Svako
malo u Hrvatskoj se nekim povodom pusti medijski spin u cilju opravdanja
komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji, obično o nekim praznicima
tog nikad prežaljenog sustava. Tako je bilo i ove godine povodom
obljetnice 29. studenoga, bivšeg komunističkog praznika, takozvanog Dana
Republike. Na taj dan se, kao što znamo, u SFRJ obilježavao dan kada su
jugoslavenski komunisti oružani otpor okupaciji zemlje proglasili za
socijalističku revoluciju, čime su legitimirali uspostavljanje
revolucionarne diktature.
Dakle, tim povodom je gotovo sve hrvatske portale preplavila vijest o "senzacionalnom otkriću" dvojice slovenskih sociologa, Sergeja Flerea i Rudija Klanjšeka, koji tvrde kako "Titova Jugoslavija nije bila totalitarna država". Ta stvar je, kaže se u najavi ove senzacije, sada i "znanstveno dokazana".
Da se, međutim, ne radi ni o kakvom senzacionalnom znanstvenom otkriću,
dovoljno govori i okolnost da je riječ o proširenoj verziji teksta,
koji je Sergej Flere objavio još prije tri godine u jednoj znanstvenoj publikaciji u Srbiji,
a koji je pisan povodom odluke Ustavnog suda Slovenije od 26. 9. 2011.
da poništi odluku gradskih vlasti u Ljubljani da jednoj ulici daju naziv
po Josipu Brozu Titu.
Očito da je tekst dvojice sociologa
iskorišten u sasvim neznanstvene svrhe odbacivanja osude Brozove
diktature kao totalitarnoga, što, doduše, nije namjera strana niti
izvornom tekstu. Ovi opetovani pokušaji relativizacije kriminalnog
političkog režima koji je uspostavljen u Jugoslaviji odlukama AVNOJ-a,
imaju sasvim jasnu dnevnopolitičku funkciju ideološkog legitimiranja
aktualnih politika u Hrvatskoj, a time i znatan utjecaj na oblikovanje
naše budućnosti. Kao što kaže Orwell: "Onaj tko vlada prošlošću, vlada i
budućnošću; onaj tko vlada sadanjošću, vlada i prošlošću."
Hrvatska predstavlja ogledni primjer
ambivalentnog odnosa prema totalitarnoj prošlosti. Ne samo zbog toga što
smo imali tu nesreću da iskusimo zla dva totalitarna sustava, već prije
svega zbog toga što je to iskustvo znatno iskrivilo našu moralnu
percepciju stvarnosti. Poharana u prošlosti zlom ustaškog fašizma, kao i
titoističkog komunizma, moralna reflekcija u Hrvatskoj je uzela formu
moralne ucjene, koja kaže: ako si protiv komunista, onda si zacijelo
ustaša; a ako si protiv ustaštva, onda si zacijelo komunist.
No, to nije cijela istina. Ova vrsta
moralne ucjene funkcionira na asimetričnoj osi. Naša prirodna moralnost
nema problema u osudi ustaškog režima. Režim čija je ideologija čitave
narode (Srbe, Rome, Židove) htjela zbrisati s lica zemlje, doista nema
ništa od moralnog sjaja, koji bi mogao obuzeti imaginaciju ljudi.
Ustaški režim je poražen, a njihovi zločini objelodanjeni. Njihove žrtve
su pobrojane, njihovi planovi osujećeni. Ljudima koji su ubijani kao
stoka, naše sjećanje je povratilo dostojanstvo da budu upamćeni kao
ljudi. Samo poremećena moralna refleksija, kojoj je stalo do šokiranja i
estetike koketiranja s tamnim sjajem zla a ne do zauzimanja moralnog
stava, još može slaviti ustaške zločine i ustaški režim.
Ono što našu moralnu vertikalu iskrivljuje
i čini ju asimetričnom, jest okolnost da ova vrsta suočavanja sa
zločinima koje je počinio komunistički režim nije bila ni približno
otvorena i iskrena. U svojoj knjizi Zla kob stoljeća, francuski je povjesničar, Alain Besançon,
skrenuo pažnju na tu čudnu asimetriju kojom je obilježeno naše sjećanje
na zločine totalitarnih režima koji su obilježili XX stoljeće. Prema
njemu, mi možemo jasno detektirati fenomen koji on naziva hipermnezijom nacizma i amnezijom komunizma.
Ta asimetrija je određena time što komunizam za sebe tvrdi da je to
sustav koji se povodi za načelima univerzalnog morala. Dok nacizam
odbacuje moralni univerzalizam i sebi može priskrbiti samo estetsko
opravdanje, dotle se komunizam želi postaviti kao arbitar svake moralne
prosudbe. To u najvećoj mjeri vrijedi i za Hrvatsku.
Sa žrtvama komunističkog režima se ni na
približan način ne postupa kao sa žrtvama ustaškog režima. Dapače, još
uvijek se obilježavaju i slave praznici njihovih dželata, nerijetko i uz
učešće visokih državnih zvaničnika na tim skupovima. Ideje komunističke
revolucije se ugrađuju u temelje nove hrvatske državnosti pod krinkom
antifašizma. Sramotna okolnost da jedan trg u Zagrebu još uvijek nosi
ime po čovjeku koji je bio na čelu tog režima, smatra se sigurnom
obranom od pobjede fašističkog zla, a napori da se ta moralna ljaga
skine sa zagrebačkih ulica nailazi na veliki otpor institucija hrvatske
države. Svako upućivanje na zločinački karakter tog sustava izazva
moralni zazor o motivima i konzekvencama takvog stava. Kao da je još
uvijek na snazi deviza da "komunizam nema alternativu", pa bi osuda
komunizma istovremeno značilo pristajanje uz fašizam, kao da je još
uvijek na snazi ta dualistička stupica komunističkog morala.
Premda su savjest i sjećanje na žrtve
jedno od osnovnih obilježja moralnosti naše kršćanske civilizacije, čini
se da u slučaju žrtava komunističkog režima naše društvo nije prošlo
taj test vlastite moralnosti. U slučaju komunizma, oni koji su ubijeni
kao stoka, moraju ostati i zakopani kao stoka. Iako o brojevima
stradalih od ruke komunističke pravde još uvijek možemo samo nagađati,
njihov broj je ogroman. Ako uzmemo za svjedočanstvo izvještaj koji je,
po okončanju najsnažnijeg vala revolucionarnog terora novih
komunističkih vlasti, podnio prvi komunistički policajac, Aleksandar
"Leka" Ranković, same brojke izazivaju jezu: "Kroz naše zatvore je
prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali
586,000 narodnih neprijatelja.” U zemlji od 15 milijuna ljudi. To je
broj žrtava koji prevazilazi i broj ustaških žrtava, a procentualno se
približava broju žrtava staljinističkog terora tijekom 30 godina
strahovlade u SSSR-u.
Titov komunistički režim je bio poznat kao
najradikalniji čak i unutar sovjetskog lagera. Titovi partizani su,
kako su gdje osvajali vlast, odmah kretali s masovnim ubojstvima i
progonima. Dok su boljševici ubijali vođeni logikom traženja krivca za
neuspjeh uspostave socijalizma, Tito nije čekao, nego su masovni zločini
bili dio uspostave socijalističkog sustava u Jugoslaviji. Sijanjem
beskrajnog terora i straha on je učvršćivao svoju vlast. Rat u
Jugoslaviji nije završio 1945. Nakon obračuna s političkim
neprijateljima, kreću čistke protiv svakog za koga bi se moglo
pretpostaviti da ne bi pristajao uz novi režim, uglavnom pripadnicima
građanske klase. Potom slijedi kolektivizacija sela i obračuni sa
seljacima. Nakon toga ubilačka paranoja zahvaća i samo Partiju, pa
slijede unutarpartijski obračuni.
Nakon takvog pokolja, doista nije ostalo
nikoga više za ubijanje. Zavladali su masovni strah i amnezija
komunističkog zla – amnezija koja traje i danas. Razglabati o tome da
"Titov režim nije bio totalitaran u više od pola vijeka svoje vladavine"
znači ignorirati efekte totalitarnog terora kojemu je stanovništvo
komunističke Jugoslavije bilo intenzivno podvrgnuto prvih godina nakon
osvajanja vlasti. To samo znači da smo i sami žrtvama te amnezije i da
su efekti Titovog velikog terora još uvijek djelatni.
Zamislimo situaciju u kojoj nacisti
sklapaju pakt sa Saveznicima i pobjeđuju u Drugom svjetskom ratu. Oni
otkrivaju zločine koje su počinili komunisti. Većina Nijemaca ništa ne
zna o holokaustu, u Hrvatskoj se ne zna ništa o Jasenovcu, tek pokoji
disidentski glas na Zapadu dozvoljava da se nazru razmjeri uništenja,
ali i oni vrlo brzo bivaju ušutkani, a njihovi nalazi relativizirani
ukazivanjem na razmjere zla koje su počinili komunisti. U poraću, nakon
normaliziranja sustava, Hitler, Mussolini i Pavelić zadržavaju svoju
karizmu ratnih pobjednika, ali zbog imperativa efikasnog funkcioniranja
sustava moraju vlast predavati partijskoj i državnoj birokraciji. Time
sustav zahvaćaju centripetalne sile i totalitarni pritisak slabi.
Pojavljuju se čak i disidentski glasovi unutar samog pokreta, frakcije
unutar Partije, pjesnici i pisci i dalje pišu, ponekad usvajajući i
estetike koje nisu u skladu s nacističkom dogmom, krenula je
normalizacija sustava pritisnuta silama života...
Na kraju se taj sustav nacističke Nove
Europe ruši pod pritiskom unutarnjih slabosti. Ponovno se uvodi
kapitalistički sustav i liberalna demokracija, nestaje jednopartijski
sustav i osnivaju se nove stranke, postoji sloboda tiska, itd. Međutim,
to su već dvije-tri generacije odgojene u fašističkom sustavu. Mnogi od
njih, njihovi očevi i djedovi, bili su funkcioneri u fašističkom
sustavu, pa prirodno na taj sustav gledaju s blagonaklonošću, žale za
izgubljenom mladošću, sustavom u kome se znao red i za izgubljenim
idealima. Što bismo, na kraju tog misaonog eksperimenta rekli kada bi se
pojavio članak koji potpisuje bivši visoki službenik fašističkog
režima, sada ugledni znanstveni djelatnik, u kome on prosvjeduje što se u
Laibachu, nekadašnjoj Ljubljani, ne dozvoljava gradskim vlastima da
ulicu imenuju po Adolfu Hitleru, s obrazloženjem da "Hitlerov režim nije
bio totalitaran"? I što bismo rekli kada bi u demokratskoj Hrvatskoj, u
kojoj bi jedan trg još uvijek nosio ime poglavnika Ante Pavelića,
mišljenje tog slovenskog znanstvenika 10. travnja prenijeli svi mediji
kao kakvo senzacionalno znanstveno otkriće?
Bez obzira na dugotrajnu
totalitarnu pedagogiju laži, vjerojatno reakcije ne bi išle u smjeru odobravanja i aplaudiranja, kao što je to bilo s ovim naknadnim
i opetovanim medijskim spinom povodom 29. studenoga ove godine. Jer postoji ključna razlika u našoj moralnoj refleksiji o prirodi komunizma i nacizma. Za razliku od nacizma, koji nema
aspiracije na univerzalnu moralnost, zbog čega pod njim sposobnost
moralnog suđenja ostaje neoštećena, komunizam svojom aspiracijom na
univerzalno moralno važenje, korumpira i oštećuje samo našu sposobnost
moralne prosudbe. Nacizam je u sukobu s normalnim moralnim shvaćanjima;
komunizam ih pervertira. Da bismo osudili nacističke zločine, dovoljno
je pozvati se na našu običnu moralnost; da bismo osudili komunističke
zločine, potrebno je prethodno dekontaminirati naše obično shvaćanje
morala, koje je kontaminirano dugotrajnim komunističkim pervertiranjem
naših moralnih shvaćanja. To je ključ toga što nakon poraza nacizma i otkrivanja njihovih zločina više nije bilo moguće naći uvjerenog nacista, dok nakon poraza komunizma i otkrivanja komunističkih zločina još uvijek mnogi vjeruju u snagu komunističkog ideala.
Naša moralna percepcija stvarnosti je
uveliko iskrivljena i još uvijek oblikovana totalitarnim naslijeđem
komunističkog režima. Mimo broja ubijenih i komunističkih statistika
užasa, mimo političkih i ekonomskih disfunkcionalnosti izazvanih teškim
naslijeđem bivšeg totalitarnog sustava, nesposobnost za normalnu moralnu
percepciju zločina vjerojatno je najteže i najpogubnije naslijeđe
totalitarnog komunističkog režima. Pored fizičkog, ekonomskog i političkog uništenja, koje je prouzročio Titov totalitarni režim, u njegovu poputbinu spada i moralno uništenje. On je sebe uspio predstaviti kao sustav temeljen na moralu i težnji za ostvarenjem dobra, pa je duga sjenka
njegovih zločina bačena i na našu sposobnost moralnog prosuđivanja
danas. Naša neprevladana prošlost još uvijek određuje i našu budućnost.
Amnezija komunističkog zla je ključni sastojak iskrivljene moralne
percepcije naše stvarnosti, a time i izvor svih teškoća koje Hrvatska
ima da bi se uspostavila kao normalna pravna država, tržišna ekonomija i
parlamentarna demokracija.
Izvor: Večernjakova blogosfera
Nema komentara:
Objavi komentar