Predsjednički kandidati su dileri cigli sa ruševina socijalizma

Ništa toliko ne govori koliko je tržište političkih ideja u Hrvatskoj reducirano i jadno kao okolnost da je ključni problem koji tišti hrvatske građane izrazio nadbiskup Josip Bozanić u svojoj božićnoj propovijedi, a ne neki od četiri predsjednička kandidata. Naime, zagrebački kardinal se u propovjedi osvrnuo na ekonomsko propadanje Hrvatske, bez okolišenja detektirajući njegovo podrijetlo u nepreboljenom i produženom djelovanju "ideologije razvaline".

"Žao mi je što to danas moram reći, no kako drukčije nego djelovanju ideologa razvaline pripisati ovo što se događa s hrvatskim gospodarstvom koje je do te mjere razrušeno da ga se sve više gleda kao nešto što je nekad bilo, a sada se samo broje i preprodaju preostale cigle iz njegove ruševine."

Da su uzroci našeg ekonomskog propadanja u nepreboljenom naslijeđu socijalističke ideologije i u svijesti političara koji još nisu raskrstili s tim naslijeđem – a ne u nekakvim objektivnim okolnostima, svjetskoj ekonomskoj krizi, što će reći, krizi liberalnog kapitalizma, i što se sve već ne navodi kao izgovor za odluku naših političara da ostanu vjerni svojim ideološkim korijenima – predstavlja temeljnu uvid od kojeg treba krenuti svaka analiza uzroka katastrofalne situacije u našoj ekonomiji.

Antikapitalistički mentalitet i stajalište zdravog razuma

Naime, dok su po drugim pitanjima, koja nazivamo svjetonazornim, primjetne razlike između pojedinih hrvatskih stranaka i političara, dotle su u ekonomskim pitanjima listom svi još uvijek poklonici socijalističkih ideja, odnosno, ideologije koju je kardinal Bozanić nazvao "ideologijom razvaline". Nema niti jednog političara u Hrvatskoj, a pogotovo među predsjedničkim kandidatima, koji bi nedvosmisleno rekao da je za liberalni kapitalizam a da naslijeđe socijalističkog ekonomskog sistema treba u potpunosti odbaciti. Dapače, svi oni zagovaraju socijalistička ekonomska rješenja.

Tome umnogome doprinosi i privid da je ekonomija nekakva opskurna i okultna stvar, u koju imaju uvid samo ekonomski eksperti, a ne stvar zdravoga razuma o kojoj može mjerodavno suditi svatko od nas. Međutim, i ekonomske odluke i politike su svjetonazorno pitanje, kao i svako drugo pitanje. Samo je mit da su naši ekonomski eksperti i njihovi politički adepti ideološki neutralni kada donose određene odluke vezane za ekonomsku politiku. Otuda je od ključne važnosti skrenuti pozornost na to da je uzrok našeg ekonomskog propadanja u tome što naši ekonomisti i političari, svi oni koji su kreirali ekonomsku politiku zadnjih dvadesetak godina, u glavama još uvijek nisu raskrstili sa socijalizmom i prihvatili liberalni kapitalizam kao institucionalni okvir za rješavanje naših ekonomskih problema.

Rimokatilička crkva je mnogo starija i mudrija institucija od hrvatske države, pa nije ni čudo da apel na zdravi razum možemo prije očekivati od crkvenih velikodostojnika, nego od državnih dužnosnika i predsjedničkih kandidata. Kardinal Bozanić je, u stvari, u svojoj božićnoj propovijedi samo izrazio socijalni nauk Rimokatoličke crkve, kako je on formuliran u poznatoj enciklici pape Ivana Pavla II, Centesimus Annus, u kojoj se kaže da "nastojanja da se očuva slobodno tržište, uz pomoć stabilne valute i skladnih društvenih odnosa, predstavljaju preduvjete za postojan i zdrav ekonomski rast, u kojem ljudi svojim radom mogu osigurati bolju budućnost sebi i svojim obiteljima". Svakako bi u tome trebalo poslušati njegov savjet.

Bunjište ekonomski nezrelih ideja

Na hrvatskoj političkoj sceni, na žalost, nemamo nikoga tko bi rekao da je slobodno tržište preduvjet ekonomskog blagostanja i boljeg života. Naprotiv, svi će tvrditi da su za obuzdavanje tržišta, da se bore protiv "brutalnog neoliberalnog kapitalizma", da je "kapitalizam najveće zlo", i da se takvim ekonomskim nazorima žele boriti protiv siromaštva i nezaposlenosti. A upravo nas je borba naših političara protiv slobodnog tržišta i ograničavanja ekonomskih aktivnosti ljudi i dovela na ekonomsko dno. I tu nema razlike između lijevih i desnih – ekonomski gledano svi su socijalisti, svi su zagovornici "ideologije razvaline". Očito da je antikapitalistički mentalitet još uvijek dominantna sila na našem političkom tržištu ideja.

Stoga samo s indignacijom i zabrinutošću možemo gledati kako i ovi predsjednički izbori svjedoče o tome da se tu ništa nije promijenilo, da nema nijedne nove ideje koja bi mogla ukazati da će se u tom pogledu išta promijeniti u Hrvatskoj. Možda samo beznačajnost ovih izbora štiti kandidate i političke partije koje ih podržavaju od zaključka o njihovoj tužnoj bezidejnosti, odnosno, o tome da su dobri samo u "preprodavanju preostalih cigli iz ruševina" socijalističke ideologije. U stvari, beznačajni su samo zbog toga što na njima nemamo nijednog kandidata koji bi bio zagovornik liberalnog kapitalizma i slobodnog tržišta.

Po nekoj prirodi stvari, najbliža idejama ekonomskog liberalizma bi trebala biti kandidatkinja HDZ-a, Kolinda Grabar-Kitarović. HDZ je, doduše, prošle godine pompezno najavljivao svoj gospodarski program, koji bi išao upravo u tom smjeru. Sjetimo se samo da su se hvalili da su im savjetnici ugledni ekonomski reformatori Jose Pinera, rodonačelnik privatizacije mirovinskog sustava u Čileu i Robin Harris, ekonomski savjetnik barunese Margaret Thatcher. Međutim, od objavljivanja njihovog gospodarskog programa prije točno godinu dana, o liberalnim reformama u HDZ-u nema niti riječi. Dapače, potpuno su se okrenuli kritici Milanovićeve vlade sa socijalističkih pozicija, a bi sve kulminiralo izlaskom Martine Dalić iz HDZ-a uz obrazloženje da "HDZ nema reformski potencijal".

Što se tiče drugog kandidata desnice, Milana Kujundžića, ne znamo puno o njegovim ekonomskim idejama, ali možemo pretpostaviti da se radi o ekonomskom protekcionizmu, socijalističkoj klopci u koju vrlo često upadaju desničari. Oni se, naime, pozivanjem na zaštitu nacionalnih ekonomija, obično odlučuju za jake protekcionističke mjere vlade, uvođenje carinskih barijera, zatvaranje eknomije u nacionalne okvire i subvencije domaćoj privredi. To su sve antitržišne mjere i obično predstavljaju predvorje narigidnijeg socijalističkog gospodarstva.

Dok su kandidati desnice uveliko samozatajni u predstavljanju svojih ekonomskih ideja, na ljevici ideja o tome kako preurediti gospodarstvo, izgleda, nikad ne fali. Tako će se aktualni predsjednik Josipović, nakon što od njegovog programa "nove pravednosti" nismo vidjeli nikakvih rezultata, sada zalagati za "ekonomiju 21. stoljeća". Ako ste pomislili da je predsjednik Josipović shvatio da je socijalizam ostao na bunjištu 20. stoljeća, a da je 21. stoljeće stoljeće liberalnog kapitalizma, prevarili ste se. Sadržaj Josipovićevih ekonomskih ideja se, u biti, poklapa s idejama o "zelenoj ekonomiji", koje zastupaju ekološki aktivisti okupljeni oko stranke OraH. To su ideje koje će Hrvatsku zacementirati za naredno desetljeće u bijedi i neimaštini, ako ugledaju svjetlost dana. A što se samog Jospipovića tiče, ove njegove ideje više svjedoče o njegovom nelojalnom distanciranju od SDP-a i vezivanju za Orah, kao novu stranku ljevice, nego što bi on doista bio nekakav ekološki osviješteni aktivist.

Da je Hrvatska postala pravo bunjište političkog aktivizma i ekonomski zelenih ideja, možda najbolje svjedoči kandidat "Živog zida", Ivan Vilibor Sinčić. Živi zid je poznat kao udruga koja se bori protiv banaka i deložacija, neka vrsta hrvatske verzije Occupy pokreta, bar što se tiče njihovih ekonomskih ideja. U biti, njihov ekonomski program se svodi na bacanje anateme na neoliberalni kapitalizam, čije oličenje vide u bankarskom sustavu, privatizaciji i sličnim ljevičarskim strašilima; također se zalažu za jaku socijalnu državu, državni intervencionizam u privredi i za socijalizaciju individualnih rizika, poglavito vezano za otplate kredita građana. Iako lider "Živog zida", Ivan Pernar, često zna reći da on nije protiv liberalnog kapitalizma, očito da su njihove ideje i aktivnosti snažno obojene antiliberalnim pathosom, te da puno više duguju Davidu Graeberu i Occupy pokretu, nego Ronu Paulu i libertarijanskim idejama.

Politička kombinatorika na ruševinama parlamentarizma

No, sve i kad biste se u ponečemu slagali sa idejama pojedinih kandidata, opet ne biste mogli biti sigurni da bi vaš glas za njih bio i glas za te politike. To je još jedna prevara ovih predsjedničkih izbora, i nema šanse da se nakon njih ne osjećate iznevjerenima. Jasno je da su ovi predsjednički izbori, zbog gotovo nikakvih ovlasti koje ima predsjednik države, interesantni samo zbog pozicioniranja prije parlamentarnih izbora, koji jedini i donose stvarnu vlast. Ali, na ovim predsjedničkim izborima ne možete biti sigurni ni ako date glas određenom kandidatu da ste doista glasali za opciju čiji su oni kandidati.

To govori o tome da je u Hrvatskoj, pored ekonomske krize, u krizi ne samo tradicionalni bipartijski sustav, već i parlamentarizam uopće. Tradicionalne stranke, HDZ i SDP, zbog nesposobnosti da se oslobode svoga socijalističkog naslijeđa, nalaze se u permanentnoj krizi. Otuda imamo distanciranje kandidata od svojih stranaka, kao i stranaka od kandidata, pa se kandidati ponašaju prije kao politički aktivisti, koji propagiraju vrlo egzotične ideje, umjesto kao političari koji bi mogli garantirati političku stabilnost sustava. I to kandidata za funkciju koja bi prije svega trebala imati stabilizirajuću političku ulogu.

Kao što smo vidjeli već na primjeru predsjednika Josipovića, glas za njega ne znači nužno i glas za stranku čiji je kandidat. Dapače, glasati za njega mirne duše mogu i svi koji se ne slažu sa politikom SDP-a i premijera Milanovića. To je vidljivo i iz potpunoga odsusta premijera iz Josipovićeve kampanje, čemu vjerojatno nije uzrok navodni dogovor da nepopularni premijer ne smeta Josipoviću u kampanji, već njihov stvarni razlaz. Tako, glas za Josipovića prije može značiti glas za Orah i blokadu rada vlade, nego podršku aktualnoj vladi. Josipovićeva pobjeda bi vjerojatno značila uvod u konačni raspad SDP-a i uvod u krizu vlade, a ne stabilizaciju sistema.

S druge strane, pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović, ne mora nužno značiti i podršku Karamarkovom HDZ-u, kao ni problem za Milanovića. Dapače, glas za Grabar-Kitarović mogao bi oslabiti položaj Karamarka u HDZ-u i ojačati njemu nesklone frakcije. S druge strane, glas za nju bi mogao dati vjetar u jedra posrnuloj Milanovićevoj vladi, pa čak i gotovo razbijenoga SDP-a, jer bi Josipovićev poraz prije značio poraz Oraha i opozicijskih struja u SDP-u, nego poraz Milanovićeve struje. Nakon toga bi Milanović vjerojatno uspio konsolidirati SDP oko sebe, utišati frakcionaše i relativno se relaksirano, bar što se SDP-a tiče, pripremati za naredne parlamentarne izbore i borbu za još jedan mandat pod njegovim vodstvom.

Zbog ove asimetrične aritmetike glavnih parlamentarnih stranaka, slična stvar važi i za kandidate koji imaju male šanse za prolaz u drugi krug. Tako bi eventualni dobar rezultat Milana Kujundžića povećao izglede Josipoviću da izbjegne drugi krug, i eventualno dobije izbore u prvom krugu. No, za to su realno male šanse, a Kujundžić je u prvom TV-nastupu između redova najavio da će u drugom krugu pozvati svoje glasače da daju glas Kolindi Grabar-Kitarović. To će jako otežati Josipoviću pobjedu u drugom krugu, ako u njega uđe s malom razlikom u odnosu na kandidatkinju HDZ-a. Ako imamo u vidu Kujundžićev razlaz sa Karamarkom, i taj potez se čini logičnim.

Što se tiče kandidata Ivana Vilibora Sinčića, on pravi najveće probleme Josipoviću, jer je, prema anketama, dobio puno više simpatija nego što se to očekivalo. Za kandidata koji nastupa sa (prividno, doduše) antisistemskih pozicija, u ovako razvaljenoj Hrvatskoj, to i ne bi trebalo biti neko iznenađenje. Kako sada stvari stoje, najviše zahvaljujući Sinčiću Josipović ne može računati na pobjedu u prvom krugu, a kao što su neki analitičari već upozorili, pobjeda u drugom krugu nije nimalo izvjesna. Dapače, ako se u drugi krug uđe sa malom razlikom, pobjeda Grabar-Kitarović postaje izvjesnija. To što će jedan autsajder izgleda imati možda i odlučujući utjecaj na ishod izbora, dovoljno govori o stupnju političke nestabinosti i krize parlamentarnog sustava u Hrvatskoj.

Političari će uvijek biti dileri cigli a građani nasamareni

Kako god bilo, svi koji očekuju da će ovi izbori bilo što promijeniti, ostat će izigranih nadanja. Svi koji budu glasali za "svog" kandidata, mogli bi se ugristi za jezik. Jer takva je to igra - u njoj nikad ne dobijate ono što želite, već često upravo suprotno. Samo na slobodnom tržištu možete doista dobiti ono što želite i baš to što želite. Na političkom tržištu možete samo "kupiti ciglu". Politika je antitržišna igra, igra u kojoj svojom slobodom kupujemo mačka u vreći. I uvijek će to i ostati. Zbog toga političari i ne vole kapitalizam i slobodno tržište, a naše nade da ćemo svojim učešćem na političkom tržištu uspjeti doprinijeti ekonomskom napretku, ostat će uvijek samo puste sanje. Samo ekonomija slobodna od upliva politike može donijeti boljitak, nikada u sprezi sa politikom. Čisto da se ne lažemo.

Ovi predsjednički izbori samo su potvrda tog pravila. Jedino što će ih obilježiti jest početak raspada bipolarnog političkog sustava u Hrvatskoj. Taj sustav je dugo bio samo maska za djelovanje nereformiranih neformalnih centara moći, no sada se on raspada. Očito je da tradicionalne političke stranke više nisu pouzdan alat za zaštitu njihovih interesa, i da je sad izlaz za nuždu podrška i kreiranje ad hoc političkih projekata. Politički aktivizam će sve više zamjenjivati djelovanje tradicionalnih političkih stranaka. To, međutim, ne treba pozdravljati kao doprinos pluralizmu i demokratizaciji naše političke scene, jer je to samo tužna potvrda činjenice da će se jedan sustav i političke stranke prije raspasti nego što će se osloboditi pogubnog naslijeđa socijalističkih politika. To je, uostalom, sustav u kome će najgori uvijek dolaziti na vrh i biti u službi reprodukcije lošeg.

Takav scenarij smo, uostalom, ove godine imali prilike vidjeti u Sloveniji. U Novoj neka se pripremi Hrvatska. A građanima Hrvatske još jedan ciklus ekonomskog propadanja i osiromašenja u sustavu koji kreiraju naši "ideolozi razvaline".