9. studenoga navršit će se 27 godina od pada Berlinskog zida i sloma socijalizma na Istoku. Ako Donald Trump pobijedi na američkim predsjedničkim izborima, što svakim danom postaje sve izvjesnije, 9. studeni 2016. mogao bi osvanuti kao dan pada Berlinskog zida i na Zapadu, a Donald Trump bi lako mogao postati inkarnacija Ronalda Reagana, koji dovršava njegov posao rušenja komunističkog Imperija Zla. Naravno, ovu sintagmu je Ronald Reagan koristio za Sovjetski Savez, ali bi se ona danas isto tako mogla primijeniti na sustav koji je uzeo maha na Zapadu. Mnogi su upozoravali da je padom Sovjetskog Saveza obavljeno samo pola posla – da i Zapad mora proći svoju tranziciju iz socijalizma ka demokraciji i liberalizmu.
Da je i zapadni svijet tijekom dvadesetoga stoljeća sve više tonuo u socijalizam, nije bilo toliko vidljivo upravo zbog postojanja Sovjetskog Saveza, koji je predstavljao robustnu verziju istog procesa. Tek je nestanak Sovjetskog Saveza omogućio uvid da se sličan proces odvijao i na Zapadu. Naime, dok je u Istočnom bloku komunizam uvođen silom oružja i ekonomskim porobljavanjem, na Zapadu se taj proces odvijao suptilnije – kroz kulturne institucije, odbacivanjem naslijeđenih obrazaca buržoaske kulture kao represivnih i zastarjelih, i usvajanjem progresivnih obrazaca ponašanja i svjetonazora. Ako je na Istoku vladao Karl Marx i njegov ekonomizam, mogli bismo reći, na Zapadu je svoju vladavinu uspostavio Antonio Gramsci i njegov "marš kroz institucije kulture". Taj proces kulturnog pokoravanja zapadnih društava u biti je bio puno dublji od njegove grublje verzije na Istoku. Otuda je narodima na istoku Europe bilo i puno lakše osloboditi se komunističke ideologije, jer je ona njima uvijek bila nešto strano i nametnuto. Bilo je dovoljno da nestane prisile i to je bio kraj za komunizam na Istoku.
Da je to tako možemo utvrditi i jednostavnim uspoređivanjem istočnoeuropskih društava i onih na zapadu Europe i u Americi. Istok je konzervativan, nacionalistički, religiozan, teško prihvaća progresivne društvene vrijednosti koje se pokušavaju uvesti sa Zapada, dok je Zapad posve stopljen s tim liberalnim kulturnim normama, ateistički, anacionalan i globalistički. Ta nametljiva lijevoliberalna kultura, koja je vremenom postala dominantna na Zapadu, ima svoje porijeklo u specifičnoj puritanskoj kulturi američkog sjeveroistoka, koji je politički dominantan u Americi, a odatle se širi dalje koristeći američki uticaj u svijetu. Naime, puritanci koji su ostali bez Boga nisu izgubili svoj nagon za propovijedanjem svog životnog stila. S istim žarom s kojim su nekada odbacivali institucionaliziranu religiju i propovijedali svoju verziju kršćanstva, sada odbacuju tradicionalne kulturne obrasce i propovijedaju svoj progresivni svjetonazor.
Institucija braka je, tako, u Americi redefinirana do neprepoznatljivosti, kako da bi, primjerice, mogla uključiti i homoseksualce; ateizacija društva raste po stopi od 1% godišnje; više od polovine žena ispod tridesetih rađaju izvan braka; većina Amerikanaca podržava legalizaciju marihuane, itd. Na sve one koji ne prihvaćaju ove nove vrijednosti gleda se s visoka kao na zatucane primitivce. Pritom je teror političke korektnosti uzeo takve razmjere da kazne za one koji pokušaju dovesti u pitanje ovakav razvoj podsjeća na lov na vještice, omiljeni sport puritanskih predaka današnjih američkih progresivaca. To je dominantna kultura u Americi protiv koje danas ustaju ljudi koji podržavaju Donalda Trumpa. Zbog toga se često govori da je to, u stvari, pokret za obranu zdravog razuma protiv ideološkog terora lijevoliberalne elite na vlasti. Trumpov nekonvencionalni način obraćanja, koji mu se toliko prigovara, ljudima ustvari imponira upravo zato jer im je dosta terora političke korektnosti putem kojeg im se žele nametnuti novi obrasci ponašanja. Trump svojim "trampizmima" razbija taj okoštali ljevičarski kulturni model.
Ovo je jedan od aspekata, po mom mišljenju glavni, na koji bi se moglo objasniti ono što se danas događa u Americi. To je borba zdravog razuma protiv agresivne ljevičarske kulturne paradigme. Ovo su vjerojatno zadnji američki izbori na kojima konzervativna, religiozna, nacionalistička i tradicionalistička američka "tiha većina" još uvijek može namaknuti većinu. Zadnja prilika da Amerika konačno ne postane progresivistički raj, a s njom i čitav svijet. Otuda su ovi izbori revolucionarni, kao što je to bio i pad Berlinskog zida - zadnja prilika da 2016. postane dovršenje 1989.
Večernji list
Da je i zapadni svijet tijekom dvadesetoga stoljeća sve više tonuo u socijalizam, nije bilo toliko vidljivo upravo zbog postojanja Sovjetskog Saveza, koji je predstavljao robustnu verziju istog procesa. Tek je nestanak Sovjetskog Saveza omogućio uvid da se sličan proces odvijao i na Zapadu. Naime, dok je u Istočnom bloku komunizam uvođen silom oružja i ekonomskim porobljavanjem, na Zapadu se taj proces odvijao suptilnije – kroz kulturne institucije, odbacivanjem naslijeđenih obrazaca buržoaske kulture kao represivnih i zastarjelih, i usvajanjem progresivnih obrazaca ponašanja i svjetonazora. Ako je na Istoku vladao Karl Marx i njegov ekonomizam, mogli bismo reći, na Zapadu je svoju vladavinu uspostavio Antonio Gramsci i njegov "marš kroz institucije kulture". Taj proces kulturnog pokoravanja zapadnih društava u biti je bio puno dublji od njegove grublje verzije na Istoku. Otuda je narodima na istoku Europe bilo i puno lakše osloboditi se komunističke ideologije, jer je ona njima uvijek bila nešto strano i nametnuto. Bilo je dovoljno da nestane prisile i to je bio kraj za komunizam na Istoku.
Da je to tako možemo utvrditi i jednostavnim uspoređivanjem istočnoeuropskih društava i onih na zapadu Europe i u Americi. Istok je konzervativan, nacionalistički, religiozan, teško prihvaća progresivne društvene vrijednosti koje se pokušavaju uvesti sa Zapada, dok je Zapad posve stopljen s tim liberalnim kulturnim normama, ateistički, anacionalan i globalistički. Ta nametljiva lijevoliberalna kultura, koja je vremenom postala dominantna na Zapadu, ima svoje porijeklo u specifičnoj puritanskoj kulturi američkog sjeveroistoka, koji je politički dominantan u Americi, a odatle se širi dalje koristeći američki uticaj u svijetu. Naime, puritanci koji su ostali bez Boga nisu izgubili svoj nagon za propovijedanjem svog životnog stila. S istim žarom s kojim su nekada odbacivali institucionaliziranu religiju i propovijedali svoju verziju kršćanstva, sada odbacuju tradicionalne kulturne obrasce i propovijedaju svoj progresivni svjetonazor.
Institucija braka je, tako, u Americi redefinirana do neprepoznatljivosti, kako da bi, primjerice, mogla uključiti i homoseksualce; ateizacija društva raste po stopi od 1% godišnje; više od polovine žena ispod tridesetih rađaju izvan braka; većina Amerikanaca podržava legalizaciju marihuane, itd. Na sve one koji ne prihvaćaju ove nove vrijednosti gleda se s visoka kao na zatucane primitivce. Pritom je teror političke korektnosti uzeo takve razmjere da kazne za one koji pokušaju dovesti u pitanje ovakav razvoj podsjeća na lov na vještice, omiljeni sport puritanskih predaka današnjih američkih progresivaca. To je dominantna kultura u Americi protiv koje danas ustaju ljudi koji podržavaju Donalda Trumpa. Zbog toga se često govori da je to, u stvari, pokret za obranu zdravog razuma protiv ideološkog terora lijevoliberalne elite na vlasti. Trumpov nekonvencionalni način obraćanja, koji mu se toliko prigovara, ljudima ustvari imponira upravo zato jer im je dosta terora političke korektnosti putem kojeg im se žele nametnuti novi obrasci ponašanja. Trump svojim "trampizmima" razbija taj okoštali ljevičarski kulturni model.
Ovo je jedan od aspekata, po mom mišljenju glavni, na koji bi se moglo objasniti ono što se danas događa u Americi. To je borba zdravog razuma protiv agresivne ljevičarske kulturne paradigme. Ovo su vjerojatno zadnji američki izbori na kojima konzervativna, religiozna, nacionalistička i tradicionalistička američka "tiha većina" još uvijek može namaknuti većinu. Zadnja prilika da Amerika konačno ne postane progresivistički raj, a s njom i čitav svijet. Otuda su ovi izbori revolucionarni, kao što je to bio i pad Berlinskog zida - zadnja prilika da 2016. postane dovršenje 1989.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar