Protekla godina ostat će u Hrvatskoj upamćena kao godina koja izazvala
pravo tektonsko pomjeranje hrvatske političke scene. Počela je u znaku
gotovo potpune dominacije ljevice i Kukurikavaca, da bi se, već samo
nakon godinu dana, stvar ne samo preokrenula u korist desnice, već i
izazvala kvalitativnu promjenu na samoj desnici. Ta promjena same
desnice, a ne tek puko pomicanje političkog klatna udesno, jest ono što
se naziva "konzervativnom revolucijom" u Hrvatskoj.
Potekao prvo kao reakcija na veoma ambiciozne planove ljevičarske vlade Zorana Milanovića o sveobuhvatnom kulturnom preustroju hrvatskog društva
– ambiciji oličenoj u pokušaju nametanja novog programa zdravstvenog
obrazovanja – hrvatski konzervativni pokret je sve iznenadio svojom
snagom i zrelošću, nadrastavši svoju prvobitnu intenciju. Polučivši pak
nevjerojatan uspjeh na referendumu o braku, postao je ne samo
nezaobilazan činilac hrvatskog političkog života, već ga je i trajno
dubinski promijenio. To nije bila puka restauracija, već zaista
revolucija.
Ta promjena se pokazuje prije svega u tome što, kao što pokazuju istraživanja javnog mnijenja, unatoč tome što SDP, kao najjača stranka ljevice, konstantno pada i približava se povijesnom minimumu na kome već dvije godine tavori HDZ, sam HDZ nikako ne raste. Dakle, otvoren je ogroman prostor na hrvatskoj političkoj desnici, za koji HDZ više nema kapaciteta da ga popuni. Zbog toga se i pojavila koalicija manjih stranaka hrvatske desnice, pod nazivom Savez za Hrvatsku, koje će, ako uspiju artikulirati zajedničku političku platformu, pokušati popuniti prostor koji se otvorio na hrvatskoj desnici.
No, svakako, puki uspjeh u stvaranju desnog političkog saveza još uvijek neće polučiti i stvarni politički uspjeh. Naime, ako nova hrvatska desnica ne shvati da je konzervativna revolucija ponajvećma promijenila i redefinirala samu hrvatsku desnicu, od političke kapitalizacije uspjeha konzervativne revolucije neće biti ništa. Stoga će odlučujuća stvar biti da nova hrvatska desnica za svoj političk projekt pridobije glavne aktere i ideologe konzervativne revolucije, gđu Markić, ali i Stjepu Bartulicu i Vica Batarela. Ne samo zbog njihove trenutne političke snage – što je stvar, kao što znamo, vrlo promjenjiva – već i zbog njihovog redefiniranja ideoloških postava desne politike u Hrvatskoj. U stvari, hrvatska desnica mora shvatiti da je konzervativna revolucija u Hrvatskoj polučila uspjeh upravo zbog toga što je uspješno redefinirala osnovne ideološke postave hrvatske desnice.
U čemu se sastoji ova promjena? Kratko rečeno, u tome što je Hrvatska konačno dobila pravu desnicu, a to znači – potpuno očišćenu od snažnih ljevičarskih elemenata, koji su dosad predstavljali uteg o nogama stare hrvatske desnice, a čiji je očevidni rezultat današnji katastrofalni rejting HDZ-a, gotovo potpuna neraznatljivost razlika politike HDZ-a od politike SDP-a, kao i evidentna nemoć HDZ-a da se na bilo koji način emancipira od nasljeđa svojih ljevičarskih politika. HDZ je, zajedno sa SDP-om, u dvadesetak godina hrvatske neovisnosti uspio Hrvatsku zacementirati u ekonomski socijalizam, politički klijentelizam, uništiti snagu hrvatskog društva korupcijom i stvaranjem njegove potpune ovisnosti o državi, da bi na kraju takvoj Hrvatskoj odrekao i nacionalnu neovisnost, utapajući je u promašeni nadnacionalni socijalistički projekt zvani Europska unija.
Nova hrvatska politička desnica, stoga, ako želi polučiti bilo kakav uspjeh, mora napraviti snažan odmak od lažne HDZ-ovske desnice i njenih socijalističkih politika, i reflektirati ovu novu političku svijest. To znači da ona mora biti ekonomski protržišna, da mora smanjiti ulogu politike u društvenom životu Hrvatske, da se mora oslanjati na revitalizirano i snažno društvo i njegove posredničke institucije, kao i da mora težiti povratku svih atributa hrvatskog suvereniteta. Kao što je u nastupu u emisiji "Treća runda" rekao Vice Batarelo, desna politika u Hrvatskoj znači povratak načelima političkog konzervativizma kako su ona definirana u zapadnom civilizacijskom krugu (Batarelo je spomenuo velikog britanskog konzervativnog ideologa i političara, Edmunda Burkea), odnosno, načelima tržišne ekonomije, minimalne vlade, snažnog društva i neovisnog pojedinca.
Desna konzervativna politika se uvijek oslanjala na snagu građanskog društva i njegovih institucija, kao što su obitelj, crkva, tradicionalne i povijesnim iskustvom osvjedočene vrijednosti, nasuprot ambicioznim pokušajima ljevice da to društvo promijene nametanjem nekih novih, anti-tradicionalnih vrijednosti političkom akcijom "odozgo". Otuda je desničarska politika uvijek antietatistička i nepovjerljiva prema vladinim politikama, koje žele mijenjati društvo. Konzervativci vjeruju da samo u okružju tradicionalnih institucija i vrijednosti koje one čuvaju i promiču, može stasati slobodan i neovisan pojedinac. Ljevičarske politike, nasuprot tome, nasrćući na obitelj, religiju, na spontane društvene snage i njene vrijednosti, uništava prirodno okružje za rast slobodne individue. Ljevičar je državni abonent i ovisnik o državnoj pomoći, jer nema oslonca u svom prirodnom okruženju; desničar je slobodan i neovisan pojedinac, koji prezire državu i njene politike, i koji je sposoban da, urastao u svoje prirodno okružje, sam sebi krči put kroz život.
Ono što će naročito biti potrebno novoj desnici u Hrvatskoj jest da preispita i redefinira svoj odnos prema nacionalizmu. U Hrvatskoj to znači da desnica mora redefinirati odnos prema Srbima, točnije, da se hrvatski nacionalizam pozitivno definira, a ne u odnosu prema srpskom nacionalizmu, kao što je bilo do sada. Na taj način će hrvatski nacionalizam, kao pozitivna i pobjedonosna snaga povijesti, skinuti ljevičarsku kletvu sa nacionalizma. Stari hrvatski nacionalizam je u velikoj mjeri pretrpio ljevičarska iskrivljavanja i reinterpretacije. To se vidi na primjeru vladajuće interpretacije rata u Hrvatskoj. Ljevičarska interpretacija rata kaže da je to bio autohtoni hrvatsko-srpski sukob, čak građanski rat, izraz nekakve anti-povijesne i predpovijesne plemenske borbe zaostalih balkanskih nacija.
Prihvaćajući ovakvu interpretaciju, i definirajući hrvatski nacionalizam prvenstveno u odnosu prema srpskom nacionalizmu, hrvatska desnica je kompromitirala vlastitu poziciju i dovela se u nezahvalan položaj da se ljevica pojavljuje kao povijesna snaga nekakvog oslobođenja i nacionalne emancipacije od predpovijesnih snaga nacionalizma i plemenskih borbi. To se najbolje vidjelo u nedavnim događajima povodom ćiriličnih ploča u Vukovaru, kada je ljevičarski hrvatski nacionalizam, koji sebe vidi kao snagu obrane hrvatskog identiteta od srpskog nacionalizma, došao u poziciju da postane sitna moneta u političkim igrama koje su trebale pred hrvatskom javnošću pokazati da je ljevičarski politički koncept, politička agenda Europske unije i nametanje njenih vrijednosti hrvatskom društvu, jedini izlaz iz navodnog nacionalističkog ćorsokaka od kojeg se hrvatsko društvo ne može nikako samostalno emancipirati.
Hrvatska desnica mora izmaknuti ovakvim ljevičarskim smicalicama i svoj nacionalizam definirati u odnosu na povijesnu snagu koja doista predstavlja opasnost za hrvatski nacionalni identitet i tradicionalne vrijednosti hrvatskoga društva. A to je, prije svega, Europska unija i njene vrijednosti, koje se hrvatskom društvu nameću preko njene otuđene političke elite. Nacionalna država, demokracija i liberalni kapitalizam su vrijednosti koje su, upravo zahvaljujući hrvatskome nacionalizmu, odnjele povijesnu prevagu nad najvećim izazovom pred kojim je stajalo hrvatsko društvo u dvadesetom stoljeću – a to je komunizam. Nova hrvatska konzervativna desnica mora se svjesno postaviti prema ovim civilizacijskim vrijednostima i oduprijeti se izazovu koji pred hrvatsko društvo predstavlja novi nadnacionalni – i antinacionalni – socijalistički projekt dvadesetiprvog stoljeća, a to je Europska unija i europske vrijednosti. Samo tako ona može polučiti politički benefit od konzervativne revolucije u Hrvatskoj i – što je najvažnije – učiniti Hrvatsku društvom slobodnih ljudi, snažnog građanskog društva i jakih individua.
Ta promjena se pokazuje prije svega u tome što, kao što pokazuju istraživanja javnog mnijenja, unatoč tome što SDP, kao najjača stranka ljevice, konstantno pada i približava se povijesnom minimumu na kome već dvije godine tavori HDZ, sam HDZ nikako ne raste. Dakle, otvoren je ogroman prostor na hrvatskoj političkoj desnici, za koji HDZ više nema kapaciteta da ga popuni. Zbog toga se i pojavila koalicija manjih stranaka hrvatske desnice, pod nazivom Savez za Hrvatsku, koje će, ako uspiju artikulirati zajedničku političku platformu, pokušati popuniti prostor koji se otvorio na hrvatskoj desnici.
No, svakako, puki uspjeh u stvaranju desnog političkog saveza još uvijek neće polučiti i stvarni politički uspjeh. Naime, ako nova hrvatska desnica ne shvati da je konzervativna revolucija ponajvećma promijenila i redefinirala samu hrvatsku desnicu, od političke kapitalizacije uspjeha konzervativne revolucije neće biti ništa. Stoga će odlučujuća stvar biti da nova hrvatska desnica za svoj političk projekt pridobije glavne aktere i ideologe konzervativne revolucije, gđu Markić, ali i Stjepu Bartulicu i Vica Batarela. Ne samo zbog njihove trenutne političke snage – što je stvar, kao što znamo, vrlo promjenjiva – već i zbog njihovog redefiniranja ideoloških postava desne politike u Hrvatskoj. U stvari, hrvatska desnica mora shvatiti da je konzervativna revolucija u Hrvatskoj polučila uspjeh upravo zbog toga što je uspješno redefinirala osnovne ideološke postave hrvatske desnice.
U čemu se sastoji ova promjena? Kratko rečeno, u tome što je Hrvatska konačno dobila pravu desnicu, a to znači – potpuno očišćenu od snažnih ljevičarskih elemenata, koji su dosad predstavljali uteg o nogama stare hrvatske desnice, a čiji je očevidni rezultat današnji katastrofalni rejting HDZ-a, gotovo potpuna neraznatljivost razlika politike HDZ-a od politike SDP-a, kao i evidentna nemoć HDZ-a da se na bilo koji način emancipira od nasljeđa svojih ljevičarskih politika. HDZ je, zajedno sa SDP-om, u dvadesetak godina hrvatske neovisnosti uspio Hrvatsku zacementirati u ekonomski socijalizam, politički klijentelizam, uništiti snagu hrvatskog društva korupcijom i stvaranjem njegove potpune ovisnosti o državi, da bi na kraju takvoj Hrvatskoj odrekao i nacionalnu neovisnost, utapajući je u promašeni nadnacionalni socijalistički projekt zvani Europska unija.
Nova hrvatska politička desnica, stoga, ako želi polučiti bilo kakav uspjeh, mora napraviti snažan odmak od lažne HDZ-ovske desnice i njenih socijalističkih politika, i reflektirati ovu novu političku svijest. To znači da ona mora biti ekonomski protržišna, da mora smanjiti ulogu politike u društvenom životu Hrvatske, da se mora oslanjati na revitalizirano i snažno društvo i njegove posredničke institucije, kao i da mora težiti povratku svih atributa hrvatskog suvereniteta. Kao što je u nastupu u emisiji "Treća runda" rekao Vice Batarelo, desna politika u Hrvatskoj znači povratak načelima političkog konzervativizma kako su ona definirana u zapadnom civilizacijskom krugu (Batarelo je spomenuo velikog britanskog konzervativnog ideologa i političara, Edmunda Burkea), odnosno, načelima tržišne ekonomije, minimalne vlade, snažnog društva i neovisnog pojedinca.
Desna konzervativna politika se uvijek oslanjala na snagu građanskog društva i njegovih institucija, kao što su obitelj, crkva, tradicionalne i povijesnim iskustvom osvjedočene vrijednosti, nasuprot ambicioznim pokušajima ljevice da to društvo promijene nametanjem nekih novih, anti-tradicionalnih vrijednosti političkom akcijom "odozgo". Otuda je desničarska politika uvijek antietatistička i nepovjerljiva prema vladinim politikama, koje žele mijenjati društvo. Konzervativci vjeruju da samo u okružju tradicionalnih institucija i vrijednosti koje one čuvaju i promiču, može stasati slobodan i neovisan pojedinac. Ljevičarske politike, nasuprot tome, nasrćući na obitelj, religiju, na spontane društvene snage i njene vrijednosti, uništava prirodno okružje za rast slobodne individue. Ljevičar je državni abonent i ovisnik o državnoj pomoći, jer nema oslonca u svom prirodnom okruženju; desničar je slobodan i neovisan pojedinac, koji prezire državu i njene politike, i koji je sposoban da, urastao u svoje prirodno okružje, sam sebi krči put kroz život.
Ono što će naročito biti potrebno novoj desnici u Hrvatskoj jest da preispita i redefinira svoj odnos prema nacionalizmu. U Hrvatskoj to znači da desnica mora redefinirati odnos prema Srbima, točnije, da se hrvatski nacionalizam pozitivno definira, a ne u odnosu prema srpskom nacionalizmu, kao što je bilo do sada. Na taj način će hrvatski nacionalizam, kao pozitivna i pobjedonosna snaga povijesti, skinuti ljevičarsku kletvu sa nacionalizma. Stari hrvatski nacionalizam je u velikoj mjeri pretrpio ljevičarska iskrivljavanja i reinterpretacije. To se vidi na primjeru vladajuće interpretacije rata u Hrvatskoj. Ljevičarska interpretacija rata kaže da je to bio autohtoni hrvatsko-srpski sukob, čak građanski rat, izraz nekakve anti-povijesne i predpovijesne plemenske borbe zaostalih balkanskih nacija.
Prihvaćajući ovakvu interpretaciju, i definirajući hrvatski nacionalizam prvenstveno u odnosu prema srpskom nacionalizmu, hrvatska desnica je kompromitirala vlastitu poziciju i dovela se u nezahvalan položaj da se ljevica pojavljuje kao povijesna snaga nekakvog oslobođenja i nacionalne emancipacije od predpovijesnih snaga nacionalizma i plemenskih borbi. To se najbolje vidjelo u nedavnim događajima povodom ćiriličnih ploča u Vukovaru, kada je ljevičarski hrvatski nacionalizam, koji sebe vidi kao snagu obrane hrvatskog identiteta od srpskog nacionalizma, došao u poziciju da postane sitna moneta u političkim igrama koje su trebale pred hrvatskom javnošću pokazati da je ljevičarski politički koncept, politička agenda Europske unije i nametanje njenih vrijednosti hrvatskom društvu, jedini izlaz iz navodnog nacionalističkog ćorsokaka od kojeg se hrvatsko društvo ne može nikako samostalno emancipirati.
Hrvatska desnica mora izmaknuti ovakvim ljevičarskim smicalicama i svoj nacionalizam definirati u odnosu na povijesnu snagu koja doista predstavlja opasnost za hrvatski nacionalni identitet i tradicionalne vrijednosti hrvatskoga društva. A to je, prije svega, Europska unija i njene vrijednosti, koje se hrvatskom društvu nameću preko njene otuđene političke elite. Nacionalna država, demokracija i liberalni kapitalizam su vrijednosti koje su, upravo zahvaljujući hrvatskome nacionalizmu, odnjele povijesnu prevagu nad najvećim izazovom pred kojim je stajalo hrvatsko društvo u dvadesetom stoljeću – a to je komunizam. Nova hrvatska konzervativna desnica mora se svjesno postaviti prema ovim civilizacijskim vrijednostima i oduprijeti se izazovu koji pred hrvatsko društvo predstavlja novi nadnacionalni – i antinacionalni – socijalistički projekt dvadesetiprvog stoljeća, a to je Europska unija i europske vrijednosti. Samo tako ona može polučiti politički benefit od konzervativne revolucije u Hrvatskoj i – što je najvažnije – učiniti Hrvatsku društvom slobodnih ljudi, snažnog građanskog društva i jakih individua.
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar