Demokracija – ima li izbora?

Današnji izborni dan, kada je već na snazi ta nedemokratska institucija predizborne šutnje, možda je najprimjereniji za razmišljanje o tome što je uopće demokracija, kakve koristi imamo od nje, treba li nam uopće takav sustav?

Takva se pitanja najčešće uopće ne postavljaju, a i kada se postave, ljudi obično reagiraju slijeganjem ramena, ne videći alternativu. To je jednostavno tako. Ne postoji ništa bolje što bi zamijenilo demokratski sustav, osim nekakve tiranije, diktature ili totalitarnoga sustava. Često se može čuti i citat W. Churcilla – koji je u stvari Aristotelov – da je «demokracija najbolji od svih loših sustava». 

No, dok je Aristotel demokraciju kao sustav odbacivao u korist boljih sustava, Churchill ga je koristio, a i mi danas ga tako koristimo, kako bismo dali ultimativno opravdanje demokracije. Danas je demokracija jedina i isključiva politička religija. Samo jedanaest zemalja danas svoj sustav ne naziva demokratskim. Francis je Fukuyama netom prije pada Berlinskog zida objavio svoje proročanstvo da se nalazimo na «kraju povijesti», da je demokracija «konačni oblik ljudske vlasti». Složili se mi s njim ili ne, bjelodano je da se svi ponašamo kao da zaista vjerujemo u to proročanstvo. Za sve probleme koji postoje u današnjem društvu, ljudi će optuživati kapitalizam, tržište, nedostatak demokracije, pokvarenost političara, ali nikada ne će reći da je problem u demokraciji i demokratskom sustavu vlasti. Dapače, rješenje svih problema bit će formulirano u apelu za «više demokracije».

Očevidno je da ljudi još uvijek o demokraciji sude na normativan način, pripisujući demokratskom sustavu gotovo božanske atribute («Glas naroda – glas Boga»), a ne promatrajući ga funkcionalno, tek kao jedan od sustava vladavine. Demokracija je samorazumljiva, obogotvorena činjenica naših života i stoga je teško, gotovo bogohulno, razmišljati o alternativi takvomu sustavu. No, ima li alternative? Je li demokracija naš jedini i ultimativni izbor? Nisu li to opasne misli, uostalom?

Na takva me pitanja potaknula knjiga koju sam nedavno dobio. Riječ je o knjizi dvaju nizozemskih autora, Beyond Democracy (Onkraj demokracije), koju je izdala poznata novosadska libertarijanska izdavačka kuća «Global Book». Pozornost na nju mi je privukao događaj koji se prije nekoliko dana zbio na promociji te knjige na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Naime, tamo je grupa studenata komunista i anarhosindikalista na nasilan način prekinula tribinu povodom te knjige, uzvikujući «fašisti, fašisti», «završit ćete u Gulagu» i slične prigodne ljevičarske parole. Pomislio sam, mora da je to nešto dobro, čim ovi totalitarci dižu toliku buku oko toga.

I nisam se prevario. Knjigu otvara citat Ive Andrića o tome kako dugotrajna „rđava“ vladavina kvari ljudski karakter te oni više nisu u stanju razlikovati dobro od zla, pa ni svoju korist od štete. Podijeljena je u tri cjeline: prva se bavi razdiobom trinaest mitova o demokraciji, druga sagledava aktualnu krizu demokracije, dok treća nudi alternativno rješenje za probleme koje proizvodi demokratski sustav. Knjiga se u dobroj mjeri oslanja na schumpeterovsku funkcionalnu teoriju demokracije, čije je uvide kasnije razvila public choice teorija. No dok ovi teoretičari nisu vidjeli alternativu demokraciji i smatrali ju «našom sudbinom», a moguća rješenja za probleme demokracije tražili u konstitucijskim ograničenjima demokratskog odlučivanja, ovi autori smatraju da demokratski sustav ima alternativu i da rješenja treba tražiti u napuštanju sustava centraliziranih nacionalnih demokracija. U tome slijede uvide suvremenog libertarijanskog filozofa Hansa-Hermanna Hoppea iz njegove već klasčne studije Democracy – The God That Failed (2001.), koju bi svakako trebalo prevesti na hrvatski.

Na normativnoj ravni autori demokratskim vrijednostima suprotstavljaju vrijednosti individualne slobode. Institucijski aranžman koji ne bi vodio ugrožavanju individualnih sloboda i jačanju centralizirane države, oni vide u politici decentralizacije, regionalizma i u spuštanju odlučivanja na što nižu razinu – sve do razine općina i mjesnih zajednica. Centralizacija odlučivanja, do koje dovodi sustav suvremenih parlamentarnih demokracija, najveća je opasnost za slobodu i dovodi do društvenih sukoba, umjesto da ih pacificira. 

Švicarski sustav kantona dobar je primjer kako jedna država može uspješno funkcionirati iako je najveći dio odlučivanja spušten na razinu općinske i kantonalne vlasti. Konkurencija različitih malih političkih jedinica dovodi do mnogo boljeg sustava nego centralizirani sustav na velikoj teritoriji. Uspjeh grčkih gradova-država ili srednjovjekovnih slobodnih gradova i renesansnih republika, povijesni su primjer takve uspješne političke organizacije društva. Veliki ekonomski uspjeh i politička stabilnost malih državica, poput Hong Konga, Monaca, Lichtensteina, Dubaija, koje nisu parlamentarne demokracije, pokazuju put u budućnost. Decentralizacija vlasti i usitnjavanje teritorija na male i funkcionalne jedinice, mogla bi biti bolja budućnost koja bi opovrgla tezu da se povijest završava parlamentarnom demokracijom kao savršenim sustavom.

A ako pogledamo i današnje lokalne i regionalne izbore, svakako ćemo primijetiti da je veća zainteresiranost ljudi za te izbore i za sudjelovanje na njima od nedavnih izbora za Europarlament ili za državne izbore. Ljudi su svjesni toga da otuđena birokracija u Zagrebu ili Bruxellesu malo brine o njihovoj dobrobiti i da ne donosi odluke u interesu građana, nego u interesu političke birokracije. Na lokalnoj razini ljudi imaju kontrolu vlasti, lakše s njom komuniciraju, imaju mnogo više informacija – a i lakše ju je smijeniti, ako ne radi dobro. Sve su to za sad male, gotovo nevidljive, pukotine na ogromnom tijelu parlamentarno-demokratskog centralizma, kroz koje je moguće izboriti veću slobodu za pojedinca. Za nadati se je da će te pukotine u budućnosti postajati sve veće i vidljivije.

Uzvor: Republika