"Držati Tita na površini" – bila je to hladnoratovska formulacija američke vanjske politike prema Titovoj Jugoslaviji, koja je ovdašnje privrženike zapadnih demokratskih tradicija dovodila do očaja. "Kako je moguće da domovina slobode i demokracije održava na životu jednog komunističkog diktatora?", pitali su se u čudu. Ipak je bilo upravo tako – jugoslavenski komunizam je građen na američkom dolaru, a geopolitički interesi odnijeli su štih moralnim obzirima i zdravome razumu.
Ako se pitate zašto Hrvatska, kao i sve ostale države nastale raspadom Jugoslavije, za razliku od ostalih komunističkih zemalja, nikada nisu nikada imale snažnu liberalnu i demokratsku opoziciju, pa i danas bauljaju još duboko u socijalizmu i socijalističkim politikama – odgovor nije u mitskom "Balkanu", "balkanskom mentalitetu" ili nedostatku demokratskih tradicija, već u narečenom paradoksu da je naša diktatura imala blagoslov demokratskog Zapada. Ovdje komunizam nije došao na ruskim tenkovima i njima održavan, već je instaliran kao posljedica geopolitičkih igara zapadnih sila sa Staljinom.
Kada se komunistički svijet rušio, a Zapad za narode koji su živjeli pod sovjetskom okupacijom postao metafora kapitalizma, demokracije i slobode, za nas to pravilo nije važilo. Kod nas je bilo sasvim normalno biti okrenut Zapadu i biti socijalist. To je i danas tako. Blagodati pada Berlinskog zida ovdje nisu imale nikakvog učinka. Zato je za nas Zapad još uvijek metafora socijalizma, možda humanijeg, ljepšeg i modernijeg od onog s Titovim licem, a liberalni kapitalizam prokažena i "prevaziđena" doktrina devetnaestog, a nikako obećanje i nada za dvadesetprvo stoljeće.
Ako sad pogled bacimo na ono što se upravo događa u i oko Grčke, ne možemo odoljeti a ne vidjeti isti model ponašanja Zapada na djelu i da se "jugoslavenski sindrom" širi Europom. I gotovo iz istih razloga – opet geopolitika, a ne zdravi razum, ekonomski ili moralni obziri, igra presudnu ulogu. I opet su oni kojima su liberalizam i demokracija na srcu bačeni u očaj. Naime, kao što možemo vidjeti iz zadnjih vijesti iz Atene, Bruxellesa i Washingtona, politički pritisci su potisnuli u stranu logiku, a europske zemlje će biti natjerane na kompromis s Ciprasovom vladom. Zapad je, dakle – točnije, Washington – ponovno odlučio "držati iznad vode" jednog komunističkog lidera, kako ovaj ne bi izletio iz EU i eventualno odletio u naručje Rusiji i kako bi se očuvala neokrznuta američka ideološka tvorevina zvana "Europska unija".
Ceh će, naravno, "solidarno" platiti europski zatočnici ove ideološke tvorevine, zajedno s Grcima, unatoč njihovoj demokratskoj volji izraženoj na referendumu. Kao što se moglo i pretpostaviti, uzajamno blefiranje Ciprasove vlade i eurokrata došlo je do zida. Da je igri došao kraj najjasnije je izrazio i povukao crtu američki ministar financija, Jacob Lew, riječima da bi kolaps Grčke i njen izlazak iz EU predstavljao "geopolitičku grešku". Podršku mu je pružila direktorica MMF-a, Christine Lagarde, plediranjem za restrukturiranje i otpis dijela grčkih dugova. Francuski premijer, Manuel Valls, otvoreno je rekao da je "držanje Grčke u Europi od najvećeg geostrateškog i geopolitičkog interesa". Sada se oglasio i predsjednik Europskog vijeća, Donald Tusk, pozivajući vjerovnike da daju "realistički prijedlog", kako bi se došlo do "kompromisnog rješenja".
Kao što piše britanski Guardian, "poruka iz Washingtona je konačno stigla u Europu". Europljani su popustili pod pritiskom Washingtona i jedinstveno prisegli na novo spašavanje Grčke, iako je svima jasno da Grci neće održati ni ovo obećanje, kao što se nisu držali ni prethodnoga. Jedino je još ostalo da pod ovim pritiscima poklekne i njemačka kancelarka, Angela Merkel. Malo nade pruža njena izjava od četvrtka, dana u Sarajevu, da već imamo iskustva s otpisom i odgodom plaćanja grčkog duga, te da nema govora o "rezanju" duga. Za očekivati je da će se i Njemačka na kraju prikloniti zahtjevima Washingtona i eurokrata, te da neće pustiti Grke "niz vodu".
I tako se šou nastavlja. Priču o grčkoj otplati duga, vidjet ćemo ad kalendas Graecas. Da stvar bude još i gora, građani Europe će i dalje, uz odobrenje svojih poslušničkih parlamenata, plaćati grčke fantazije o komunističkoj revoluciji i kapitalističkom standardu, a takvi socijalistički mokri snovi će se i dalje nazivati "reformama". I, naravno, kada stvar opet propadne, za promašaje takve politike će biti okrivljen "neoliberalni kapitalizam". Oni koji drže do slobode i demokracije s ovakvim muljažama ne trebaju imati ništa. Pogotovu ako su već imali iskustva s "jugoslavenskim sindromom". Na žalost, živimo u svijetu koji nije puno drukčiji od onog kada su Titu stizali dolari da bi gradio svoju socijalističku utopiju. Samo je sada taj sindrom zahvatio i sam Zapad.
Ako se pitate zašto Hrvatska, kao i sve ostale države nastale raspadom Jugoslavije, za razliku od ostalih komunističkih zemalja, nikada nisu nikada imale snažnu liberalnu i demokratsku opoziciju, pa i danas bauljaju još duboko u socijalizmu i socijalističkim politikama – odgovor nije u mitskom "Balkanu", "balkanskom mentalitetu" ili nedostatku demokratskih tradicija, već u narečenom paradoksu da je naša diktatura imala blagoslov demokratskog Zapada. Ovdje komunizam nije došao na ruskim tenkovima i njima održavan, već je instaliran kao posljedica geopolitičkih igara zapadnih sila sa Staljinom.
Kada se komunistički svijet rušio, a Zapad za narode koji su živjeli pod sovjetskom okupacijom postao metafora kapitalizma, demokracije i slobode, za nas to pravilo nije važilo. Kod nas je bilo sasvim normalno biti okrenut Zapadu i biti socijalist. To je i danas tako. Blagodati pada Berlinskog zida ovdje nisu imale nikakvog učinka. Zato je za nas Zapad još uvijek metafora socijalizma, možda humanijeg, ljepšeg i modernijeg od onog s Titovim licem, a liberalni kapitalizam prokažena i "prevaziđena" doktrina devetnaestog, a nikako obećanje i nada za dvadesetprvo stoljeće.
Ako sad pogled bacimo na ono što se upravo događa u i oko Grčke, ne možemo odoljeti a ne vidjeti isti model ponašanja Zapada na djelu i da se "jugoslavenski sindrom" širi Europom. I gotovo iz istih razloga – opet geopolitika, a ne zdravi razum, ekonomski ili moralni obziri, igra presudnu ulogu. I opet su oni kojima su liberalizam i demokracija na srcu bačeni u očaj. Naime, kao što možemo vidjeti iz zadnjih vijesti iz Atene, Bruxellesa i Washingtona, politički pritisci su potisnuli u stranu logiku, a europske zemlje će biti natjerane na kompromis s Ciprasovom vladom. Zapad je, dakle – točnije, Washington – ponovno odlučio "držati iznad vode" jednog komunističkog lidera, kako ovaj ne bi izletio iz EU i eventualno odletio u naručje Rusiji i kako bi se očuvala neokrznuta američka ideološka tvorevina zvana "Europska unija".
Ceh će, naravno, "solidarno" platiti europski zatočnici ove ideološke tvorevine, zajedno s Grcima, unatoč njihovoj demokratskoj volji izraženoj na referendumu. Kao što se moglo i pretpostaviti, uzajamno blefiranje Ciprasove vlade i eurokrata došlo je do zida. Da je igri došao kraj najjasnije je izrazio i povukao crtu američki ministar financija, Jacob Lew, riječima da bi kolaps Grčke i njen izlazak iz EU predstavljao "geopolitičku grešku". Podršku mu je pružila direktorica MMF-a, Christine Lagarde, plediranjem za restrukturiranje i otpis dijela grčkih dugova. Francuski premijer, Manuel Valls, otvoreno je rekao da je "držanje Grčke u Europi od najvećeg geostrateškog i geopolitičkog interesa". Sada se oglasio i predsjednik Europskog vijeća, Donald Tusk, pozivajući vjerovnike da daju "realistički prijedlog", kako bi se došlo do "kompromisnog rješenja".
Kao što piše britanski Guardian, "poruka iz Washingtona je konačno stigla u Europu". Europljani su popustili pod pritiskom Washingtona i jedinstveno prisegli na novo spašavanje Grčke, iako je svima jasno da Grci neće održati ni ovo obećanje, kao što se nisu držali ni prethodnoga. Jedino je još ostalo da pod ovim pritiscima poklekne i njemačka kancelarka, Angela Merkel. Malo nade pruža njena izjava od četvrtka, dana u Sarajevu, da već imamo iskustva s otpisom i odgodom plaćanja grčkog duga, te da nema govora o "rezanju" duga. Za očekivati je da će se i Njemačka na kraju prikloniti zahtjevima Washingtona i eurokrata, te da neće pustiti Grke "niz vodu".
I tako se šou nastavlja. Priču o grčkoj otplati duga, vidjet ćemo ad kalendas Graecas. Da stvar bude još i gora, građani Europe će i dalje, uz odobrenje svojih poslušničkih parlamenata, plaćati grčke fantazije o komunističkoj revoluciji i kapitalističkom standardu, a takvi socijalistički mokri snovi će se i dalje nazivati "reformama". I, naravno, kada stvar opet propadne, za promašaje takve politike će biti okrivljen "neoliberalni kapitalizam". Oni koji drže do slobode i demokracije s ovakvim muljažama ne trebaju imati ništa. Pogotovu ako su već imali iskustva s "jugoslavenskim sindromom". Na žalost, živimo u svijetu koji nije puno drukčiji od onog kada su Titu stizali dolari da bi gradio svoju socijalističku utopiju. Samo je sada taj sindrom zahvatio i sam Zapad.
Nema komentara:
Objavi komentar