Zašto su intelektualci protiv tradicionalnog braka?

Kao što se moglo primijetiti u kampanji povodom referenduma o braku, većina hrvatskih intelektualaca – novinari, umjetnici, književnici, sociolozi, glumci, filozofi, itd.k – aktivno je učestvovala u kampanji udruge "Građani glasaju protiv", dok se, s druge strane, jako mali broj njih, bar ne javno – ako izuzmemo demonstrativno očitovanje pisca Predraga Raosa, mogli bismo ih nabrojati na prste jedne ruke – izjasnilo da podržava inicijativu udruge "U ime obitelji" o ustavnom definiranju i zaštiti tradicionalnog braka kao zajednice muškarca i žene. Interesira me zašto je to tako?

U opticaju su dva odgovora, od kojih nijedan ne smatram ozbiljnim, pa ću ih ovdje samo spomenuti. Prvi kaže da su intelektualci zasigurno i sami pederi, čim glasaju za "pederska prava", dok je drugi, nazovimo ga tako, kultur-kritički, a koji kaže da je narod zatucan, glup, netolerantan i homofoban – odnosno kraće: žrtva vjerske propagande nazadne katoličke crkve (ili, kako se to još kraće i još ljepše kaže: fašistički) – dočim je glasao protiv toga da se gejevima priznaju jednaka prava. To je malo čudno etiketiranje i čudan način za mjerenje gluposti, jer ni sami intelektualci se nisu baš pokazali otpornima na ideologiju i ideološka zavođenja.

Netko bi, naime, mogao iznijeti sasvim suprotnu pretpostavku – da ovdje nije narod taj koji je ovdje ideološki zadojen i netolerantan, nego upravo njegova prosvijećena, progresivistička elita, što se i moglo vidjeti već i iz agresivnosti i isključivosti sa kojom su iznosili svoje ideološke stavove glede homoseksualnih brakova - što uvijek nekako ide uz nedostatak kvalitetnih argumenata. Kao što je u svojoj knjizi "Iz desne perspektive" pokazao poznati hrvatski filozof, Neven Sesardić, analizirajući sličnim povodom situaciju na američkim sveučilištima, uopće ne postoje valjani filozofski i znanstveni argumenti u prilog homoseksualnog braka, kao što su nas pokušali uvjeriti naši intelektualci-aktivisti, već se akademski autoritet tu koristi samo kao ideološko pokriće i oružje za pritisak na javnost, kako bi ono promijenilo svoj stav glede homoseksualnih brakova. Takav pokušaj korištenja struke i uplitanja navodno znanstvenih argumenata u jednu eminentno moralnu i političku debatu, Sesardić objašnjava ideološkom dominacijom ljevice na američkim sveučilištima. Nije nikakva tajna da je po tom pitanju hrvatska akademska i, uopće, intelektualna scena jednako ljevičarska, ako ne i gora.

Zašto su, međutim, tradicionalni brak, religija, obiteljske veze i tradicionalne institucije uopće takav problem za ljevicu i ljevičarski impregnirane intelektualce, da su oni spremni založiti svoje akademske karijere i intelektualne biografije na oltar ideologije? Zašto se, drugim riječima, ljevica danas bavi više kulturom i ideološkim pitanjima, nego ekonomijom – više ju interesiraju svjetonazorna pitanja i "društvena nadgradnja" nego ekonomija i "socijalna baza" – nije li to tako nemarksistički?

U stvari, radi se o staroj strategiji ljevice. Naime, dok je Marx mislio da je ekonomija najvažnija, da će se sve druge stvari, koje je on pejorativno označio i strpao u sferu "ideologije", riješiti same od sebe kada se jednom ukine privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, već prva iskustva boljševičke revolucije pokazala su da to neće ići baš tako lako. Privatno vlasništvo je ukinuto, država je uzela cjelokupno gospodarstvo pod svoje, ali se ništa od predviđenog nije dešavalo. Dapače, nastupila je ogromna neimaština, glad i veliko nezadovoljstvo naroda, koje su boljševici morali suzbijati terorom dotad neviđenih razmjera.

Revolucija nije dala svoga ploda, propala je već na prvom koraku, a komunisti su iz toga izvukli svoje zaključke. No, nisu zaključili da nešto nije u redu sa njihovim viđenjem ekonomije, nego da ruski narod još nije sazreo za revoluciju, jer je još uvijek previše zadojen pravoslavljem i religijskim praznoslovljem, previše vezan za tradicionalnu obitelj i njoj pripadnu sentimentalnost, uopće, kulturno i ideološki sasvim nezreo i neprosvijećen, te da se, ako želimo da revolucija uspije, prvo mora raditi na ideološkom obrazovanju naroda, a onda će revolucionarni preobražaj privrede, tj. socijalizam, doći sam od sebe i biti jako lijepo prihvaćen od naroda. Kada se jednom ideološki i kulturno narod obrazuje i prosvijetli, razmišljali su boljševici, onda će on sam orno i veselo prihvatiti socijalističku ekonomiju i socijalističke proizvodne odnose, neće više buržoaski zabušavati i povoditi se samoljubljem i partikularnim interesima. Stoga su počeli odmah raditi na svom programu kulturnog preobražaja nacije, pri čemu su, prije svega, imale stradati tradicionalne društvene institucije i ideologije, poput religije, braka, nacionalnog ponosa, koje su sve ocijenjene kao nesocijalističke i kao pravo leglo svih mogućih predrasuda prevladanoga buržoaskog svijeta, koji moraju biti uništeni. Marksistička kulturna politika je, dakle, gotovo od prvog dana zamijenila marksističku političku ekonomiju, a socio-ekonomska revolucija je prvenstveno ovisila o uspješno sprovedenoj kulturnoj revoluciji.

Kada danas lijevoliberalna vlada u Hrvatskoj tako zdušno vodi pravi mali Kulturkampf i napada crkvu, religiju, brak, nacionalna osjećanja u Hrvata, i želi ih zamijeniti progresivnijim ideološkim sadržajima, onda treba znati da je to samo dosljedno sprovođenje stare komunističke revolucionarne strategije u borbi protiv kapitalizma i buržoaske civilizacije. Kao što nam je poznato iz iskustva i povijesti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, jugoslavenski komunisti su svoj rat protiv društva izgubili upravo na polju kulture. Naime, iako im je uspjelo nacionalizirati sve tvrtke i gotovo u potpunosti ukinuti privatno vlasništvo, jugoslavenska revolucija je slomila zub na pitanju religije, obitelji i nacionalnog osjećanja. Upravo su te tradicionalne društvene institucije i odnosi za vrijeme komunizma ljudima služile kao utočišta slobode, bila neprobojno tvrdo jezgro za totalitarnu komunističku ideološku laž.

Današnja lijevoliberalna vlada, nakon iskustva globalne propasti socijalizma kao gospodarskog sustava – ali, i nakon očevidne propasti svojih socijalističkih programa i politika oporavka hrvatske privrede – svojim napadom na tradicionalne institucije, a uz potporu lijevoliberalne europske birokracije, ne radi ništa drugo nego sprovodi stari revolucionarni boljševički program posvemašnjeg kulturnog preobražaja naroda, odnosno, uništavanja tradicionalnih društvenih institucija, kako bi nam socijalistička revolucija jednog dana, kada ljudi izgube svoju slobodu, pala u krilo sama od sebe, kao zrela kruška, a socijalistički gospodarski programi (među njima i Plan 21, zašto ne?) postanu uspješni i efikasni.

Upravo zbog ovog ambicioznog revolucionarnog zadatka su intelektualci od izuzetnog značaja za ljevicu, pa tako i našu lijevoliberalnu vladu. Intelektualci su, naime, ti koji će sprovesti kulturni preobražaj čitavog društva i do svoga dovršenja dovesti socijalističku revoluciju, a ne više "široke narodne mase" i "proleteri", kako je naivno vjerovao Marx. Intelektualci su istinska zaloga i avangarda naše svijetle komunističke budućnosti. Naime, biti intelektualac a ne biti ljevičar, danas je gotovo nemoguće, kao što je nekad bilo gotovo nemoguće biti proleter a ne biti nosilac svijesti o univerzalnom oslobođenju. Mnogi od naših intelektualaca se povode upravo za ovakvom logikom, odstupanje od koje se smatra ravno izdaji svoga društvenog bića i svoga univerzalnog poslanstva – što je, svakako teret pod kojim se nužno slama i njihov kritički duh.

Izvor: Republika