Najnoviji tekst Ante Tomića u "Jutarnjem", pod naslovom "Papa je postao
komunističko čudovište", u kome je autor odlučio napisati panegirik papi
Franji, sve braneći ga od optužbi za marksizam koje stižu zdesna,
predstavlja pravi mali ideološki bukvar predrasuda i gluposti prosječnog
hrvatskog ljevičara.
Prosječni hrvatski ljevičar, naime, najvećma prezire Ameriku, mrzi kapitalizam i voli mladog Marxa,
a nadasve je uvjeren u to da mu njegova ljevičarska uvjerenja pružaju
krajnju garanciju njegove nesumnjive inteligencije i prosvijećenosti –
za razliku od "imbecilnosti desničara", kako to tankoćutno veli Tomić – a time, naravno, i njihova uzvišena humanizma i moralnosti.
Ameriku on sebi predstavlja kao društvo "stravične socijalne nejednakosti" i slika ga uopće u postapokaliptičnim bojama. Marxa i Engelsa vidi kao humaniste koji stoje uz bok Isusu Kristu u njihovoj brizi za siromašne i potlačene slojeve društva, dok je kapitalizam, naravno, "glavno zlo današnjice", koje simbolizira "besramnu pohlepu kapitalističkih elita". Sve to je je uvijek začinjeno nekakvom moralističkom i srceparajućom brigom za "gladnu djecu Indije" i osjećajem snažnog revolta pred "neimaštinom i nepravdom koju mnogi na svijetu trpe",
što će reći, nabijeno žestokim emotivnim sadržajima, koje nas lišava
potrebe da svoje tvrdnje potkrijepimo takozvanim racionalnim
argumentima, što Tomić ni u jednom trenutku ni ne pokušava. To je ono
što je filozof Nietzsche posprdno nazvao "dokazivanjem po snazi".
Dokazivanje po snazi se poziva na dubinu i snagu
emocija, a ne na logiku i snagu argumenata kao glavni kriterij istine.
To je ona situacija, kaže Nietzsche, kada nas naše "univerzalno osjećanje navodi na slabašno mišljenje", a kultura koja je zasnovana na takvim temeljima ne temelji se na istini, nego na pukoj obmani i laži. Ako
je suditi po količini emotivnih lučevina koje je u svom tekstu
iscijedio Ante Tomić, moglo bi se s razlogom posumnjati u istinosnu
vrijednost njegovih stavova, a kultura i javno mnijenje koje
formiraju dileri ideja poput Tomića mora u sebi nositi tu naglašenu
sklonost ka lijepom prividu i averziji prema istini.
Stoga, provjerimo ima li traga istine u tim
ljevičarskim predodžbama i pogledajmo ima li mjesta ovakvoj pizmi naših
ljevičara na kapitalizam i Ameriku, ili se tu, pak, radi samo o običnoj
neobaviještenosti, ideološkoj zatucanosti i intelektualnom nemaru, tj. o
već rečenoj "slabašnosti mišljenja".
Prvo o nejednakosti u Americi. Tomić pominje onu
famoznu brojku o tome kako 1% najbogatijih Amerikanaca posjeduje 40%
ukupnog bogatstva, kako bi "dokazao" kako u SAD vlada "stravična socijalna nejednakost". No, svakome tko ima bar neku predstavu o Americi, ova konstatacija o "stravičnim nejednakostima"
u najbogatijoj zemlji svijeta, koja i dan-danas predstavlja poželjnu
destinaciju za život milijuna ljudi, mora djelovati malkoc nategnuto i
neuvjerljivo. Otkud u Americi tolike razlike u bogatstvu? Tko su ti
bogati Amerikanci, tko čini tih američkih 1% i kako oni dolaze do 40%
ukupnog američkog bogatstva? Je li to neka stabilna i nepromjenjiva
klasa, koja do svog bogatstva dolazi guljenjem sirotinje i
iskorištvanjem njihovog teškog rada? Hm, ne baš. Sve su to mahom
bogataši prve generacije, ljudi poput Gatesa, Zuckeberga ili pokojnog Jobsa, koji svoje bogatstvo nisu stekli političkim vezama – poput raznih todorića i pavića u Hrvatskoj
– nego su se za njega izborili svojim inovacijama i sposobnostima na
tržištu, često se do te pozicije uzdižući sa dna socijalne ljestvice.
Američko gospodarstvo još uvijek je najdinamičnije na svijetu, tako da
se među tim bogatašima jedni uzdižu a drugi padaju, pri čemu o njihovoj
sudbini ne odlučuju nikakvi politički ili financijski centri moći, već
potrošači, naime, onih 99%, koji na tržištu nagrađuju ili kažnjavaju one
koji im nude svoje proizvode.
Dakle, nitko se tamo ne bogati "na grbači siromašnih", kako vjeruju naši ljevičari, nego tako što nudi proizvod koji unaprjeđuje kvalitet života "siromašnih".
A tko su ti siromašni? Tko čini, na primjer, onih 20% najsiromašnijih u
Americi – siromašnih po američkim mjerenjima siromaštva, što je oko
2000 dolara mjesečno za četvoročlanu obitelj? Je li to neka stabilna,
društveno pauperizirana klasa, kao što nas je uvjeravao Marx – i jesu li
to oni koji "postaju sve siromašniji"? Ne, naravno. U tu grupu
siromašnih u Americi – nad čijom sudbinom patetično žali Ante Tomić,
želeći nam ogaditi kapitalizam kao "društvo stravičnih nejednakosti"
– spadaju uglavnom mladi, novozaposleni i novi imigranti. Oni, svakako,
neće postati sve siromašniji. Naprotiv, mnogi od njih će ubrzo pronaći
posao, završiti koledž, osnovati obitelj, posvetiti se karijeri i
postati dio imućne srednje klase. Tako to biva u tom "surovom kapitalizmu" i "društvu stravičnih nejednakosti".
Ništa, dakle, od famoznog "klasnog sukoba" i socijalne revolucije u Americi, koju Tomić priziva. "Stravična nejednakost"
koju on kudi kao najveće zlo, samo je socijalna refleksija zadovoljnih
kupaca, spremnih da svojim novcem nagrade one koji im na tržištu pružaju
usluge koje oni žele. Društvo materijalne jednakosti, pak, može
postojati samo kao jednakost u siromaštvu, u nekakvoj špilji ili u
komunističkom logoru. Tomićevo plašenje naroda Amerikom kao
društvom nejednakosti prije spada u sferu literarne fantazmagorije ili
podgrijavanja praznovjernog straha, nego u racionalnu analizu društva.
Otkud, uopće, ta povika na
kapitalizam, koju Ante Tomić uzima tako zdravo za gotovo, hvaleći sve
usput papu Franju, kada se i on pridružuje toj ljevičarskoj hajci na
kapitalizam kao "ekonomskog ubicu"? Pa, i današnji prosječni Hrvat živi
bolje i ugodnije od nekog socijalističkog funkcionera u socijalističkoj
Jugoslaviji, a čak i najsiromašniji Hrvat živi bolje i ugodnije od nekog
srednjovjekovnog grofa.Što je omogućilo takav napredak i rast standarda? Kapitalizam.
Što je omogućilo takav izuzetan tehnološki napredak i razvoj znanosti,
koji je život danas učinio nemjerljivo ugodnijim, sigurnijim i
humanijim? Kapitalizam, naravno. Što to milionima ljudi
danas u Kini i Indiji omogućuje da se izvuku iz krajnjeg siromaštva i
beskrajne bijede, i unaprijedi svoj život (samo u Kini pola milijarde
ljudi u zadnjih 20 godina!)? Opet kapitalizam. Kapitalizam je taj koji
je čovječanstvo izvukao, i dan-danas izvlači, ljude iz krajnje bijede i
siromaštva, u koje ga uporno žele vratiti humanisti Tomićevog kova. Ta
povika kako je kapitalizam "glavno zlo današnjice" i jal prema
svekolikoj civilizaciji, stoga, može imati samo svoje ideologijske
korijene i ideologijsko opravdanje – zdravorazumsko i racionalno
nikako.
Tu ideologijsku podršku svojoj mržnji prema
kapitalizmu i civilizaciji, naš fra Tomić će potražiti u nekim izjavama
pape Franje, i u kršćanskom nauku uopće. On, naime, tvrdi da su kršćanstvo i komunizam jednaki po inspiraciji, da je to isto, da su Marx i Isus ispovijedali isto učenje. To ne tvrdi čak ni papa Franjo. I on kaže da je marksizam pogrešna ideologija. Isus Krist
je znao govoriti u metaforama da bi ga lakše razumjeli, no, čini se da
to nije uvijek bilo i najsretnije rješenje, jer mnogi ni slike i
usporedbe ne mogu razumjeti. Slikovit način predstavljanja koristi se,
na primjer, predstavama iz realnog života kako bi se objasnili neki
apstraktni koncepti, na primjer dešavanja u duhovnom životu. Tomić je
pisac, on bi svakako trebao biti verziraniji u te jezičke nijanse. No, u
ovom tekstu iz njega ionako manje progovara pisac, a više nekakav
neobičan spoj fratra i socijalnog revolucionara, u jednoj, samo za ovu
priliku skrpljenoj i adaptiranoj verziji kršćanskoga marksizma, tako da
tu prije treba biti pedagoški strpljiv i obazriv, nego strog.
Kada, na primjer, Isus govori o siromaštvu, on tu govori o "duhovnom siromaštvu",
dakle, siromaštvu u navodnicima, odnosno, o duhovnom pročišćenju,
jednoj mističnoj preobrazbi duše. Kada poziva bogataše da ostave svoje
bogatstvo, ako žele poći za njim, onda ga samo teška bukva tu može
shvatiti doslovno. Tko je "siromašan duhom", taj je "čiste duše".
Zamisliti Isusa kao socijalnog revolucionara koji želi ljude
izjednačili u materijalnom smislu, znači ne razumjeti kršćanstvo i
Kristovu poruku. Pogotovo je nekršćanski pozivati državu da upotrijebi
svoje instrumente prinude kako bi redistribuirala bogatstvo i ljude
izjednačila u materijalnom smislu. Naime, Krist je govorio o "kraljevstvu nebeskom",
a prema državi nije gajio nikakve simpatije, pa tako nije vjerovao niti
u njene redistributivne socijalističke politike. On je govorio da caru
treba dati carevo, a Bogu božje, pri čemu mu je, dakako, bilo važno samo
ono božje, a cara, tj. državu, gledao je držati na pristojnoj
distanci.
Zar nije, uostalom, upravo zbog ovog Kristovog
podozrenja prema "caru", Crkva bila ta snaga koja je kroz stoljeća
pružala najžešći otpor samovolji raznih državnih autoriteta? Zar nije
Crkva bila ta koja je govorila da su svi ljudi jednaki, djeca božja, bez
obzira na njihov društveni status, bili oni siromašni ili bogati? Zar
nije to bit socijalnoga učenja kršćanstva, revolucionarno samo po sebi,
naime, da smo pred Bogom svi jednaki, siromašni kao i bogati? Zar nije
upravo to kršćansko učenje ponajvećma utjecalo na to da se stvori
društvo slobodnih i jednakih individua na Zapadu, stvarajući tako
pretpostavke da se baš na Zapadu stvori društveni sustav koji je čitav
svijet htio kopirati i koji i danas smatramo najpoželjnim društvenim
sustavom – sustav liberalnog kapitalizma?
Po Tomiću očevidno nije. Po njemu je
komunizam bio prije izraz i ispunjenje najviših kršćanskih stremljenja i
nada, ostvarenje Kraljevstva Božjeg na Zemlji. Autentično
kršćansko potcjenjivanje pitanja materijanoga blagostanja na uštrb
duhovne jednakosti smatrao bi posve ciničnim i farisejskim objašnjenjem,
neadekvatnim odgovorom na vapijuće socijalne nepravde. Po njemu, tek "mnogo korjenitija promjena", socijalna revolucija po marksističkom receptu, može "spasiti duše svih nas".
Na njegovu žalost, između historijskog materijalizma i kršćanskog nauka
još uvijek zjapi nepregledna provalija, jednaka onoj između Neba i
Zemlje, pa mu ni prizivanje pape Franje kao svjedoka njegove ad hoc
revolucionarne teorije o kršćanskim korijenima marksizma ne može biti od
velike pomoći. Kao što ni njegovo opanjkavanje kapitalizma nije ništa
drugo do samo njegova intrinsična literatrna fantazmagorija, bez neke
naročite veze sa pravim stanjem stvari. Problem nastaje,
međutim, kada takve fantazmagorije napuste domen literarnoga i pokušaju
se naseliti u nekoj kulturi kao očevidne istine.
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar