Oštra se referendumska koplja lome zadnjih dana, mnoga prijateljstva su
na iskušenju, mnogi brakovi na kušnji, čak su i pisci umjesto pera
počeli stiskati pesti i škrgutati zubima.
Umjesto da uistinu bude festival demokracije,
referendum o braku, kako to već biva, prijeti da opasno podijeli
hrvatsko društvo do najdubljih slojeva, do privatnog prostora između
dvoje prijatelja ili bračnih partnera. Iako je preseljenje javnih svađa u
privatni prostor uvijek loša stvar, nadam se da ćemo i ovo svi
preživjeti, a referendum doista biti demokratski festival, koji će nam
pružiti uvid o tome što o postavljenom pitanju misli narod.
Svakako da je ovdje riječ o "obiteljskoj svađi". Otuda i toliko strasti u svemu tome. Naime, kako je u svom tekstu dobro primjetio Romano Bolković,
i jedna i druga strana u ovom referendumskom sukobu, u stvari, visoko
vrednuju brak i sve što on podrazumijeva. Radilo bi se, dakle, samo o
tome hoće li će se svima priznati jednako pravo da uživaju u blagodatima
braka. No, umjesto da to vodi jednostavnom rješenju dileme, stvar se
tek tu počinje komplicirati. Naime, sa ovim inflatornim kretanjima pri
upotrebi monete zvane "brak", njena vrijednost kao da pada, a smisao tog
pojma se sve više zamagljuje što više o njemu govorimo.
Ja želim ovdje zauzeti pomalo eskapističku poziciju jednog neženje, ne bih li eventualno unio jedan drugi ugao gledanja na čitavu stvar. Mislim da smo mi neženje u čitavoj ovoj priči nepravedno zapostavljeni (izuzev svećenika, naravno, koji su jedna druga vrsta neženja i ne spadaju u naš klub). A vjerujem da bi naše gledanje na tu stvar moglo biti od koristi, unatoč svim rizicima koje, eventualno, može nositi miješanje u jednu posve privatnu obiteljsku raspravu. Naime, kada je netko direktno egzistencijalno involviran u određenu stvar, to mu može iskriviti percepciju, pa je izvjestan kritički odmak tu uvijek dobar, ako ne i blagotvoran. Ne vidimo dobro ono što nam je najbliže. U toj situaciji, dakle, usudio bih se reći da mi neženje imamo izvjestan epistemički privilegiran status glede pitanja braka, zahvaljujući upravo našoj ontološkoj dispozicioniranosti, egzistencijalnom odmaku prema braku.
Ali, da odmah otklonim sumnju oko toga da mi neženje imamo loše mišljenje o braku, ili da smo, ne daj Bože, protiv braka. Naprotiv, osobno mislim da je tradicionalni – što znači, monogamni i heteroseksualni – brak jedan od onih sjajnih izuma mudrosti generacija naših predaka, na kojemu počivaju temelji naše civilizacije. Brak ima svoje ekonomsko, moralno, društveno, pa, ako hoćete, i religijsko opravdanje. U civilizacijskom smislu, on znači izlazak i raskid sa plemenskim društvenim vezama i začetak individualističke civilizacije. Nije slučajno da je brak, otuda, postao ekskluzivno odgajalište slobodnih i neovisnih zrelih individua. To mu daje njegovu izuzetnu moralnu vrijednost.
Moja gledišta o braku su, kao što se može vidjeti, dosta konzervativna. Mislim da je institucija braka nezamjenjiva i veoma važna za svako slobodno društvo i veoma sam oprezan prema pokušajima da se izmijene ili napuste osvjedočene institucije i vrijednosti, koje su veoma dobro služile čovječanstvu mijenijumima unazad. Nije čudno, na primjer, da su totalitarni mislioci, poput Platona i Marxa, recimo, imali jako loše mišljenje o braku, a da su njihovi politički nasljednici u 20. stoljeću, od Lenjina i Hitlera, do Maoa i Pola Pota, svoje totalitarne projekte gradili na relativiziranju značaja braka kao zastarjele, preživjele buržoaske tvorevine. Totalitarni poredak, naime, želi državnom prisilom i ideologijom nadomjestiti sve tradicionalne institucije društva. Da bi osvajanje društva u potpunosti uspjelo, obitelj i brak u tradicionalnom smislu riječi moraju nestati. Samo tako se može odgajati "novi čovjek", čovjek kojeg u potpunosti izgrađuje i oblikuje državna ideologija, lišen bilo kakvih privatnih veza i sentimentalnosti.
No, tu počinje moj problem sa aktualnim pobornicima ustavnog definiranja braka, kao i sa njegovim protivnicima. Sa protivnicima se ne slažem više sadržajno, jer vjerujem da u njihovom protivljenju referendumskoj inicijativi ima izvjesnog ideološkog "viška", naime da relativiziraju značaj braka i obitelji. Sa zagovornicima ustavnog definiranja braka se ne slažem na formalnoj razini, naime, ne vjerujem da je braku potrebna državna sankcija kako bi opstao.
Ja ne bih niti pobornike, niti zagovornike referenduma, ipak, nazvao konzervativcima. Naime, i jedni i drugi su skeptični prema snazi društva i žele ga reformirati uz pomoć države. "Konzervativci", tako, društvo vide kao dekadentno, ugroženo liberalnom kulturom, promiskuitetnim moralom, relativizmom vrijednosti, anarhičnim individualizmom i sličnim pošastima, koje oni pripisuju modernom društvu. Njihovi protivnici iz liberalnog tabora, pak, društvo vide kao tradicionalno, zatucano, konzervativno, autoritarno, itd. I jedni i drugi spas od takvog stanja vide u državi, u državnom autoritetu, koji bi, uz pomoć prinude, svojim politikama implementirao njihove svjetonazore i tako pomogao "ozdravljenju društva". Obje strategije su pogrešne i kontraproduktivne.
U stvari, moj problem je što sam, kao neženja, čini se, konzervativniji i od jednih i od drugih. Pravi konzervativci vjeruju u snagu društva i tradicionalnih institucija, a sumnjičavi su prema bilo kakvoj državnoj intervenciji u društvenoj sferi, pa tako i po pitanju obitelji i obiteljskih odnosa. Toliko sam, naime, konzervativan da vjerujem da bilo kakvo petljanje države i reguliranje društvenih institucija, poput braka, nekim društvenim inženjeringom "odozgo", kako bi se "ojačala institucija braka", može voditi samo njegovoj daljoj relativizaciji i uništenju. Nekome se može činiti da to nije nikakva šteta, da se time samo štiti brak, da ga se samo upisuje u viši simbolički kod i "ojačava". Ja sumnjam u to i imam veliki otpor prema tome.
Objasnit ću ovu moju dvojbu primjerom. Ja sam veliki poštivalac pape Franje i često me dirnu njegova neposrednost i čovjekoljublje. Blagosilja gubavce i uboge, ponizno pere noge zatvorenicima, noću kriomice izlazi na ulice Rima i hrani prosjake. Nesvakidašnji primjer ljudskosti. No, ja se sa papom Franjom ne slažem (u Slavoniji smo, Strossmayerovom zavičaju, pa se izvjesna doza sumnje u papinsku nepogrešivost nekako podrazumjeva) kada papa apelira na političare da se zakonima bore protiv siromaštva i da sprovedu više socijalne pravde. Si duo faciunt idem, non est idem. Nije isto dobrovoljno kršćansko milosrđe i državna socijalna politika koja bi se sprovodila uz pomoć prinude. Država, naime, socijalne politike ne može sprovoditi drukčije, nego uz pomoć prinude, tj. tako što će uzimati od jednih i davati drugima, bez pristanka ovih prvih, točnije, pljačkom. Takva vrsta "socijalne pravde" je prisilna i nepravedna, a čovječanstvo je imalo izrazito loše iskustvo sa režimima koji su tu vrstu ideala socijalne pravde pokušali primijeniti na silu.
Da pojasnim stvar na našem pitanju braka. Iako visoko cijenim brak i obitelj, ne bih smatrao pravednim da se od mene, kao neženje, oduzima novac prisilom, kako bi se mojim novcem hranila i školovala nečija djeca, financirala nečija vjenčanja i razvodi, svadbe i sahrane, liječenja i radosti. Pritom sam veoma suosjećajan čovjek, i rado bih pomogao svakom nevoljniku, ali ne volim kada mi bez pitanja država zahvaća u lisnicu, kako bi dala nekome za koga političari misle da je potrebit. Za prvu vrstu solidarnosti nas priprema obiteljski odgoj, ona je blagotvorna i plemenita; za drugu vrstu solidarnosti ne postoji drugo ime osim prinude.
Državna regulacija i intervencija u društvene odnose je uvijek loša i sa njom se mora postupati jako štedljivo. Plemeniti ideali u rukama države postaju instrument razdora i zla. Pogledajmo primjer sa najavljenim, navodno "liberalnim", obiteljskim zakonom. Kako izvještava "Glas Slavonije", u Osijeku vlada prava navala bračnih parova na sudove, kako bi se razveli prema starom zakonu. Naime, prema novom zakonu razvod će biti gotovo nemoguć, a Hrvatska će po pitanju razvoda postati ultrakonzervativna kao donedavno Irska. Ništa ne pomažu objašnjenja ministrice Opačić da je zakonodavac imao ovdje u vidu dobrobit djece, što je svakako plemenita motivacija i lijepo od nje. No, ljudi bolje znaju što je za njih (pa tako i za njihovu djecu) dobro, pa su već na samu najavu takvog zakona odgovorili kako su odgovorili. Ljudi su uglavnom racionalni, odrasle su osobe, vole svoju djecu, i znaju da je od lošeg braka bolji razvod braka ili novi brak, kako za njih, tako i za njihovu djecu. Nema tu šta država tražiti, niti se ministarka izvijati svojom suosjećajnom sentimentalnošću svog afektiranog humaniteta prema tuđoj djeci i njihovoj dobrobiti. Roditelji te djece su, svojom navalom na sudove, već odgovorili ministarki što misle o njenom "liberalnom" i "proeuropskom" obiteljskom zakonu.
Iz istih razloga koje sam naveo gore, ja sam protiv bilo kakve dodatne regulacije braka, naročito ustavne. Brak je isuviše ozbiljna stvar, sa ozbiljnom društvenom svrhom, da bismo ga pretvorili u rentijerstvo i uživanje privilegija na tuđi račun. Pogotovo ne na račun nas neženja, koje država nepravedno i bez pristanka oporezuje, kako bi bračnim parovima omogućila njihove privilegije.
Što se tiče homoseksualnih zajednica, one su već regulirane na nižim nivoima, i protiv tog zakona, kako se prije neku večer moglo čuti od gđe Markić, ni Udruga "U ime obitelji" nema ništa protiv. Ja tu nemam mnogo što za dodati, jer smatram da regulacija tih brakova nije pretjerana i da ne opterećuje previše moju lisnicu. Ali bih imao kada bi se i homoseksualnim parovima priznale privilegije koje sada uživaju heteroseksualni parovi. Bio bi to novi namet na moj džep. Ja sam za jednakopravnost. No, nisam za jednakopravnost u privilegijama, nego u pravima. Pravima koja ne bi bila u sukobu sa pravima nas neženja.
Kada bi me netko o tome pitao, ja bih bio za to da na sličan način kako su, prilično šturo, regulirane homoseksualne zajednice reguliramo, odnosno, dereguliramo i heteroseksualni brak, uz neke male korekcije i izmjene, koje se tiču posvojenja djece, i slično. Tako bi naše društvo priznalo punu snagu i civilizacijsku vitalnost braka, kao zajednice dvoje odraslih i slobodnih ljudi, sposobnih da se staraju o sebi i o svom potomstvu, bez državne asistencije sa strane. Ili ćemo i od odraslih ljudi praviti djecu, kojima je neophodna državna paska?
Eto, to je moj stav o referendumskom pitanju iz pomalo iskošene i eskapističke perspektive neženje. Nikoga ne želim ubjeđivati, niti se pridruživati aktualnoj predreferendumskoj histeriji i agitiranju ZA ili PROTIV. Valjda smo svi odrasli i imamo sposobnost suđenja. Jedino bih apelirao da se ponekad sjetite i nas neženja, koji, bez da nas je itko o tome pitao, plaćamo istu rentu jedinstvenom sindikatu oženjenih i udanih, mada od toga nemamo nikakve vajde.
Ja želim ovdje zauzeti pomalo eskapističku poziciju jednog neženje, ne bih li eventualno unio jedan drugi ugao gledanja na čitavu stvar. Mislim da smo mi neženje u čitavoj ovoj priči nepravedno zapostavljeni (izuzev svećenika, naravno, koji su jedna druga vrsta neženja i ne spadaju u naš klub). A vjerujem da bi naše gledanje na tu stvar moglo biti od koristi, unatoč svim rizicima koje, eventualno, može nositi miješanje u jednu posve privatnu obiteljsku raspravu. Naime, kada je netko direktno egzistencijalno involviran u određenu stvar, to mu može iskriviti percepciju, pa je izvjestan kritički odmak tu uvijek dobar, ako ne i blagotvoran. Ne vidimo dobro ono što nam je najbliže. U toj situaciji, dakle, usudio bih se reći da mi neženje imamo izvjestan epistemički privilegiran status glede pitanja braka, zahvaljujući upravo našoj ontološkoj dispozicioniranosti, egzistencijalnom odmaku prema braku.
Ali, da odmah otklonim sumnju oko toga da mi neženje imamo loše mišljenje o braku, ili da smo, ne daj Bože, protiv braka. Naprotiv, osobno mislim da je tradicionalni – što znači, monogamni i heteroseksualni – brak jedan od onih sjajnih izuma mudrosti generacija naših predaka, na kojemu počivaju temelji naše civilizacije. Brak ima svoje ekonomsko, moralno, društveno, pa, ako hoćete, i religijsko opravdanje. U civilizacijskom smislu, on znači izlazak i raskid sa plemenskim društvenim vezama i začetak individualističke civilizacije. Nije slučajno da je brak, otuda, postao ekskluzivno odgajalište slobodnih i neovisnih zrelih individua. To mu daje njegovu izuzetnu moralnu vrijednost.
Moja gledišta o braku su, kao što se može vidjeti, dosta konzervativna. Mislim da je institucija braka nezamjenjiva i veoma važna za svako slobodno društvo i veoma sam oprezan prema pokušajima da se izmijene ili napuste osvjedočene institucije i vrijednosti, koje su veoma dobro služile čovječanstvu mijenijumima unazad. Nije čudno, na primjer, da su totalitarni mislioci, poput Platona i Marxa, recimo, imali jako loše mišljenje o braku, a da su njihovi politički nasljednici u 20. stoljeću, od Lenjina i Hitlera, do Maoa i Pola Pota, svoje totalitarne projekte gradili na relativiziranju značaja braka kao zastarjele, preživjele buržoaske tvorevine. Totalitarni poredak, naime, želi državnom prisilom i ideologijom nadomjestiti sve tradicionalne institucije društva. Da bi osvajanje društva u potpunosti uspjelo, obitelj i brak u tradicionalnom smislu riječi moraju nestati. Samo tako se može odgajati "novi čovjek", čovjek kojeg u potpunosti izgrađuje i oblikuje državna ideologija, lišen bilo kakvih privatnih veza i sentimentalnosti.
No, tu počinje moj problem sa aktualnim pobornicima ustavnog definiranja braka, kao i sa njegovim protivnicima. Sa protivnicima se ne slažem više sadržajno, jer vjerujem da u njihovom protivljenju referendumskoj inicijativi ima izvjesnog ideološkog "viška", naime da relativiziraju značaj braka i obitelji. Sa zagovornicima ustavnog definiranja braka se ne slažem na formalnoj razini, naime, ne vjerujem da je braku potrebna državna sankcija kako bi opstao.
Ja ne bih niti pobornike, niti zagovornike referenduma, ipak, nazvao konzervativcima. Naime, i jedni i drugi su skeptični prema snazi društva i žele ga reformirati uz pomoć države. "Konzervativci", tako, društvo vide kao dekadentno, ugroženo liberalnom kulturom, promiskuitetnim moralom, relativizmom vrijednosti, anarhičnim individualizmom i sličnim pošastima, koje oni pripisuju modernom društvu. Njihovi protivnici iz liberalnog tabora, pak, društvo vide kao tradicionalno, zatucano, konzervativno, autoritarno, itd. I jedni i drugi spas od takvog stanja vide u državi, u državnom autoritetu, koji bi, uz pomoć prinude, svojim politikama implementirao njihove svjetonazore i tako pomogao "ozdravljenju društva". Obje strategije su pogrešne i kontraproduktivne.
U stvari, moj problem je što sam, kao neženja, čini se, konzervativniji i od jednih i od drugih. Pravi konzervativci vjeruju u snagu društva i tradicionalnih institucija, a sumnjičavi su prema bilo kakvoj državnoj intervenciji u društvenoj sferi, pa tako i po pitanju obitelji i obiteljskih odnosa. Toliko sam, naime, konzervativan da vjerujem da bilo kakvo petljanje države i reguliranje društvenih institucija, poput braka, nekim društvenim inženjeringom "odozgo", kako bi se "ojačala institucija braka", može voditi samo njegovoj daljoj relativizaciji i uništenju. Nekome se može činiti da to nije nikakva šteta, da se time samo štiti brak, da ga se samo upisuje u viši simbolički kod i "ojačava". Ja sumnjam u to i imam veliki otpor prema tome.
Objasnit ću ovu moju dvojbu primjerom. Ja sam veliki poštivalac pape Franje i često me dirnu njegova neposrednost i čovjekoljublje. Blagosilja gubavce i uboge, ponizno pere noge zatvorenicima, noću kriomice izlazi na ulice Rima i hrani prosjake. Nesvakidašnji primjer ljudskosti. No, ja se sa papom Franjom ne slažem (u Slavoniji smo, Strossmayerovom zavičaju, pa se izvjesna doza sumnje u papinsku nepogrešivost nekako podrazumjeva) kada papa apelira na političare da se zakonima bore protiv siromaštva i da sprovedu više socijalne pravde. Si duo faciunt idem, non est idem. Nije isto dobrovoljno kršćansko milosrđe i državna socijalna politika koja bi se sprovodila uz pomoć prinude. Država, naime, socijalne politike ne može sprovoditi drukčije, nego uz pomoć prinude, tj. tako što će uzimati od jednih i davati drugima, bez pristanka ovih prvih, točnije, pljačkom. Takva vrsta "socijalne pravde" je prisilna i nepravedna, a čovječanstvo je imalo izrazito loše iskustvo sa režimima koji su tu vrstu ideala socijalne pravde pokušali primijeniti na silu.
Da pojasnim stvar na našem pitanju braka. Iako visoko cijenim brak i obitelj, ne bih smatrao pravednim da se od mene, kao neženje, oduzima novac prisilom, kako bi se mojim novcem hranila i školovala nečija djeca, financirala nečija vjenčanja i razvodi, svadbe i sahrane, liječenja i radosti. Pritom sam veoma suosjećajan čovjek, i rado bih pomogao svakom nevoljniku, ali ne volim kada mi bez pitanja država zahvaća u lisnicu, kako bi dala nekome za koga političari misle da je potrebit. Za prvu vrstu solidarnosti nas priprema obiteljski odgoj, ona je blagotvorna i plemenita; za drugu vrstu solidarnosti ne postoji drugo ime osim prinude.
Državna regulacija i intervencija u društvene odnose je uvijek loša i sa njom se mora postupati jako štedljivo. Plemeniti ideali u rukama države postaju instrument razdora i zla. Pogledajmo primjer sa najavljenim, navodno "liberalnim", obiteljskim zakonom. Kako izvještava "Glas Slavonije", u Osijeku vlada prava navala bračnih parova na sudove, kako bi se razveli prema starom zakonu. Naime, prema novom zakonu razvod će biti gotovo nemoguć, a Hrvatska će po pitanju razvoda postati ultrakonzervativna kao donedavno Irska. Ništa ne pomažu objašnjenja ministrice Opačić da je zakonodavac imao ovdje u vidu dobrobit djece, što je svakako plemenita motivacija i lijepo od nje. No, ljudi bolje znaju što je za njih (pa tako i za njihovu djecu) dobro, pa su već na samu najavu takvog zakona odgovorili kako su odgovorili. Ljudi su uglavnom racionalni, odrasle su osobe, vole svoju djecu, i znaju da je od lošeg braka bolji razvod braka ili novi brak, kako za njih, tako i za njihovu djecu. Nema tu šta država tražiti, niti se ministarka izvijati svojom suosjećajnom sentimentalnošću svog afektiranog humaniteta prema tuđoj djeci i njihovoj dobrobiti. Roditelji te djece su, svojom navalom na sudove, već odgovorili ministarki što misle o njenom "liberalnom" i "proeuropskom" obiteljskom zakonu.
Iz istih razloga koje sam naveo gore, ja sam protiv bilo kakve dodatne regulacije braka, naročito ustavne. Brak je isuviše ozbiljna stvar, sa ozbiljnom društvenom svrhom, da bismo ga pretvorili u rentijerstvo i uživanje privilegija na tuđi račun. Pogotovo ne na račun nas neženja, koje država nepravedno i bez pristanka oporezuje, kako bi bračnim parovima omogućila njihove privilegije.
Što se tiče homoseksualnih zajednica, one su već regulirane na nižim nivoima, i protiv tog zakona, kako se prije neku večer moglo čuti od gđe Markić, ni Udruga "U ime obitelji" nema ništa protiv. Ja tu nemam mnogo što za dodati, jer smatram da regulacija tih brakova nije pretjerana i da ne opterećuje previše moju lisnicu. Ali bih imao kada bi se i homoseksualnim parovima priznale privilegije koje sada uživaju heteroseksualni parovi. Bio bi to novi namet na moj džep. Ja sam za jednakopravnost. No, nisam za jednakopravnost u privilegijama, nego u pravima. Pravima koja ne bi bila u sukobu sa pravima nas neženja.
Kada bi me netko o tome pitao, ja bih bio za to da na sličan način kako su, prilično šturo, regulirane homoseksualne zajednice reguliramo, odnosno, dereguliramo i heteroseksualni brak, uz neke male korekcije i izmjene, koje se tiču posvojenja djece, i slično. Tako bi naše društvo priznalo punu snagu i civilizacijsku vitalnost braka, kao zajednice dvoje odraslih i slobodnih ljudi, sposobnih da se staraju o sebi i o svom potomstvu, bez državne asistencije sa strane. Ili ćemo i od odraslih ljudi praviti djecu, kojima je neophodna državna paska?
Eto, to je moj stav o referendumskom pitanju iz pomalo iskošene i eskapističke perspektive neženje. Nikoga ne želim ubjeđivati, niti se pridruživati aktualnoj predreferendumskoj histeriji i agitiranju ZA ili PROTIV. Valjda smo svi odrasli i imamo sposobnost suđenja. Jedino bih apelirao da se ponekad sjetite i nas neženja, koji, bez da nas je itko o tome pitao, plaćamo istu rentu jedinstvenom sindikatu oženjenih i udanih, mada od toga nemamo nikakve vajde.
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar