U tragikomediji oko Australian Opena nije riječ ni o Đokoviću, niti o poštovanju pravne države, već o fanatiziranom javnom mnijenju koje u njemu vidi nekoga tko ne poštuje njihov novousvojeni "način života"
Prošlo je već tjedan dana kako traje drama u Melbourneu oko toga hoće li prvi reket svijeta u ponedjeljak zaigrati na Australian Openu i imati priliku obraniti titulu ili će biti poslan prvim avionom kući. Nakon što je savezni sud dao svoj pravorijek i dozvolio Novaku Đokoviću da uđe u zemlju, presudna će biti odluka ministra za imigraciju, Alexa Hawkea, koji se još nije oglasio dok pišem ovaj tekst, ali bi to trebao učiniti tijekom dana.
Dojam je kako su australske vlasti nisu očekivale da sud presudi u korist Đokovića, pa se sad domišljaju kako sve izvesti bez prevelike političke štete u izbornoj godini. Kakva god odluka na kraju bude donešena, jasno je kako se čitava stvar pretvorila u cirkus koji više nema nikakve veze sa sportom, već samo i jedino s politikom, koja ni sama ne zna što bi učinila suočena s posljedicama vlastitih odluka.
Zbog toga ja navijam da se ova trakavica što više oduži, jer je sve postalo jako zabavno, a kako se stvar sve više zapetljava, tako sve više spoznaja da na ovom svijetu sve ima svoje granice, osim ljudske gluposti, dobija sve više potvrda. Još uvijek nema potvrda kako je ovaj virus izašao iz laboratorije, ali su svakako mjere protiv pandemije ljudsko društvo pretvorile u laboratorij u kome svjedočimo nesvakidašnjim pokusima nad ljudskom prirodom.
Znamo kako se Australija na početku pandemije odlučila za drastičan pristup i tzv. Zero-Covid strategiju, koja je skoro potpuno suspendirala prava njenih građana, a zemlju pretvorilo u “kažnjeničku koloniju”, nalik nekim od najgorih autoritarnih režima. Mnogi su se pred prizorima policijske brutalnosti pitali kako je moguće da se jedna demokratska zemlja gotovo bez ikakvog otpora preko noći pretvori u tiraniju.
Dio istine se vjerojatno krije upravo u tome što su Australci vremenom izgradili gotovo instinktivno povjerenje u sistem, jer im vlast nije pretjerano zagorčavala život, ali problem nastaje kada sistem odjednom “poludi”, dok su ostale stare navike. Tako je Australija osvanula u sustavu legaliziranog praćenja poštuju li građani mjere izolacije, a prizori policijske brutalnosti nad “prekršiteljima mjera” su postali svakodnevica.
Australija je već skoro godinu dana u potpunom “lockdownu”, dok je cijepljeno preko 90% stanovništva. Pa ipak, unatoč tome, ne uspijevaju obuzdati epidemiju, koja u ljetnim mjesecima doseže svoje vrhunce. Jasno je da samo dugo trajanje takvih mjera porazno djeluje na ljudsku prirodu, pa ljudi u jednom trenutku počnu usvajati ta pravila kao vlastito životno načelo, ma koliko neprirodna ona bila.
Tako smo dobili situaciju u kojoj ljudi sami na sebe primjenjuju najstrože mjere, čak i kad na to nisu prinuđeni, nabožno vjerujući da će tako otjerati “zloduha” korone od sebe. Zbog svega toga je očito kako u ovoj tragikomediji oko Australian Opena nije riječ ni o Đokoviću, niti o poštovanju pravne države i pravila, već o fanatiziranom javnom mnijenju koje u Đokoviću vidi nekoga tko ne poštuje njihov novousvojeni “način života”.
O dome lijepo svjedoči promjena narativa kod zagovornika Đokovićeve deportacije. Prije nego je sud donio odluku njemu u korist, dominantna je bila priča kako se radi o Balkancu koji je prekršio pravila uljuđene demokracije, koji će sada biti suočen s konzekvencama svog ponašanja. Međutim, Đoković je na sudu uspio dokazati kako nije prekršio nijedno pravilo i da ima validnu dokumentaciju.
Suočeni s takvim razvojem, zagovornici deportacije su posegnuli za zadnjom “linijom obrane”, pa je umjesto argumenta iz pravne države u prvi plan ubrzo stupio argument iz javnog mnijenja. Tako se počelo isticati kako se u svim anketama javnog mnijenja većina Australaca izjasnila za deportaciju Đokovića. Argument je sada da “nije pravedno” da jedan “antivakser” može ući u državu u kojoj su se skoro svi cijepili.
Kao što je istaknuo kolumnist australskog “Spectatora”, James Macpherson, Novak je pred australsku naciju postavio zrcalo slobodnog čovjeka, u kojem mogu vidjeti jadno stanje u koje su doveli same sebe, podređujući se tiranskim pravilima. Problem koji australska javnost ima s Novakom Đokovićem je u tome da u njegovom držanju i borbi za svoja prava mogu vidjeti odraz vlastitog kukavičluka.
Zbog svega toga, čitav ovaj cirkus oko Australian Opena, nije u prvom redu priča o Novaku Đokoviću, već o poniženju koje su ljudi spremni prihvatiti i o traženju žrtvenog janjeta kako bi se na njemu iskalio bijes na same sebe zbog pristanka na to ponižavanje. Još uvijek ne znamo kako će ova saga završiti, ali osobno bih volio da Novak osvoji ovaj turnir. Bila bi to dobra lekcija bahatosti mediokriteta u pokušaju da zaustave boljeg od sebe.
No, bez obzira na to, već smo svi dobili veliku lekciju o tome kako se za svoja prava treba boriti, bez obzira na cijenu, i ne zaustavljati se pred preprekama, ma kako velike one mogle biti, jer samo tako možemo postati bolji od sebe. A tome svi težimo, zar ne?
Nema komentara:
Objavi komentar