Kako god se završi drama oko kredita u
švicarskim francima, jedno sasvim sigurno – politički profit će
ubrati Vlada, a ekonomsku cijenu miješanja političara u reguliranje
odnosa između banaka i njihovih klijenata platit će treća strana,
najvjerojatnije porezni obveznici. Jer, gubitke netko mora platiti.
Banke to neće biti, a vidimo da su se političari uprli da to ne
budu ni njihovi dužnici.
Izborna je godina i nijedan političar
ne bi propustio ovakvu šansu za dobivanje političkih poena. Svakako
će se gledati da se izbjegne donošenje zakonskih rješenja, jer bi
to proishodilo sukob sa EU, koja bi (s razlogom) prosvjedovala zbog
političkog pritiska prema bankama. Druga opcija je da se ide na neku
vrstu neformalnog pritiska prema bankama, kako bi banke popustile
klijentima, i ustvari dozvolile da njihov dug plati netko drugi, a ne
oni koji su od banaka posudili novac.
Ono što je u ovoj situaciji zanimljivo
jest da su u javnosti najglasniji zagovornici teze da političari
"moraju nešto uraditi" ovim povodom, a što, kako smo
vidjeli, znači socijaliziranje troškova privatnih rizika,
predstavnici škole mišljenja koju možemo nazvati
intervencionističkom, ili jednostavnije, socijalističkom. Oni će
se svim silama upirati dokazati kako su u "slučaju franak"
banke na neki način obmanule građane koji su kod njih uzeli
kredite, a da sada političari moraju izvršiti pritisak na banke
kako bi zaštitili dužnike.
Tako su dvojica profesora ekonomije,
Drago Lovrinčević i Ivan Lovrinović, optužili banke da su
manipulirale tečajem kako bi ostvarile "ekstraprofit" na
konto svojih klijenata, te da nisu imale pokriće za kredite u
stranoj valuti. Malo je čudno da za ovakvu grandioznu teoriju urote
o manipulaciji banaka tečajem saznajemo tek nakon što se čitava
stvar odvila negativno po dužnike, a banke ostvarile profit. No, to
je stav koji je popularan, bar kod naših političara, jer je on, u
biti, apel političarima da nekako interveniraju u ovom sporu protiv
"zlih banaka". Zato naši političari jako vole ekonomiste
koji zagovaraju državni intervencionizam.
Tu, međutim, dolazimo do nečega što
bismo mogli nazvati paradoksom ljevičarske ekonomske politike.
Naime, ako pođemo od teze da su "banke zle", kako onda
objasniti ovaj optimizam naših ekonomskih socijalista, koji vjeruju
da će dogovori između političara i banaka uroditi nečim dobrim?
Zar nije izglednije da će se političari i bankari samo dogovoriti
da će dug platiti netko drugi, a ne dužnici banaka? Zar nije ideja
o neformalnom dealu političara i banaka nije pregnantna formula
sustava koji ljevičarski ekonomisti nazivaju neoliberalnim
kapitalizmom, a koji oni smatraju uzrokom svih zala? Zbog čega bismo
sada vjerovali da će upravo ta formula i apeliranje političarima da
se dogovore sa bankarima proizvesti nešto dobro?
Ne postoji način da banke prinudimo da
se odreknu svoga profita, jer banke i postoje i rade kako bi
ostvarivale profit. Jedino što je moguće jest plaćanje duga
bankama učiniti nevidljivim. I to je upravo ono što će se desiti.
Banke će svoja potraživanja naplatiti na ovaj ili onaj način, a
političari će se potruditi da plaćanje tog duga ne bude primjetno.
Budući su dužnici u francima postali grupa za pritisak vidljiva u
javnosti, gledat će se da oni ne snose teret otplate duga. Stoga će
dug platiti grupa koja nije organizirana i vidljiva, a to su porezni
obveznici. I tu je sav trik s aktualnom ekonomsko-političkom
zavrzlamom koja se izvodi oko kredita u francima.
Posljedice ovoga političko-bankarskog
deala, koji forsiraju naši politički populisti uz podršku
socijalističkih ekonomskih stručnjaka, svakako će biti
dalekosežne. Prije svega, to će se odraziti na sustav povjerenja u
naš bankovni sustav, jer je u Hrvatskoj očito dozvoljeno
političarima miješati se, ne samo zakonskim putem, već i
neformalnim pritiscima, u bankovni sustav, a samim tim to će, dalje,
imati posljedice na pad našeg kreditnog rejtinga.
Druga grupa posljedica je više
ideološko-političke prirode, a tiče se toga da ova posezanja
Milanovićeve vlade za orbanovskim rješenjima – doduše, Orban je
bar donio zakon, kod nas to može i mimo zakona, neformalnim
dogovorima – uspostavlja normalnost jedne ekonomske politike koja
se u ostatku svijeta opisuje kao ekstremistička, a trenutno ju u
Europi reprezentira grčka stranka Syriza.
No, jedna je korist od čitave ove
situacije: u Hrvatskoj bar ne trebamo brinuti od toga da li će na
sljedećim izborima doći na vlast neka naša verzija Syrize. U
Hrvatskoj Syrizu već imamo na vlasti.
Izvor: Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar