Prema Indeksu ekonomskih sloboda za 2014. Haritage fondacije, koji je za
regiju objavio njihov strateški partner, Adriatic institut iz Rijeke,
Hrvatska je pala za devet mjesta u odnosu na prošlu godinu, i sada je na
87 mjestu, iza Rumunjske, Bugarske, Albanije i Makedonije.
Hrvatska
je prolaznu ocjenu dobila na području monetarne slobode, slobode
trgovine, te slobode ulaganja, dok je najlošije ocjene dobila na
području vlasničkih prava, korupcije i radne slobode.
Pritom treba imati u vidu da su prolazne ocjene dobivene na područjima koje su manje-više izvan domašaja ove vlade, dok je pala u onim oblastima na koja ima odlučujući utjecaj. To je relna ocjena učinka vlade Zorana Milanovića – Hrvatska stoji relativno dobro u oblastima u koje su se najmanje miješali, a katastrofa je tamo gdje nešto pokušavaju. Stoga je za Hrvatsku najbolje da ima vladu koja najmanje ili uopće ne vlada. Tako bismo se riješili i korupcije i osigurali poštivanje vlasničkih prava, a bome i smanjili nezaposlenost. Što se manje vlada bude uplitala u poslove ljudi, građanima Hrvatske će biti bolje a Hrvatska slobodnija zemlja.
Naravno, nije nikakva tajna da je Hrvatska odavno već u ekonomskom i socijalnom glibu i da tone sve dublje. Realni pokazatelj toga je što svakim danom sve više raste broj nezaposlenih a nezadovoljstvo građana socijalnom situacijom je sve veće, dapače, postaje alarmantno i na ivici je socijalnog bunta. Pet najvećih sindikata su se udružila i prijete generalnim štrajkom zbog stavljanja u proceduru izmjena Zakona o radu (ZOR), koji je u Hrvatskoj glavni socijalni (socijalistički) uteg, koji nas vuče na samo dno.
Te najavljene izmjene su, inače, puka kozmetika i ne bi mnogo toga promijenile ako bi bile usvojene, osim što bi, možda, naknadno sanirale štetu koju je ova vlada napravila privredi. Što bi se drugo i moglo očekivati od premijera koji se, ne tako davno, a u sličnoj prigodi, proslavio izjavom da poslodavci "žele tretirati radnike kao stvari", na što su mu čak i sindikalisti odgovorili da je to jedan zastario ideološki rječnik, "koji bi odavno trebao biti iza nas".
Može djelovati malo čudno da sindikati sada najavljuju štrajk upravo zbog pokušaja kakvog-takvog relaksiranja jednog represivnog i štetnog zakona, koji je glavni generator siromaštva i nezaposlenosti u Hrvatskoj. No to nije nikakvo čudo ako shvatimo da su sindikati zapravo predstavnici povlaštenog sloja građana Hrvatske, onih koji su zaposleni u državnim poduzećima, koje ekonomska kriza uopće nije ni dotakla i koji kao da ne žive u ovoj ekonomski iscrpljenoj i ojađenoj zemlji, nego negdje na Marsu. Problem leži u njihovoj snazi, naime, u tome što u Hrvatskoj ima jako puno tih vanzemaljaca i što su oni dio problema a ne dio rješenja.
Toj organiziranoj grupi predstavnika armije socijalnih i političkih uhljeba u Hrvatskoj odgovara represivno radno zakonodavstvo i socijalizam. Oni nisu u sukobu sa Vladom, nego sa radnicima i poduzetnicima iz ojađenog realnog sektora, koji ove socijalne uhljebe i izdržava i koji je podnio sav teret ekonomske krize u koju su Hrvatsku uvalile socijalističke politike svih prethodnih vlada. Oni su u sukobu sa stvarnošću Hrvatske. Oni se ne žele odreći svojih privilegija, svojih božićnica, uskršnjica i nezarađenih plaća. Točnije, plaća koje za njih zarađuje netko drugi.
Oni su, također, u sukobu sa rastućom vojskom nezaposlenih. Naime, notorna je stvar da je broj nezaposlenih u obrnutoj proporciji sa moći sindikata i represivnošću radnog zakonodavstva u jednoj zemlji. Pogledajmo radno zakonodavstvo ekonomski najslobodnijih zemalja, poput Hong Konga, Novog Zelanda ili Čilea i shvatit ćemo svu laž sindikalne halabuke i vladajuće socijalističke ideologije u Hrvatskoj. To je jučer otvoreno i rekao predsjednik Ujedinjenih radničkih sindikata Hrvatske, Damir Jakuš, izjavivši da nezaposleni nisu njihova briga, nego briga poslodavaca, koji se svojom sposobnošću moraju izboriti za otvaranje novih radnih mjesta. Ovaj sindikalist vjerojatno nikad u životu nije stvorio ništa, kamoli omogućio posao nekom drugom, pa mu i nije zamjeriti ako ne zna o čemu govori. No, njegova iskrenost je bila dirljiva i svakako vrijedna za zabilježiti.
Kapitalizam i ekonomske slobode su dobre za radnike, a socijalizam i sindikalne družine sa njihovom navodnom skrbi za socijalna prava radnika su njihov najveći neprijatelj. Kapitalizam je zastava svih onih poduzetnih i radnih ljudi, koji nešto žele stvoriti u životu, socijalizam je ideologija rentijera i socijalnih puzavica, koji žele živjeti na račun drugih. Nekada smo imali nepravde feudalizma i feudalce sa njihovim privilegijama, danas imamo sindikate i vladajuću socijalističku ideologiju kao oblik refeudalizacije hrvatskog društva.
Otuda se slobodno može reći da od najavljenog "generalnog štrajka" neće biti ništa. Sindikati će, kao "socijalni partner" i interesna skupina ovisna o vladinoj socijalističkoj (u stvari, feudalnoj) politici, već naći zajednički interes s Vladom da se ne mijenja ništa. Cijenu će opet platiti radnici u realnom sektoru i nezaposleni, kojih će biti sve više.
Najveći živi filozof, Peter Sloterdijk, opisao je našu situaciju kao narastajuću nepravdu socijalne države, u kojoj je Marksov nauk o ekspoatiranima i eksploatatorima ima potpuno obrnut smisao. Socijalna država je država socijalnog kanibalizma, gdje se klasni rat vodi između "ruke koja daje" i "ruke koja uzima". Ruka koja uzima je ruka socijalne države, ruka sindikata, ruka vojske socijalnih abonenata i ovisnika o proračunu. To je ruka koja jede ne samo socijalnu supstancu produktivnog dijela stanovništva, nego i budućnost tog društva, zadužujući našu djecu i unuke. Ruka koja daje je ruka produktivnog i radnog dijela stanovništva, radnici i kapitalisti.
U Hrvatskoj je ovaj socijalni kanibalizam već odavno zadavio i pojeo aktivnu socijalnu supstancu i naši socijalistički kanibali su sada krenuli da jedu budućnost naše djece, a sve da bi očuvali svoje fotelje i nezarađene plaće. Filozof Sloterdijk predviđa da će se, uslijed ovakvih neodrživih i nepravednih socijalnih odnosa, uskoro desiti "revolucija ruke koja daje". Da će se podići oni koji stvaraju bogatstvo jedne zemlje – radnici i poduzetnici – da bi skinuli sa svoje grbače naše suvremene feudalce i njihovu socijalnu državu, u ime budućnosti naše djece.
I to je jedina socijalna revolucija koja treba Hrvatskoj i jedini socijalni bunt kome se treba nadati za spas Hrvatske. Sve drugo je samo puka tlapnja i socijalna demagogija.
Pritom treba imati u vidu da su prolazne ocjene dobivene na područjima koje su manje-više izvan domašaja ove vlade, dok je pala u onim oblastima na koja ima odlučujući utjecaj. To je relna ocjena učinka vlade Zorana Milanovića – Hrvatska stoji relativno dobro u oblastima u koje su se najmanje miješali, a katastrofa je tamo gdje nešto pokušavaju. Stoga je za Hrvatsku najbolje da ima vladu koja najmanje ili uopće ne vlada. Tako bismo se riješili i korupcije i osigurali poštivanje vlasničkih prava, a bome i smanjili nezaposlenost. Što se manje vlada bude uplitala u poslove ljudi, građanima Hrvatske će biti bolje a Hrvatska slobodnija zemlja.
Naravno, nije nikakva tajna da je Hrvatska odavno već u ekonomskom i socijalnom glibu i da tone sve dublje. Realni pokazatelj toga je što svakim danom sve više raste broj nezaposlenih a nezadovoljstvo građana socijalnom situacijom je sve veće, dapače, postaje alarmantno i na ivici je socijalnog bunta. Pet najvećih sindikata su se udružila i prijete generalnim štrajkom zbog stavljanja u proceduru izmjena Zakona o radu (ZOR), koji je u Hrvatskoj glavni socijalni (socijalistički) uteg, koji nas vuče na samo dno.
Te najavljene izmjene su, inače, puka kozmetika i ne bi mnogo toga promijenile ako bi bile usvojene, osim što bi, možda, naknadno sanirale štetu koju je ova vlada napravila privredi. Što bi se drugo i moglo očekivati od premijera koji se, ne tako davno, a u sličnoj prigodi, proslavio izjavom da poslodavci "žele tretirati radnike kao stvari", na što su mu čak i sindikalisti odgovorili da je to jedan zastario ideološki rječnik, "koji bi odavno trebao biti iza nas".
Može djelovati malo čudno da sindikati sada najavljuju štrajk upravo zbog pokušaja kakvog-takvog relaksiranja jednog represivnog i štetnog zakona, koji je glavni generator siromaštva i nezaposlenosti u Hrvatskoj. No to nije nikakvo čudo ako shvatimo da su sindikati zapravo predstavnici povlaštenog sloja građana Hrvatske, onih koji su zaposleni u državnim poduzećima, koje ekonomska kriza uopće nije ni dotakla i koji kao da ne žive u ovoj ekonomski iscrpljenoj i ojađenoj zemlji, nego negdje na Marsu. Problem leži u njihovoj snazi, naime, u tome što u Hrvatskoj ima jako puno tih vanzemaljaca i što su oni dio problema a ne dio rješenja.
Toj organiziranoj grupi predstavnika armije socijalnih i političkih uhljeba u Hrvatskoj odgovara represivno radno zakonodavstvo i socijalizam. Oni nisu u sukobu sa Vladom, nego sa radnicima i poduzetnicima iz ojađenog realnog sektora, koji ove socijalne uhljebe i izdržava i koji je podnio sav teret ekonomske krize u koju su Hrvatsku uvalile socijalističke politike svih prethodnih vlada. Oni su u sukobu sa stvarnošću Hrvatske. Oni se ne žele odreći svojih privilegija, svojih božićnica, uskršnjica i nezarađenih plaća. Točnije, plaća koje za njih zarađuje netko drugi.
Oni su, također, u sukobu sa rastućom vojskom nezaposlenih. Naime, notorna je stvar da je broj nezaposlenih u obrnutoj proporciji sa moći sindikata i represivnošću radnog zakonodavstva u jednoj zemlji. Pogledajmo radno zakonodavstvo ekonomski najslobodnijih zemalja, poput Hong Konga, Novog Zelanda ili Čilea i shvatit ćemo svu laž sindikalne halabuke i vladajuće socijalističke ideologije u Hrvatskoj. To je jučer otvoreno i rekao predsjednik Ujedinjenih radničkih sindikata Hrvatske, Damir Jakuš, izjavivši da nezaposleni nisu njihova briga, nego briga poslodavaca, koji se svojom sposobnošću moraju izboriti za otvaranje novih radnih mjesta. Ovaj sindikalist vjerojatno nikad u životu nije stvorio ništa, kamoli omogućio posao nekom drugom, pa mu i nije zamjeriti ako ne zna o čemu govori. No, njegova iskrenost je bila dirljiva i svakako vrijedna za zabilježiti.
Kapitalizam i ekonomske slobode su dobre za radnike, a socijalizam i sindikalne družine sa njihovom navodnom skrbi za socijalna prava radnika su njihov najveći neprijatelj. Kapitalizam je zastava svih onih poduzetnih i radnih ljudi, koji nešto žele stvoriti u životu, socijalizam je ideologija rentijera i socijalnih puzavica, koji žele živjeti na račun drugih. Nekada smo imali nepravde feudalizma i feudalce sa njihovim privilegijama, danas imamo sindikate i vladajuću socijalističku ideologiju kao oblik refeudalizacije hrvatskog društva.
Otuda se slobodno može reći da od najavljenog "generalnog štrajka" neće biti ništa. Sindikati će, kao "socijalni partner" i interesna skupina ovisna o vladinoj socijalističkoj (u stvari, feudalnoj) politici, već naći zajednički interes s Vladom da se ne mijenja ništa. Cijenu će opet platiti radnici u realnom sektoru i nezaposleni, kojih će biti sve više.
Najveći živi filozof, Peter Sloterdijk, opisao je našu situaciju kao narastajuću nepravdu socijalne države, u kojoj je Marksov nauk o ekspoatiranima i eksploatatorima ima potpuno obrnut smisao. Socijalna država je država socijalnog kanibalizma, gdje se klasni rat vodi između "ruke koja daje" i "ruke koja uzima". Ruka koja uzima je ruka socijalne države, ruka sindikata, ruka vojske socijalnih abonenata i ovisnika o proračunu. To je ruka koja jede ne samo socijalnu supstancu produktivnog dijela stanovništva, nego i budućnost tog društva, zadužujući našu djecu i unuke. Ruka koja daje je ruka produktivnog i radnog dijela stanovništva, radnici i kapitalisti.
U Hrvatskoj je ovaj socijalni kanibalizam već odavno zadavio i pojeo aktivnu socijalnu supstancu i naši socijalistički kanibali su sada krenuli da jedu budućnost naše djece, a sve da bi očuvali svoje fotelje i nezarađene plaće. Filozof Sloterdijk predviđa da će se, uslijed ovakvih neodrživih i nepravednih socijalnih odnosa, uskoro desiti "revolucija ruke koja daje". Da će se podići oni koji stvaraju bogatstvo jedne zemlje – radnici i poduzetnici – da bi skinuli sa svoje grbače naše suvremene feudalce i njihovu socijalnu državu, u ime budućnosti naše djece.
I to je jedina socijalna revolucija koja treba Hrvatskoj i jedini socijalni bunt kome se treba nadati za spas Hrvatske. Sve drugo je samo puka tlapnja i socijalna demagogija.
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar