Panika na ljevici – Michel Foucault je neoliberal!

Da li je konačno eksplodirala "teorijska bomba" zvana Foucault, čiji je fitilj odavno bio zapaljen, kako je to jednom prilikom najavio Daniel Binswanger u tekstu "Fuko: Liberalizam je politički razum moderne"? Da ironija bude potpuna, u gotovo perverznoj fukoovskoj maniri, ta bomba je ekplodirala u ruci onoga koji je njome najviše mahao i prijetio – u ruci revolucionarno nabrijane akademske ljevice. Naime, istraživači njegova djela utvrdili su da je Michel Foucault bio veliki poklonik neoliberalnih ekonomskih politika, poštovatelj djela Hayeka i Misesa, kao i teoretičara "čikaške škole", Miltona Friedmana i, nedavno preminuloga, Garyja Beckera.

Veći užas od ovoga za prosječnog ljevičara i mrzitelja neoliberalnog kapitalizma nije moguće zamisliti. A ipak se desilo.

Obilježavanje tridesete obljetnice smrti poznatog francuskog filozofa, tako, nije moglo završiti gore po sljedbenike njegova lika i djela. Zamišljena kao prilika da se, sjećanjem na filozofa koji je na ljevičarskoj intelektualnoj sceni – što će reći, na intelektualnom mainstreamu – postao vrsta idola oko koga se razvio kult kakav je nekada imao Marx, još jednom utvrde smjernice i upute za borbu protiv "pošasti neoliberalizma", njegovi poklonici su se suočili s vrlo neugodnom činjenicom, koja sada prijeti da u prah i pepeo sruši sve njihove nade u dokončanje sustava neoliberalnog kapitalizma.

U vrlo zanimljivom intervjuu, koji je prošlog tjedna objavio Jacobin Magazine sa sociologom Danielom Zamorom, koji je sa svojim suradnicima napisao knjigu o Foucaultovoj fascinaciji neoliberalizmom – bar onim što prosječni ljevičar podrazumijeva pod rječju "neolibaralizam", što će reći, slobodno tržište i minimalna država - tako, možemo pročitati da je Foucaulta "jako privlačio ekonomski liberalizam", koji je, po njemu, stil vladanja (govermentality) koji je "mnogo manje normativan i autoritaran od socijalističkog ili komunističkog, koje je smatrao prevaziđenima". Neoliberalizam je, kaže dalje Zamora, za Foucaulta mnogo manje birokratski i disciplinirajući stil vladanja od stila vladanja koji predstavlja socijalna država, odnosno, tzv. država blagostanja, jer pojedincu nudi mnogo više slobode i autonomije u odnosu na državu. To da je Foucault, naročito u zadnjem razdoblju svoga života, inspiraciju za svoje ideje tražio u radovima autora neoliberalne provenijencije, doduše, ništa novo. Samo je ta istina dosad uspješno potiskivana od strane njegovih poklonika. Zamora također primjećuje da današnja ljevica uopće ne prati što pišu neoliberali, niti uopće razumiju što je to neoliberalizam, pa stoga niti ne čudi to što su sve dosad uspješno previđali neoliberalni štih u radovima svoga idola.

Značaj intervjua sa profesorom Zamorom je tim više u tome što je Zamora odlučio prekinuti ovu šutnju i potiskivanje kako bi, upravo kao pripadnik intelektualne ljevice, upozorio svoje istomišljenike za nekritičko preuzimanje sadržaja koji su strani marksističkoj doktrini. Prije svega, on problem vidi u tome što je ljevica napustila klasični marksistički ekonomizam i kao subjekt socijalističke revolucije prepoznala marginalne skupine, isključene, hospitalizirane, seksualne manjine, itd. Na taj način je, po njemu, radnička klasa ostala prepuštena radikalnoj desnici, koja sada doživljava svoj uspon. Fascinacija ljevice radom Michela Foucaulta po Zamori je dio ovog problema s kojim je danas suočena. Tim više što je Foucault, po njemu, ne samo napustio paradigmu ekonomskog marksizma, već i stoga što je prihvatio neoliberalnu ekonomsku paradigmu. Stoga je i odlučio upozoriti ljevicu na opasnost od ove fascinacije.

Da stvar bude gora, na to da je Foucault bio pristalica ekonomskog liberalizma, te da je njegova kritika "governmetaliteta", prije svega, bila usmjerena na kritiku socijalne države, a ne neoliberalizma, još davno je upozoravao Francois Ewald, Foucaultov asistent i najbliži suradnik, koji je i uredio njegova predavanja sa College de France, koja su i izazvala čitavu ovu zbrku. Ewald svjedoči o tome da je Foucault krajem sedamdesetih doživio "duhovni preokret", koji je bio obilježen "razočaranjem u revoluciju", nakon čega je Foucault došao na "post-revolucionarnu", čak "anti-revolucionarnu poziciju". Ewald je pod Foucaultovim mentorstvom pisao i svoju disertaciju, u kojoj je Foucaultovu analizu moći/vlasti (francuska riječ pouvoir, koju koristi Foucault, pokriva oba ova značenja) primjenio na kritiku socijalne države.

Međutim, ljevica je takvu interpretaciju Foucaulta odmah otpisala kao podmetanje. Tako je Antonio Negri Ewalda opisao kao "desnog fukoovca", koji "vjeruje da tržište može funkcionirati i bez državne regulacije", suprotstavljajući mu "pravog Foucaulta", koji je, navodno, slijedio Marxa u svojim analizama moći/vlasti. Uz to se, kao posebno inkriminirajuća okolnost, Ewaldu obično dodaje to što je devedesetih napustio akademsku karijeru i postao savjetnik francuskih osiguravajućih kompanija, te njegov angažman u pregovorima sa sindikatima, kada je ove uvjerio da radnici trebaju raskinuti kolektivne ugovore između sindikata i države i prihvatiti model individualnog pregovaranja, koje je nazvao "udarom građanskog društva protiv države". Pravi pravcati sluga kapitala i neprijatelj radničke klase, rekli bismo. Sada se pak ispostavlja da je pravi Foucault bio upravo Ewaldov "desni Foucault", a ne Negrijev tobožnji Foucault koji nastavlja Marxovo djelo.

Foucault se političkom filozofijom i analizom i kritikom institucionalne zloupotrebe moći, policijske represije i raznih sustava potčinjavanja bavio tijekom čitavog života. Stare autore je uvijek čitao s refleksijom na "analizu aktualiteta". Ono što ga je privuklo klasičnom liberalizmu, bio je neobičan zahtjev koji je ta tradicija političke misli postavila pred sebe – ideja ograničenja vlasti. Dok su sve druge tradicije političkog mišljenja – bilo da se radi o pastoralnoj vlasti ili tradiciji "državnog razloga" – razvijale različite strategije pokoravanja čovjeka i ograničavanja njegove slobode, liberalizam je tradicija koja ta ograničenja želi postaviti suverenoj vlasti.

Ono što je Kant svojom kritikom uma učinio na planu teorijskog uma – postavio mu vrlo uske granice njegove legitimne upotrebe – to su klasični liberali učinili s političkim umom: postavili su vrlo uske granice legitimnoj upotrebi političke moći. Liberalizam predstavlja "kopernikanski obrat" u političkoj teoriji. "Kako udesiti da se ne vlada suviše?" - to je glavno pitanje liberalne teorije, kako ga formulira Foucault, jedan pomalo paradoksalan stav za političku teoriju, ako imamo u vidu da je politička teorija uglavnom bila u službi pokoravanja. U tome je Foucault vidio izvanrednu prirodu liberalizma i njegov potencijal za radikalnu kritiku zloupotrebe vlasti. Isti taj oslobodilački potencijal klasičnog liberalizma je Foucault prepoznao u neoliberalizmu, koji je sedamdesetih godina 20. stoljeća označavao renesansu ideala klasičnog liberalizma, a bit će utjelovljen u politikama Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Zbog toga je svojim studentima govorio da se, ako ih zanima sloboda, obrate sabranim djelima Hayeka i Misesa i drugim teoretičarima neoliberalizma, a ne Marxu i Althusseru.

Gotovo je nevjerojatno da današnji studenti, dakle, oni koji su već po naravi svojih godina zainteresirani za ideju slobode, svoje intelektualne uzore traže na ljevici, a ne u teoretičarima neoliberalizma. Na taj način oni vrlo brzo gube svoj prirodni kritički stav prema državi i njenoj moći, počnu prezirati slobodno tržište i prizivati sve veći udio onoga što bi Foucault nazvao "pastoralnom vlašću" u njihovim životima. Tako će studenti danas zahtijevati, na primjer, državno financirano školstvo (oni to nazivaju "besplatnim obrazovanjem"), ukidanje kapitalizma i sve veći upliv države u svim sferama društva, veličat će socijalističke tiranije prošlosti kao neostvarene utopije budućnosti, a prezirati slobode o kojima govore neoliberali. Jedan izuzetno štetan trend među mladima, koji je oblikovan našim obrazovnim programima i dominacijom intelektualne ljevice i nepreboljenih sljedbenika marksizma na našim akademskim institucijama. Na taj način se uništva bilo kakva kritička žica u populaciji koja bi trebala donijeti promjene i koja bi trebala oblikovati naše društvo u smjeru više slobode.

Upravo je u tome izuzetan značaj toga da se pokaže da je Foucault, koji danas predstavlja glavnu ikonu intelektualne ljevice i kod nas i u svijetu, na sasvim drukčiji način razmišljao o tim stvarima. Dok će ljevica danas, recimo, listom hvaliti socijalnu državu i to smatrati ostvarenjem humanog društva, Foucault modernu socijalnu državu analizira kao produžetak "pastoralne vlasti", koja želi kontrolirati, disciplinirati i potčinjavati svoje stanovništvo. U tom ključu treba čitati Foucaultove analize tehnika "vladanja sobom i drugima", koje on nalazi prije svega razvijene u kršćanskoj tradiciji. Foucaultova kritika je uvijek kritika socijalne države a ne neoliberalnog kapitalizma. Kao što su kršćanske asketske tehnike razvijane kako bi se pastirski moglo brinuti o duši pripadnika pastve, tako i moderna socijalna država (tzv. "nanny state") razvija svoje tehnike upravljanja stanovništvom brigom o njima "od kolijevke pa do groba". Za Foucaulta tu se, očito, ne radi ni o humanizmu, niti o oslobođenju, već o modernim tehnikama porobljavanja čovjeka, utjelovljena u današnjim institucijama socijalne države.

Svakako će okolnost da je iz ljevičarskog tabora konačno stiglo priznanje da je Michel Foucault politički bio neoliberal, imajući na umu njegov ugled među pripadnicima akademske ljevice, imati velikog utjecaja da se ovaj trend ignorantskog odnosa prema pravoj prirodi Foucaultovih političkih analiza radikalno promijeni. Mjesta za ignoriranje i paušalno odbacivanje ocjena o Foucaultovom neoliberalizmu više nema. Ako žele razumjeti Foucaulta, sada će se filozofski mainstream morati baciti na ozbiljno čitanje Misesa, Hayeka, Friedmana i Beckera kao izvora inspiracije Foucaultova djela. Na taj način će dobiti uvid u političku teoriju kojoj je jedini sadržaj sloboda.

Razbaštinjavanje ugleda ljevice se, dakle, nastavlja. Pored toga što je pretrpjela katastrofalne poraze na političkom, ekonomskom i povijesnom planu, sada je doživjela ogroman poraz u sferi duha. Ako damo za pravo Hegelu da je filozofija "svoje vrijeme obuhvaćeno u mislima", onda neoliberalizam polako postaje dominantna filozofija našega doba, a Foucault postaje jednim od njegovih glavnih promotora i tumača. Stoga, možemo uskoro očekivati navale ljevičarskih intelektualnih desperadosa na knjižnice kako bi proučili djela neoliberalnih autora. Za očekivati je i da izdavači krenu pratiti trend i batale se Žižeka, Negrija i Agambena, a late se Hayeka, Misesa i Friedmana. I Foucaulta, naravno.

Svakako, ista stvar vrijedi i za hrvatske neoliberale – treba čitati Foucaulta. U njegovim djelima možemo otkriti jednu produbljenu kritiku moderne socijalne države i dobiti značajnog saveznika u nastojanju da konačno demontiramo sustav socijalne države i napravimo značajan korak ka neoliberalnom kapitalizmu. Jedna velika bitka u svijetu duha je dobijena. Sloboda je odnijela štih etatizmu.

Izvor: Večernjakova blogosfera