Zaoštravanje ideološke borbe u Hrvatskoj

Od strane uglednih kroničara hrvatskih političkih događanja često se ovih dana, kao reakcija na protekli referendum o braku, mogu čuti stavovi da je osobita nesreća za Hrvatsku to što se javnost i političari bave svjetonazornim pitanjima, a ne ozbilnim stvarima, pri čemu se pod tim "ozbiljnim stvarima misli prije svega na ekonomiju, kao nešto od čega se živi, jel. "Svjetonazor" je, tako, odjednom, gotovo obnoć, postala najomraženija i najskuplja hrvatska riječ.

Ja mislim da smo nepravedni prema toj riječi, i ne slažem se s tom gotovo sveopćom omrazom na riječ "svjetonazor" i na svjetonazorne probleme. Dapače, ja vjerujem da je najbolja stvar koja nam se dogodila u vezi referenduma o braku, prava mala "radosna vijest" koja je obišla Hrvatsku, upravo to što što su u Hrvatskoj konačno pokrenute svjetonazorne teme, što su ozbiljni svjetonazorni i ideološki sukobi konačno postali politički prioritet prvoga reda. Glavni pozitivni rezultat referenduma je, naime, taj da je u Hrvatskoj došlo do zaoštravanja ideološke borbe, da više nema samorazumljivosti i neprijepornih pitanja, kojima se dosad vladalo hrvatskim narodom, niti zabranjenih tema i svetih krava kojima se dosad klanjalo i o kojima se šutilo.

Taj prodor na ideologijskom planu je glavni rezultat konzervativne revolucije u Hrvatskoj, o kojoj se u posljednje vrijeme priča. Nju danas mnogi najavljuju, nerijetko u svrhe zastrašivanja naroda, a ja bih rekao da se konzervativna revolucija u Hrvatskoj već dogodila – lavina je krenula, duh je pušten iz boce, i sada ga više nitko ne može vratiti nazad! Naime, bit konzervativne revolucije u Hrvatskoj nije samo to da je narod, unatoč gotovo potpunom medijskom mraku i nesmiljenoj provladinoj propagandi, pokazao vlastima zube i sa uvjerljivom dvotrećinskom većinom glasao za ustavne promjene, već u tome što je jedna građanska inicijativa, akcijom "odozdo", uspijela odnijeti ideološku pobjedu u borbi s ogromnom državnom propagandnom mašinerijom – koja je uporno i gotovo nemoćno ponavljala mantru kako "neke stvari ne mogu biti svjetonazorne teme" – i nametnuti svoj svjetonazor kao vladajući. Zabranjene teme su, tako, postale"teme dana".  To je ono što je pokreće lavinu.

U Hrvatskoj, nakon ovog referenduma, više nema zabranjenih tema – i više nema drugih tema osim svjetonazornih tema. To je izuzetno postignuće ovog referenduma. I umjesto da gunđamo i prosvjedujemo zbog izlišnosti referenduma i otvaranja svjetonazornih pitanja, trebamo pozdraviti novu zoru rađanja hrvatske demokracije i zahtijevati još više demokracije i još više svjetonazornih preispitivanja.

Stoga je sljedeća stvar koju treba donijeti ovaj konzervativni zaokret na hrvatskoj javnoj sceni razbijanje najtvrđeg ideološkog jezgra vladajućih – a to su upravo ekonomske teme. Sama ova aktualna medijska mantra o tome kako je nesreća Hrvatske to što se bavi svjetonazornim a ne "ozbiljnim" pitanjima poput ekonomije, samo govori u prilog tome da je ekonomska politika vladajućih ona posljednja sveta krava koju treba najuriti iz vladinih Augijevih štala. Jer, i ekonomija je svjetonazorno pitanje, nego kako – ma što nam o tome govorili naši eksperti, političari i njihovi medijski podrepaši – i to svjetonazorno pitanje u najvišem smislu.

Potpuna je obmana i laž, naime, tvrditi da ekonomija ima neke svoje "objektivne zakonitosti" i pravila, koja ne ovise o svjetonazorima, da je ona "znanstveno" a ne ideološko pita nje. Uostalom, ne postoji niti jedno moralno, filozofsko ili znanstveno pitanje koje ne bi bilo svjetonazorno, pa ne vidim razloga zašto bi ekonomija bila izuzeta iz toga? Reći da je ekonomija izuzeta iz svjetonazornih tema i da pripada "znanosti", koju razumiju i kojom se može baviti samo nekolicina "posvećenika", znači samo ispovijedati jedan poseban ekonomski svjetonazor, i to onaj koji poluge ekonomskog odlučivanja želi izmaknuti iz ruku naroda i predati ih na upravljanje političkoj eliti i njenim"znalcima". Takav ekonomski svjetonazor se u literaturi naziva – socijalizam.

U ekonomiji je, naime, jedini suveren potrošač,kupac koji na slobodnom tržištu svakodnevno donosi na tisuće ekonomskih odluka. U tom smislu je slobodno tržište jedan permanentni narodni referendum, u kome narod donosi svoje suverene ekonomske odluke i glasa, nagrađujući svojim izborom jedne i kažnjavajući druge. Ne postoji demokratskiji mehanizam odlučivanja i iskazivanja suverene narodne volje od slobodnog tržišta. Pri tome je sadržaj toga odlučivanja potpuno svjetonazoran, odnosno, ovisi isključivo o subjektivnim preferencijama i odlukama glasača na tržištu. To, hoću li kupiti ove ili one cigarete, hoću li popiti pola-pola, votku ili pivo, ovisi samo o meni i mojim trenutnim preferencijama. Tu sam ja potpuni suveren. Tako je to bar na slobodnom tržištu, i tako bi trebalo biti i inače, ako se poštiva moja sloboda izbora i moja demokratska volja.

No, vlada svojim ekonomskim politikama stalno pokušava ograničiti moju slobodno izraženu demokratsku volju na tržištu, kao i volju milijun mojih sugrađana. Ona kaže da na tržištu nisam ja suveren, nego je to vlada – da, naime, vlada bolje od mene i mojih sugrađana zna što bi trebalo kupovati, u što ulagati i trošiti svoj novac, je li bolje popiti votku ili pivo, ili, možda, špricer, ili čak uopće ne piti, trebam li pušiti ove ili one cigarete, ili pak uopće ne trebam pušiti, itd. Vlada će tako, uvjeravajući nas da to nije svjetonazorno pitanje, koje može biti prepušteno suverenoj i slobodnoj odluci nas kupaca, favorizirati ili zabranjivati ovaj ili onaj proizvod, spašavati ovu ili onu tvrtku, koju smo ja i moji sugrađani, svojim glasanjem na tržištu, već kaznili (ili nagradili). Vlada će, dakle, potpuno arbitrarno izmijeniti slobodnu i demokratski izraženu volju mene i mojih sugrađana, tako što će ovom ili onom dati poticaj ili mu oprostiti dugove, samo zato što je ona procijenila da joj je taj netko iz nekog razloga važan, unatoč tome što smo ja i moji sugrađani već na tržišnom referendumu rekli da nam on nije važan i da nam se njegovi proizvodi ne sviđaju.

Porezi, regulacije, subvencije, razni nameti građanima i ograničavanja slobodnog tržišta, samo antidemokrati i diktatorski instrumenti u rukama vladajućih, kojima oni iskrivljavaju i poništavaju demokratski i slobodno izraženu volju naroda na tržištu. Time vlada, jasno je, pokazuje svoju antidemokratsku i tiransku prirodu i postavlja se iznad suverene volje naroda. Glavni argument pri tome joj je da ekonomija nije svjetonazorno pitanje, da je to isuviše ozbiljna stvar da bi o njemu narod mogao slobodno odlučivati. Demokratski val koji je zapljusnuo Hrvatskoj i ultimativno otvaranja svih svjetonazornih pitanja (ili, svih pitanja kao svjetonazornih pitanja), treba dakle otpuhati i tu posljednju odstupnicu i loš izgovor antidemokratskog i arbitrarnog odlučivanja vlasti – a to je ekonomska politika vlade.

Treba vidjeti hoće li taj val moći pratiti ljudi koji su pokrenuli inicijativu "U ime obitelji". Već sam pisao o tome  kako među njima postoji jako protržišno jezgro (koju čine Stjepo Bartulica i njegov "Centar za obnovu kulture", kao i Vice Batarelo, konzervativni kralj društvenih mreža, sa svojom udrugom "Vigilare"), i mnoge stvari tu djeluju obećavajuće. Među njima, dakako, postoje i protekcionistički nastrojeni ljudi, koji žele ograničiti tržište i njegov ultimativno demokratski karakter, među kojima je, ako je suditi po njenim izjavama, i Željka Markić, a koji više inkliniraju partiji H-rast. Korak u pravom smjeru – u smjeru daljeg zaoštravanja ideoloških sukoba u Hrvatskoj – bio bi kada bi u ovom konzervativnom pokretu prevagnula, ili se od ostatka ekipe otcijepila, protržišna struja, koja bi, poput pokreta "čajdžija" u Sjedinjenim Državama, ovaj demokratski val i ideološko zaoštravanja prenijela i na ekonomske teme, zahtijevajući kapitulaciju vlade i vladinih socijalističkih politika, a u ime demokracije i suverene narodne volje, i na toj posljednjoj odstupnici. Ekonomiju, dakle, kao i sve druge teme, treba izbiti iz ruku vlade i vratiti je narodu, koji je tu, kao i u svim drugim stvarima, jedini i krajnji suveren.

Izvor: Republika