Zašto je dobro za Hrvatsku da Tsipras pobijedi u Grčkoj?

Stari Grci su izmislili tragediju, ovim modernima bolje od ruke ide farsa. Stari Grci su bili imućni i slobodni i držali su robove, ovi moderni su postali dužničko roblje a drže se slobodnima. Stari Grci su stvorili naprednu imperiju, na čijim zasadama počiva zapadna civilizacija, ovi moderni su postali sinonim lošeg upravljanja državom i europske parije. Stari Grci su stvorili demokraciju, ovi moderni glasaju za Syrizu.

Ako ste u srijedu navečer na nacionalnoj televiziji gledali emisiju "Otvoreno", u kojoj su gosti bili predstavnici hrvatske ljevice, od SDP-a i laburista, preko ORaH-a, do Živog zida i Radničke fronte, onda ste mogli dobiti sliku toga kako izgleda grčka Syriza. To je stranka ujedinjene rubne ljevice, koja okuplja pristalice širokog spektra lijevih politika, od socijaldemokrata i zelenih do marksista i trockista. Njihov vođa je mladi profesor političkih znanosti i radikalni komunist, Alexis Tsipras.

Tsipras je osvojio srca mnogih Grka obećanjima da će zaustaviti reforme i politiku mjera štednje, okončati privatizaciju i suprotstaviti se EU po pitanju vraćanja duga zemlje. Kako će sva ta obećanja ispuniti i uskladiti s realnom politikom, ostaje malo nejasno. Zbog ovih nerealnih obećanja predsjednik stranke lijevog centra, PASOK, Evangelis Vanizelos, usporedio ga je s Harryjem Potterom.

Pa ipak smatram da bi za Hrvatsku bilo dobro da Syriza pobijedi i Tsipras postane grčki premijer. Prije svega zbog naših syrižana, spomenute ekipe iz Novokmetove emisije. Naime, uvijek je bolje učiti na greškama drugih, nego na vlastitima. Tsiprasova politika neće donijeti prosperitet i blagostanje Grcima, neće ih učiniti slobodnima, pod njim neće zasjati grčka demokracija u svome sjaju. Sasvim dovoljno da mi u Hrvatskoj uvidimo da obećanja naših syrižana neće riješiti naše probleme.

No, postoje i drugi razlozi, više edukativnog karaktera, zbog kojih Tsiprasova pobjeda ne bi bila loša. Bilo bi dobro, recimo, da Tsipras pobijedi i ustraje na obećanju da neće vraćati grčki dug. Neka objavi bankrot Grčke, povrati monetarni suverenitet i izađe iz eurozone. Jer, zašto bi građani uopće vraćali državni dug? Jasna je moralna obveza vraćanja duga vjerovnicima kada se zadužuju pojedinci i vlasnici. Međutim, postoji li moralna obveza vraćanja javnoga duga?

Zaduživanje država, bilo kod stranih banaka, bilo na domaćem tržištu, moralno je vrlo problematično. Prije svega zbog toga što kod takvog zaduživanja ne postoji jasna veza između onoga tko se zadužuje i onoga tko vraća dug. Političari obično odluče zadužiti se na međunarodnom financijskom tržištu kako bi riješili neki trenutačni ekonomski problem u zemlji, ali te dugove ne vraćaju oni, često ni oni koji su ih birali, nego netko drugi.

Tu postoji i odgovornost banaka koje prihvaćaju obećanje tih političara pri zaduživanju. Recimo, obećanje da će naši unuci vraćati dugove koje su napravili političari koje smo mi izabrali da bi se spašavale tvrtke u predstečajnim nagodbama ili subvencionirala propala državna poduzeća. Kakve veze imaju naši unuci s obećanjima koja su dali naši političari? Naravno, nikakve. To je moralni hazard kojeg su banke svjesne pri posuđivanju novca državama.

Tsipras je, međutim, tu nedosljedan. Kako se primiču izbori, postaje jasno da on nema ništa protiv samog zaduživanja; dapače, već je najavio održavanje međunarodne konferencije o restrukturiranju grčkog duga. On bi samo da grčki dug vraćaju drugi. Također, on ne bi iz eurozone. Jasno, htio bi se i dalje zaduživati po povoljnim uvjetima. Sjajan plan! Međutim, tako se ne igra ta igra. Tsipras je, kako je to dobro primjetio naš financijski stručnjak, Nenad Bakić, obični lažnjak i ljevičarski uhljeb.

Tsipras se ustvari nalazi pred sljedećom dilemom: da bi proveo svoje obećanje o odbacivanju grčkoga duga, on će morati grčku ekonomiju postaviti na solidnije noge, a to će mu uspjeti samo ako bude proveo privatizaciju, smanjio deficit, uravnotežio proračun i srezao javni sektor. Ako to, pak, ne želi, morat će raditi isto što i njegovi prethodnici – trpjeti kontrolu grčkih financija od strane trojke EU-ECB-MMF. Trećeg nema.

Naime, proglašenjem bankrota i izlaskom (ili izbacivanjem, svejedno) iz eurozone, nema više zaduživanja i života na kredit, nema pumpanja tuđeg novca u neefikasnu domaću privredu. Ostvarenje monetarne suverenosti mu, također, neće puno značiti ako misli pokretati ekonomiju tiskanjem drahmi u neograničenim količinama (slične ideje imaju i neki naši syrižani), jer će drahma imati vrijednost konfete.

Svoja socijalistička obećanja Tsipras može ostvariti samo provođenjem radikalnih neoliberalnih reformi. Zato je dobro da Tsipras pobijedi i nadati se da će ostati dosljedan svojim obećanjima. Napokon, ima li ljepšeg prizora od ljevičara koji provodi neoliberalne reforme? To će razočarati mnoge njegove fanove, ali bi Grcima moglo konačno donijeti ekonomsko blagostanje i uživanje u blagodatima slobode i demokracije. A moguće i nama pokazati put za izlazak iz krize.

Izvor: Večernji list