Postaje li papa Franjo ikona lijevo-liberalne javnosti?

Papa Franjo je, bez sumnje, osoba koja je obilježila godinu koju smo upravo ispratili. On je čovjek koji je, kako se vjeruje, unio jedan sasvim novi duh i stil ophođenja u jednu od najvažnijih, najstarijih i, po prirodi, najkonzervativnijih institucija na svijetu, Rimokatoličku Crkvu, koja broji preko milijardu i 200 milijuna sljedbenika.

Očevidno je da je papa Franjo danas napopularnija osoba na planeti zahvaljujući njegovoj izuzetnoj sposobnosti obraćanja srcu običnog čovjeka. To nije vidljivo samo iz njegovog prilično neformalnog stila u ophođenju prema ljudima iz marginaliziranih grupa, kao što su izbjeglice, prijestupnici, gubavci, siromašni, itd. To je vidljivo i iz njegove enciklike Evangelii Gaudium, koja je puna izraza njegove osobne vjere, njegove posvećenosti životu kršćanske skrbi za slabije, suosjećanju sa unesrećenima, samopožrtvovanosti i nesebičnom davanju. Pri tome je rimski biskup oštro kritizirao "samodovoljnost" i "uskogrudost" crkvenih institucija. Po tom stilu i sposobnosti da se običnim rječnikom obrati ljudima papa Franjo se, primjećeno je, umnogome razlikuje od prilično akademskog tona svoga prethodnika, pape Benedikta XVI.

No, njegova popularnost je uzela pomalo neuobičajen smijer i naišla je na "odjeke i reagovanja" kod prilično čudne publike i iz prilično neobičnih, čak bizarnih razloga. Naime, na najbolji prijem ovaj novi stil novog pontifa Katoličke Crkve je naišao kod sekularne, lijevo-liberalne javnosti. Tako ga je za osobu godine proglasio magazin Time, nazivajući u svom obrazloženju papa Franju "superstarom" i "narodnim papom" koji mijenja Crkvu. Titulu "osobe godine" je, recimo, papi dodijelio i vodeći američki gay magazin "Advocate", ocjenjujući papu kao osobu koja je najviše doprinijela tome da se promijeni odnos javnosti prema homoseksualcima. Ako bismo nastavili ovaj prilično neobičan titularni niz, mogli bismo spomenuti i da je magazin Esquire papi dodijelio titulu najbolje odjevenog muškarca u 2013. godini, zbog njegove sklonosti ka jednostavnosti u odijevanju.

S druge strane, konzervativni katolički krugovi ne dijele sasvim ovu oduševljenost novim stilom, kao i sadržajem nekih izjava pape Franje. Tako je papa Franjo još u rujnu, u svom obraćanju nezaposlenim radnicima u Cagliariju, rekao da je njihova nesreća "rezultat globalnog ekonomskog sustava, koji vodi do ove tragedije; ekonomski sustav koji se zasniva na idolatriji novca". Najviše sporenja su, pak, izazvali papini stavovi o globalizaciji i tržišnom kapitalizmu iz spomenute enciklike Evangelii Gaudium, u kojem papa Franjo dosta direktno optužuje kapitalizam kao izvor siromaštva u svijetu, zbog čega ga je, recimo, poznati američki voditelj Rush Limbaugh optužio da je "čisti marksista". Da podsjetimo, pape je, naime, izrazio sumnju "da će ekonomski rast ohrabren slobodnim tržištem neizbježno donijeti veću socijalnu pravdu u svijetu", nazvavši takvu ekonomsku filozofiju "ekonomijom kapanja", ali i "ekonomijom koja ubija". "Obećano je da će se puna čaša preliti u korist siromašnih. Ali umjesto toga, puna čaša se čudesno povećava i nikad ništa ne dolazi do siromašnih", rekao je dalje papa.

Ovakve i slične papine izjave o "divljem kapitalizmu", "diktaturi ekonomije" i "idolatriji novca", shvaćene su kao eminentno antikapitalističke i pro-socijalističke, pa su veoma dobro i toplo primljene u ljevičarskim krugovima, gdje Rimski biskup postaje sve popularniji i njihova nova ikona. U akademskim katoličkim krugovima su, pak, sa priličnim rezervama primili papinu encikliku, izražavajući zabrinutost da se time značajno mijenja socijalni nauk Katoličke Crkve, kako je on formuliran u poznatoj enciklici pape Ivana Pavla II, Centesimus Annus, u kojoj se, glede slobodnog tržišta, na primjer, kaže da "nastojanja da se očuva slobodno tržište, uz pomoć stabilne valute i skladnih društvenih odnosa, predstavljaju preduvjete za postojan i zdrav ekonomski rast, u kojem ljudi svojim radom mogu osigurati bolju budućnost sebi i svojim obiteljima". Podsjeća se i da je papa Wojtyla neumorno ponavljao da samo demokratsko društvo i slobodno tržište mogu sačuvati ljudsko dostojanstvo i slobodu, a da socijalizam neumitno vodi u tiraniju, ropstvo i uništavanje ljudskog dostojanstva. Naravno, uz stalno podsjećanje da demokratski i kapitalistički institucionalni aranžman pružaju samo neophodan okvir za ljudsku slobodu, čija bit je prevashodno etička i religijska.

Moje laičko mišljenje je da antikapitalistički stavovi pape Franje u velikoj mjeri po duhu i slovu odstupaju od ranijih jasnih i razboritih stavova pape Ivana Pavla II, te da zabrinutost svakako ima mjesta. Evangelizacija puka i privlačenje agnostika i ateista Katoličkoj Crkvi su svakako dobra i pohvalna stvar, no ona se ne bi trebala odvijati na račun mijenjanja socijalnog nauka Crkve i podilaženja ideologiji ljevičarskih aktivista i svjetonazorima koji su u oštrom sukobu s crkvenim dogmama – a na prvom mjestu neprijatelja Crkve i njenog socijalnog, moralnog i religijskog nauka je, svakako, socijalizam, kao istinska idolatrija države.

Crkva mora očuvati svoju tradicionalnu ulogu čuvara moralnih vrijednosti i zaštitnika poretka koji omogućuje civilizaciju. Najveća opasnost za slobodu čovječanstva nisu toliko narastajući moralni relativizam i ateizacija društva, kojemu, čini se, svojim nedogmatskim i reformatorskim svjetonazorima želi doskočiti papa Franjo, nego u mnogo većoj mjeri podrivanje temelja crkvenog učenja iznutra i nihilistička popustljivost i moralno nagrizanje samih temelja vjere. Umjesto da se snažno odupre svakom pomodarstvu i od svojih sljedbenika traži dosljedno poštivanje crkvenih moralnih svjetonazora i dogmi, Katolička Crkva se pod novim pontifom, izgleda, sve više pretvara u pravi mali ljevičarski aktivistički NGO, koja povlađuje pomodnoj političkoj korektnosti i dominantnim ljevičarskim svjetonazorima gomile, pokušavajući da svojim otvorenim politiziranjem i dodvoravanjem "evangelizira" bezbožničku javnost.

Na žalost, papa Franjo daje prilično relativističke i zbunjujuće izjave tamo gdje treba biti sasvim jasan i nedvosmislen, kao u pitanju homoseksualnih brakova, abortusa, vjere i grijeha, a nedvosmislen i jasan je samo u osudi kapitalizma i bogaćenja, malne kao izvora svekolike bijede u svijetu, poput kakvog socijalističkog narodnog tribuna. Stoga nije čudno da ga ljevičarski tisak proglašava "narodnim papom" i "superstarom", odajući mu počasti kao "osobi godine", a ljudskopravaški aktivisti mu šalju tople zahvalnice kao svom istomišljeniku. No, takve pohvale dolaze od ljudi koji sa Crkvom i njenom ulogom čuvara vjere i moralnog dostojanstva ljudi nemaju puno toga zajedničkog. Dapače, oni time pozdravljaju moralni sunovrat i dalje urušavanje autoriteta Crkve, ovoga puta od strane njenog prvog čovjeka.

Izvor: Republika