Prijateljsku utakmicu između A reprezentacija Hrvatske i Izraela, koja je u srijedu odigrana u Osijeku, narušilo je skandiranje ustaškog pozdrava „Za dom – spremni“, već standardni repertoar hrvatskih navijača. Ovakva sramotna skandiranja bi se mogla svrstati pod rubriku „brendiranja zla“, slično onima s nošenjem majice komunističkog zločinca Che Guevare ili ritualnim odlaženjem na poklonjenje u Kumrovec. To je kultura u kojoj ikone zla postaju komercijalni brend za masovnu upotrebu, čista površina bez dubine, kojoj je teško suprotstaviti se racionalnim argumentima. To je koketiranje s tamnom privlačnošću zla, koje je našlo načina uklopiti se u našu steriliziranu komercijalnu kulturu. Davati joj dublji smisao i ulaziti u složeniju sociološku analizu, može samo značiti promašiti tu površnu, banalnu razinu na kojoj ona operira. Ne, nije to „povratak fašizmu“, već rastrganost površinom koja u prizivanju zla traži osjećaj vlastite dubine i posebnosti, slika naše suvremenosti.
Ipak, puno značajnija od ove ružne slike, koju je odaslala ljudska glupost željna dubine, jest sama činjenica da je odigrana prijateljska utakmica s Izraelom u sklopu priprema za Euro u Francuskoj. Naime, ako se sjetimo događaja od prije nepunih dvije godine, kada su se, povodom izraelske intervencije u Gazi, ulice i stadioni širom Europe orili od antisemitskih demonstracija i uzvika, kada su europski nogometni klubovi bojkotirali klubove iz Izraela, a novinski stupci bili puni najcrnje ljevičarske propagande o izraelskom „militarizmu“ i „holokaustu“ koji nad Palestincima vrši država Izrael, ovo je svakako napredak. Ta propaganda je izgubila svoju snagu. Puno toga se promijenilo pod terorističkim napadima islamskih militarista kojima je izložena Europa u zadnje vrijeme. Za vjerovati je da će se s time mijenjati i slika Europljana o Izraelu, koji je od samog svog osnutka suočen s terorizmom koji sada pogađa Europu.
Sasvim sigurno da užasna stvarnost terorizma ugrožava i rašireni ljevičarski antisemitski stereotip o Židovima koji su svoju državu ogradili žicom, a Palestince strpali u „koncentracijske logore“, gdje ih, na milosti Boga, neselektivno ubijaju. Danas i Europa podiže žičane ograde, a ulicama njenih metropola patroliraju naoružani specijalci, baš kao što je to u Izraelu. Europski parlament, koji je do jučer donosio deklaracije u kojima se osuđuje Izrael zbog „kolektivnog kažnjavanja“ Palestinaca i „kršenja odredbi UN-a“, uskoro će i sam biti primoran donositi odredbe kojima se ograničavaju ljudska prava. Jer, ideologija ljudskih prava je jedno, a život drugo. Europa će se morati opsjetiti da je pravo na život i samoobranu temeljno ljudsko pravo, bez kojega ni ostala prava nemaju svoju svrhu, te da je zaštita sigurnosti građana njena osnovna funkcija. Nije bilo veliko iznenađenje kada smo, povodom terorističkog napada u Bruxellesu, saznali da su teroristi iz Bruxellesa bili od ranije poznati policiji, ali da ona nije ništa učinila kako bi ih na vrijeme spriječila, jer je bila ograničena mogućnošću krđšenja njihovih ljudskih prava.
Europske države će morati naučiti da njihova osnovna svrha nije promoviranje ljudskih prava, već zaštita sigurnosti građana. Ne može se praviti „balans“ između prava na život i ostalih ljudskih prava, jer se time dovodi u pitanje i smisao ljudskih prava i osnovna funkcija države. I tu se ne radi o „militarizaciji društva“, već o potvrđivanju same ideje liberalne države, a to je zaštita prava na život. Čini se kao da europske elite toga još nisu u potpunosti svjesne, kao da još uvijek traže taj izgubljeni „balans“ između života i ružičaste ideologije, očajnički pokušavajući ostaviti neokrznutom tu uljepšanu sliku o samoj sebi. Tu sliku je moguće graditi samo u svijetu sigurnosti, kada je prijetnja daleko od nas, i kada je moguće drugima držati lekcije o ljudskim pravima i Povelji UN-a. Pogođeno je samo srce Europe od strane ljudi koji nemaju drugi cilj do uništenja europske civilizacije i njenih vrijednosti. Baš kao što je i Izrael suočen s državama i terorističkim skupinama koje za jedini cilj imaju uništenje izraelske države. Zbog toga Europa ima jako puno učiti od Izraela. Ako želimo ozbiljno shvatiti terorističku prijetnju s kojom je danas suočena Europa, moramo se osloboditi kulture samookrivljavanja i ideološkog fanatizma koji je spreman ideologiju staviti ispred vlastite sigurnosti. Ako pri tome padne i pokoji antisemitski stereotip, kome smo predugo robovali, utoliko bolje po nas i našu civilizaciju.
Ipak, puno značajnija od ove ružne slike, koju je odaslala ljudska glupost željna dubine, jest sama činjenica da je odigrana prijateljska utakmica s Izraelom u sklopu priprema za Euro u Francuskoj. Naime, ako se sjetimo događaja od prije nepunih dvije godine, kada su se, povodom izraelske intervencije u Gazi, ulice i stadioni širom Europe orili od antisemitskih demonstracija i uzvika, kada su europski nogometni klubovi bojkotirali klubove iz Izraela, a novinski stupci bili puni najcrnje ljevičarske propagande o izraelskom „militarizmu“ i „holokaustu“ koji nad Palestincima vrši država Izrael, ovo je svakako napredak. Ta propaganda je izgubila svoju snagu. Puno toga se promijenilo pod terorističkim napadima islamskih militarista kojima je izložena Europa u zadnje vrijeme. Za vjerovati je da će se s time mijenjati i slika Europljana o Izraelu, koji je od samog svog osnutka suočen s terorizmom koji sada pogađa Europu.
Sasvim sigurno da užasna stvarnost terorizma ugrožava i rašireni ljevičarski antisemitski stereotip o Židovima koji su svoju državu ogradili žicom, a Palestince strpali u „koncentracijske logore“, gdje ih, na milosti Boga, neselektivno ubijaju. Danas i Europa podiže žičane ograde, a ulicama njenih metropola patroliraju naoružani specijalci, baš kao što je to u Izraelu. Europski parlament, koji je do jučer donosio deklaracije u kojima se osuđuje Izrael zbog „kolektivnog kažnjavanja“ Palestinaca i „kršenja odredbi UN-a“, uskoro će i sam biti primoran donositi odredbe kojima se ograničavaju ljudska prava. Jer, ideologija ljudskih prava je jedno, a život drugo. Europa će se morati opsjetiti da je pravo na život i samoobranu temeljno ljudsko pravo, bez kojega ni ostala prava nemaju svoju svrhu, te da je zaštita sigurnosti građana njena osnovna funkcija. Nije bilo veliko iznenađenje kada smo, povodom terorističkog napada u Bruxellesu, saznali da su teroristi iz Bruxellesa bili od ranije poznati policiji, ali da ona nije ništa učinila kako bi ih na vrijeme spriječila, jer je bila ograničena mogućnošću krđšenja njihovih ljudskih prava.
Europske države će morati naučiti da njihova osnovna svrha nije promoviranje ljudskih prava, već zaštita sigurnosti građana. Ne može se praviti „balans“ između prava na život i ostalih ljudskih prava, jer se time dovodi u pitanje i smisao ljudskih prava i osnovna funkcija države. I tu se ne radi o „militarizaciji društva“, već o potvrđivanju same ideje liberalne države, a to je zaštita prava na život. Čini se kao da europske elite toga još nisu u potpunosti svjesne, kao da još uvijek traže taj izgubljeni „balans“ između života i ružičaste ideologije, očajnički pokušavajući ostaviti neokrznutom tu uljepšanu sliku o samoj sebi. Tu sliku je moguće graditi samo u svijetu sigurnosti, kada je prijetnja daleko od nas, i kada je moguće drugima držati lekcije o ljudskim pravima i Povelji UN-a. Pogođeno je samo srce Europe od strane ljudi koji nemaju drugi cilj do uništenja europske civilizacije i njenih vrijednosti. Baš kao što je i Izrael suočen s državama i terorističkim skupinama koje za jedini cilj imaju uništenje izraelske države. Zbog toga Europa ima jako puno učiti od Izraela. Ako želimo ozbiljno shvatiti terorističku prijetnju s kojom je danas suočena Europa, moramo se osloboditi kulture samookrivljavanja i ideološkog fanatizma koji je spreman ideologiju staviti ispred vlastite sigurnosti. Ako pri tome padne i pokoji antisemitski stereotip, kome smo predugo robovali, utoliko bolje po nas i našu civilizaciju.
Nema komentara:
Objavi komentar