svojim susjedima.
Znak za ovo najnovije stavljanje na kušnju naše ljubavi prema susjedima dan je prije par dana, kada su Slovenija i Mađarska solidarno odlučile blokirati ulazak Hrvatske u OECD. Takav njihov potez bio je motiviran isključivo pokušajem da se kroz ucjenu za naše primanje u jednu međunarodnu instituciju, za što, inače, ispunjavamo sve formalne kriterije, ishode ustupci oko neriješenih bilateralnih sporova. Iako to blokiranje i njima samima nanosi štetu, svejedno je to bio ozbiljan udarac i na naš ugled na međunarodnoj razini, jer nas je taj njihov udruženi poduhvat prikazao u lošem svjetlu, kao državu koja pravi probleme svojim susjedima. To je izgledalo toliko loše da je čak i Bakir Izetbegović pokušao obnoviti svoje ucjene oko izgradnje Pelješkog mosta.
Plenkovićeva vlada je na taj izazov odgovorila iznošenjem kompromisnog prijedloga oko rješenja pitanja razgraničenja sa Slovenijom. To može biti rizičan potez, jer se time relativizira odluka Hrvatskoga sabora o izlasku iz arbitražnog spora i nepriznavanju odluke arbitražnog suda, ali taktički je to dobro izvedeno, jer se tiime udarilo na sliku Hrvatske kao konfliktne države, koja ne želi dogovor sa svojim susjedima. Dakle, ovaj kompromisni prijedlog rješenja graničnog spora, s kojim je izašla Vlada, može biti dobar ako se ne radi o promjeni stava oko arbitraže, već samo o taktičkom potezu zauzimanja proaktivnijeg stava u tom sporu.
Ovim prijedlogom Plenković je spustio parangal na dno Savurdijske Vale u koji bi se trebao uhvatiti Cerar. Nakon tog bacanja udice na slovenski teren, Cerar sada ne smije odbiti hrvatski prijedlog kompromisa, jer bi to potpuno izokrenulo sliku i Slovence prikazalo kao one koji ne žele rješenje, nego inzistiraju na produžavanju konfliktne situacije. Nervoza koju pritom pokazuje slovenska strana, pri čemu vlast i oporba jedni druge optužuju zbog zveckanja oružjem, dobar je znak da se riba uhvatila u mrežu. Sada je čak i službeni “legalistički” stav Slovenije da se može razgovarati samo o primjeni odluke arbitražnog suda uhvaćen u novi okvir, pa izgleda kao tvrdičarsko cjepidlačenje koje odbija konačno rješenje.
Naša je sreća što je ministar vanjskih poslova u slovenskoj vladi Karl Erjavec, čije je ministarstvo i pridonijelo kompromitaciji arbitražnog procesa, koji sada zbog svoje kompromitiranosti mora glumiti beskompromisan stav kako bi galamom prikrio slabost vlastite pozicije. Uskoro idu parlamentarni izbori u Sloveniji, pa ne bi bilo dobro za ulogu privjeska u svakoj slovenskoj vladi ako bi se rješenje problema našlo u bilateralnim pregovorima, a ne primjenom kompromitirane arbitraže. Da stvar bude gora po Sloveniju, čak je i predsjednik Europske komisije Juncker relativizirao svoj stav o bespogovornom poštovanju odluke arbitražnog suda. On je, naime, u izjavi novinaru slovenskog Dela, Peteru Žerjaviču, sada rekao da “miješanje EU u ovaj spor ne bi bilo ni mudro, niti korisno”.
Kako se čini, Europskoj uniji je sada važno samo da se problem riješi, a Plenković se ovim taktičkim manevrom našu slabu poziciju pretvorio u prednost. Cerar je natjeran u defanzivu i papagajsko ponavljanje o provedbi arbitraže. Plenković i Cerar su po profilu jako slični političari, jer je obojici jedino stalo do toga što će reći Europska komisija, pa je Plenkoviću bilo dovoljno iskomunicirati ovaj potez s Junckerom i zauzeti proaktivan stav kako bi Cerara stavio u nezavidan položaj pred Europom.
Ključno za nas, pri svemu tome, jest da se povuče jasna granica dokle smije ići ovaj Plenkovićev zaokret, da na kraju ne ispadne da smo trgovali teritorijem u zamjenu za par sardina. Teritorij ne može biti dio ovog zaokreta ka proaktivnom stavu hrvatske vlade. Uostalom, treba podsjetiti da je svaki oblik trgovanja teritorijem čin veleizdaje, za koji se, prema Kaznenom zakonu, u članku 340, predviđa kazna od pet godina zatvora.
Večernji list
Znak za ovo najnovije stavljanje na kušnju naše ljubavi prema susjedima dan je prije par dana, kada su Slovenija i Mađarska solidarno odlučile blokirati ulazak Hrvatske u OECD. Takav njihov potez bio je motiviran isključivo pokušajem da se kroz ucjenu za naše primanje u jednu međunarodnu instituciju, za što, inače, ispunjavamo sve formalne kriterije, ishode ustupci oko neriješenih bilateralnih sporova. Iako to blokiranje i njima samima nanosi štetu, svejedno je to bio ozbiljan udarac i na naš ugled na međunarodnoj razini, jer nas je taj njihov udruženi poduhvat prikazao u lošem svjetlu, kao državu koja pravi probleme svojim susjedima. To je izgledalo toliko loše da je čak i Bakir Izetbegović pokušao obnoviti svoje ucjene oko izgradnje Pelješkog mosta.
Plenkovićeva vlada je na taj izazov odgovorila iznošenjem kompromisnog prijedloga oko rješenja pitanja razgraničenja sa Slovenijom. To može biti rizičan potez, jer se time relativizira odluka Hrvatskoga sabora o izlasku iz arbitražnog spora i nepriznavanju odluke arbitražnog suda, ali taktički je to dobro izvedeno, jer se tiime udarilo na sliku Hrvatske kao konfliktne države, koja ne želi dogovor sa svojim susjedima. Dakle, ovaj kompromisni prijedlog rješenja graničnog spora, s kojim je izašla Vlada, može biti dobar ako se ne radi o promjeni stava oko arbitraže, već samo o taktičkom potezu zauzimanja proaktivnijeg stava u tom sporu.
Ovim prijedlogom Plenković je spustio parangal na dno Savurdijske Vale u koji bi se trebao uhvatiti Cerar. Nakon tog bacanja udice na slovenski teren, Cerar sada ne smije odbiti hrvatski prijedlog kompromisa, jer bi to potpuno izokrenulo sliku i Slovence prikazalo kao one koji ne žele rješenje, nego inzistiraju na produžavanju konfliktne situacije. Nervoza koju pritom pokazuje slovenska strana, pri čemu vlast i oporba jedni druge optužuju zbog zveckanja oružjem, dobar je znak da se riba uhvatila u mrežu. Sada je čak i službeni “legalistički” stav Slovenije da se može razgovarati samo o primjeni odluke arbitražnog suda uhvaćen u novi okvir, pa izgleda kao tvrdičarsko cjepidlačenje koje odbija konačno rješenje.
Naša je sreća što je ministar vanjskih poslova u slovenskoj vladi Karl Erjavec, čije je ministarstvo i pridonijelo kompromitaciji arbitražnog procesa, koji sada zbog svoje kompromitiranosti mora glumiti beskompromisan stav kako bi galamom prikrio slabost vlastite pozicije. Uskoro idu parlamentarni izbori u Sloveniji, pa ne bi bilo dobro za ulogu privjeska u svakoj slovenskoj vladi ako bi se rješenje problema našlo u bilateralnim pregovorima, a ne primjenom kompromitirane arbitraže. Da stvar bude gora po Sloveniju, čak je i predsjednik Europske komisije Juncker relativizirao svoj stav o bespogovornom poštovanju odluke arbitražnog suda. On je, naime, u izjavi novinaru slovenskog Dela, Peteru Žerjaviču, sada rekao da “miješanje EU u ovaj spor ne bi bilo ni mudro, niti korisno”.
Kako se čini, Europskoj uniji je sada važno samo da se problem riješi, a Plenković se ovim taktičkim manevrom našu slabu poziciju pretvorio u prednost. Cerar je natjeran u defanzivu i papagajsko ponavljanje o provedbi arbitraže. Plenković i Cerar su po profilu jako slični političari, jer je obojici jedino stalo do toga što će reći Europska komisija, pa je Plenkoviću bilo dovoljno iskomunicirati ovaj potez s Junckerom i zauzeti proaktivan stav kako bi Cerara stavio u nezavidan položaj pred Europom.
Ključno za nas, pri svemu tome, jest da se povuče jasna granica dokle smije ići ovaj Plenkovićev zaokret, da na kraju ne ispadne da smo trgovali teritorijem u zamjenu za par sardina. Teritorij ne može biti dio ovog zaokreta ka proaktivnom stavu hrvatske vlade. Uostalom, treba podsjetiti da je svaki oblik trgovanja teritorijem čin veleizdaje, za koji se, prema Kaznenom zakonu, u članku 340, predviđa kazna od pet godina zatvora.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar