Moguće je bilo više od lapsusa kada je Plenkovićev politički savjetnik Vladimir Šeks, opravdavajući okretanje HDZ-a snažno ulijevo, ovoga nazvao “Aleksandrom”. Kada promotrimo malo pobliže, političke analogije između premijera Plenkovića i dojučerašnjeg srbijanskog premijera, a novopečenoga predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, same se nadaju. Obojica dolaze iz desnog političkog spektra, ali provode lijeve politike skrojene po mjeri Bruxellesa.
Doduše, Plenković nije mogao zamijeniti samoga sebe gay premijerkom, ali je zato poslao svog novog potpredsjednika Vlade na gay paradu. I jedan i drugi su za svoje politike osigurali podršku manjina, kao i podršku svih interesnih skupina u društvu, od financijskih do onih čisto uhljebničarskih. Strategije su im iste: napadaju staru oporbu njihovim oružjem, zbog čega se ova nalazi u rasulu, jer ne znaju kako oponirati politikama koje im se sviđaju, a provode ih njihovi politički protivnici.
Jedino što ovdje zbunjuje i pomalo boli jest da je te politike naš “Aleksandar” donio iz Europe, dok ih Vučić provodi iz europskoga predsoblja. Vučić je od Angele Merkel dobio zadatak okupiti u tome predsoblju sve regionalne kandidate za ulazak u EU, dok je Plenkovićev zadatak tu očito držati vrata odškrinutima svom europučanskome sudrugu. Jasno je zašto Vučić radi to što radi, ali je malo teže objasniti zašto nas Plenković sada, kada smo već punopravna članica EU, vraća nazad u to isto predsoblje?
Kada smo mi ulazili u EU provodili smo bezrezervno sve naloge koji su nam stizali odande, jednako kao što to radi Vučić u Srbiji danas, jer je tada postojao društveni konsenzus da je ulazak u EU u našem nacionalnom interesu. Ali danas se u to predsoblje vraćamo očito samo da bi se premijer Plenković dopao svojim kolegama iz EPP-a, odnoseći se prema hrvatskom društvu s istim onim mentorskim prezirom kao još uvijek nedovoljno europskome i loše strukturiranom. Na taj način premijer iz sebičnih razloga šalje u svijet negativna slika o nezrelosti hrvatskoga društva, kako bi on sam ispao što bolji.
To je politika iz koje je ishlapio i posljedni trag politike, ideologija kojoj je jedino obilježje da nema nikakve ideologije. Zato se govori o vrijednostima koje su navodno neupitne, a ne o legitimnim ideološkim i političkim razlikama. Zato se potiru svjetonazorni sporovi kako bi se fingiralo zajedništvo ciljeva. Zato u prvom planu imamo politički marketing bez suštine, a ne bitke oko suštinskih političkih alternativa. Radi se o svojevrsnom transferu političke shizofrenije koja pod egidom uspostavljanja političke stabilnosti prijeti stvoriti uvjete za još veću političku nestabilnost.
Zagovornici takvih politika, u namjeri da se dopadnu svakome, brišu sve identitete i pretvaraju politički život u nerazaznatljivu smjesu ničega. Tako nastaje ovo stanje političke atrofije i nestanka društvene dinamike i normalnih svjetonazornih razlika iz sfere politike, kakvo imamo danas. Tako se stvara plodno tlo za pokretanje lavine koju nitko neće moći zaustaviti, jer na kraju neće biti nikakvih izvjesnosti na koje bismo se mogli osloniti. Politika upornog izokretanja slike društva o samome sebi na kraju uništava samopuzdanje i povjerenje kao temelj društvene kohezije.
Ovu transformacija Andreja Plenkovića u hrvatskoga Vučića, tako, u potpunosti odgovara politici koju sam premijer često naziva politikom “transformacije hrvatskog društva”. Dvojbene poruke koje je počeo slati medijima u cilju njihovog discipliniranja samo su sitan detalj na velikom platnu na kojem se prikazuje hrvatska verzija “Transformera 2”.
Naime, ako jedno društvo s visine ocjenjujete kao nezrelo i nedovoljno demokratsko i želite ga transformirati na njemu suprotan vrjednosni pol, autoritarizam je jedini način za takvu njegovu transformaciju. To što Plenkovićev zaokret ulijevo ne nailazi na odobravanje same baze HDZ-a samo je jedan aspekt u toj golemoj slici transformacije hrvatskog parlamentarizma i demokracije u otuđene autoritarne politike koje su nam namijenile europske elite i njihovi izaslanici u hrvatskom političkom životu.
Premijeru Plenkoviću, da bi postao Aleksandrom, izgleda još samo fali konj koga bi mogao zajahati, a uloga konja u toj predstavi očito je namijenjena hrvatskom narodu. Koliko je taj konj pitom i dobro izdresiran tijekom odvijanja prvog dijela hrvatskih Transformera za Sanaderove ere, ili će se on pak u nekom trenutku ipak ritnuti, ostaje za vidjeti. Svakako ova zakašnjela repriza u Hrvatskoj već igrane predstave budi žanrovske dvojbe o tome prisustvujemo li, u stvari, tragediji ili njenoj fasi.
Večernji list
Doduše, Plenković nije mogao zamijeniti samoga sebe gay premijerkom, ali je zato poslao svog novog potpredsjednika Vlade na gay paradu. I jedan i drugi su za svoje politike osigurali podršku manjina, kao i podršku svih interesnih skupina u društvu, od financijskih do onih čisto uhljebničarskih. Strategije su im iste: napadaju staru oporbu njihovim oružjem, zbog čega se ova nalazi u rasulu, jer ne znaju kako oponirati politikama koje im se sviđaju, a provode ih njihovi politički protivnici.
Jedino što ovdje zbunjuje i pomalo boli jest da je te politike naš “Aleksandar” donio iz Europe, dok ih Vučić provodi iz europskoga predsoblja. Vučić je od Angele Merkel dobio zadatak okupiti u tome predsoblju sve regionalne kandidate za ulazak u EU, dok je Plenkovićev zadatak tu očito držati vrata odškrinutima svom europučanskome sudrugu. Jasno je zašto Vučić radi to što radi, ali je malo teže objasniti zašto nas Plenković sada, kada smo već punopravna članica EU, vraća nazad u to isto predsoblje?
Kada smo mi ulazili u EU provodili smo bezrezervno sve naloge koji su nam stizali odande, jednako kao što to radi Vučić u Srbiji danas, jer je tada postojao društveni konsenzus da je ulazak u EU u našem nacionalnom interesu. Ali danas se u to predsoblje vraćamo očito samo da bi se premijer Plenković dopao svojim kolegama iz EPP-a, odnoseći se prema hrvatskom društvu s istim onim mentorskim prezirom kao još uvijek nedovoljno europskome i loše strukturiranom. Na taj način premijer iz sebičnih razloga šalje u svijet negativna slika o nezrelosti hrvatskoga društva, kako bi on sam ispao što bolji.
To je politika iz koje je ishlapio i posljedni trag politike, ideologija kojoj je jedino obilježje da nema nikakve ideologije. Zato se govori o vrijednostima koje su navodno neupitne, a ne o legitimnim ideološkim i političkim razlikama. Zato se potiru svjetonazorni sporovi kako bi se fingiralo zajedništvo ciljeva. Zato u prvom planu imamo politički marketing bez suštine, a ne bitke oko suštinskih političkih alternativa. Radi se o svojevrsnom transferu političke shizofrenije koja pod egidom uspostavljanja političke stabilnosti prijeti stvoriti uvjete za još veću političku nestabilnost.
Zagovornici takvih politika, u namjeri da se dopadnu svakome, brišu sve identitete i pretvaraju politički život u nerazaznatljivu smjesu ničega. Tako nastaje ovo stanje političke atrofije i nestanka društvene dinamike i normalnih svjetonazornih razlika iz sfere politike, kakvo imamo danas. Tako se stvara plodno tlo za pokretanje lavine koju nitko neće moći zaustaviti, jer na kraju neće biti nikakvih izvjesnosti na koje bismo se mogli osloniti. Politika upornog izokretanja slike društva o samome sebi na kraju uništava samopuzdanje i povjerenje kao temelj društvene kohezije.
Ovu transformacija Andreja Plenkovića u hrvatskoga Vučića, tako, u potpunosti odgovara politici koju sam premijer često naziva politikom “transformacije hrvatskog društva”. Dvojbene poruke koje je počeo slati medijima u cilju njihovog discipliniranja samo su sitan detalj na velikom platnu na kojem se prikazuje hrvatska verzija “Transformera 2”.
Naime, ako jedno društvo s visine ocjenjujete kao nezrelo i nedovoljno demokratsko i želite ga transformirati na njemu suprotan vrjednosni pol, autoritarizam je jedini način za takvu njegovu transformaciju. To što Plenkovićev zaokret ulijevo ne nailazi na odobravanje same baze HDZ-a samo je jedan aspekt u toj golemoj slici transformacije hrvatskog parlamentarizma i demokracije u otuđene autoritarne politike koje su nam namijenile europske elite i njihovi izaslanici u hrvatskom političkom životu.
Premijeru Plenkoviću, da bi postao Aleksandrom, izgleda još samo fali konj koga bi mogao zajahati, a uloga konja u toj predstavi očito je namijenjena hrvatskom narodu. Koliko je taj konj pitom i dobro izdresiran tijekom odvijanja prvog dijela hrvatskih Transformera za Sanaderove ere, ili će se on pak u nekom trenutku ipak ritnuti, ostaje za vidjeti. Svakako ova zakašnjela repriza u Hrvatskoj već igrane predstave budi žanrovske dvojbe o tome prisustvujemo li, u stvari, tragediji ili njenoj fasi.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar