Solidarnost je lozinka liberalne vjere u snagu društva

“Sklonost tome da se divimo i bezmalo obožavamo bogate i moćne, i da preziremo, ili makar zapostavljamo ljude u nevolji…važan je i najčešći uzrok kvarenja naših moralnih osjećanja.” Adam Smith

Poplave koje su pogodile Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Prizori ogromne tragedije, gubici ljudskih života, uništavanje imovine, nalikuju slikama Apokalipse. Ali, ono što je ostavilo možda još snažniji dojam jest iskazana ljudska solidarnost sa unesrećenima. Jedino to, ljudska solidarnost i veliki entuzijazam ljudi da se pritekne u pomoć, možemo reći, pobijedilo je poplave, kako u doslovnom, prektičnom smislu riječi, tako i u moralnom smislu. Solidarnost je pobijedila očajanje i tugu. Spontano organiziranje ljudi i priskakanje u pomoć je pomoglo da katastrofa ne uzme još veće razmjere i da vodena bujica bude obuzdana. Bar za sada.

Možemo reći da je ta spontana suradnja čitavog društva i samoorganiziranje ljudi da pomognu ugroženima jedino što je spasilo što se u tim okolnostima spasiti dalo. Sve drugo je bilo usmjereno protiv toga. S pravom je veliku ogorčenost izazvalo potpuno zakazivanje nadležnih državnih institucija. U stvari, te se institucije, izgleda, još nisu dogovorile oko nadležnosti i uglavnom prebacuju odgovornost jedna na drugu. Nitko se ne može oteti utisku da je političarima nekako nezgodno palo što je Sava poplavila baš u jeku predizborne kampanje. Dok je čitava Hrvatska u grču i traži način kako pomoći unesrećenim ljudima, političari kao da žive na drugom planetu, drže svoje predizborne konvencije i predstavljaju svoje stranačke programe. Uostalom, i zašto bi – ta, ovo su europski izbori, a Europa nije poplavljena, poplavljena je Hrvatska.

Koliko god, međutim, bila opravdana naša ogorčenost na neadekvatnu reakciju državnih institucija i bjelodanu odsutnost sposobnosti političara za empatiju sa postradalima, ne smijemo nikako potcijeniti značaj iskazane solidarnosti građana i efikasnosti njihovog samoorganiziranja u obrani poplavama ugroženih područja. U stvari, drukčije nikako nije moglo ni biti. Svi koji vjeruju da je jedino država ta koja može zaštititi građane od katastrofa, i tu svoju vjeru plaćaju ogromnim izdacima za razne državne agencije koje bi bile nadležne za to, žive u varljivoj nadi. Svi koji misle da je društvo koje je praktički prepušteno samo sebi da se organizira, nesposobno za išta drugo do da sklizne u anarhiju i neorganiziranost, sada su se mogli uvjeriti da je to potpuno pogrešno.

Društvo posjeduje svoje vlastite mehanizme za brigu o sebi, koji su se pokazali mnogo učinkovitijima nego što bi to birokratizirana državna organizacija ikada mogla biti. Sve priče o anemiji i anarhiji u koje bi zabludilo društvo prepušteno samo sebi, bez čvste državne organizacije, pale su u vodu. Katastrofa koja nas je zadesila pokazala je da je društvo to koje je jedino zdravo i vitalno, dok je država anemična i trula. Kruti etatizirani državni poredak pokazao se izvorom kaosa i nereda, dok su anonimne i elastične društvene veze pokazale da bez asistencije države formiraju učinkoviti spontani poredak ljudske suradnje.

Ljudi su se o nadolazećoj katastrofi obavještavali i pratili što se događa preko društvenih mreža. Apeli za pomoć su dolazili sa svih strana mimo bilo kakvog državnog sustava informiranja, čak ni visokotiražni listovi sa stotinama zaposlenih nisu uspjeli pratiti ritam obavještavanja preko Twittera i Facebooka. Ljudi su se organizirali i pritjecali u pomoć na obrani nasipa i spašavanju ljudi prije bilo kakvih državnih službi. Različite udruge, pojedinci i privatne tvrtke su organizirale humanitarnu pomoć na potpuno dobrovoljnoj osnovi. Pri svemu tome, unatoč teškoj situaciji, nije se podlijezalo panici i ljudi su pozivali jedni druge na pribranost i trezvenost, hrabrili su se primjerima pokazane izuzetne srčanosti i plemenitosti, apelirali jedni na druge da se ne klone duhom.

Ključni argument svih socijalista i etatista – da nam je potrebna jaka država, koja bi vodila socijalno odgovornu politiku, da je solidarnost i pomoć ugroženima isuviše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena društvenom samoorganiziranju – pokazao se samo kao jadni sofizam. Upravo je snaga spontanog poretka ljudske suradnje i društveno samoorganiziranje spasilo Hrvatsku, Bosnu i Srbiju od katastrofe još širih razmjera i odradilo najveći posao u zbrinavanju ugroženih i saniranju štete.

Mnogi će reći da je ovo samo izuzetak, jedan izoliran slučaj, izvanredna situacija, nešto što ne smijemo mitologizirati i od toga praviti pravilo. Reći će se da su ljudi samo izuzetno dobri i humani, otvoreni za suradnju i pomoć, uslijed velikih katastrofa i ratova, recimo, a da su inače sebični i nedruštveni, te da samo država može garantirati stalan i postojani sustav solidarnosti među ljudima i njihovu društvenost. Ali, s kojim pravom nam se to, nakon ovoga bjelodanoga iskustva pokazane građanske solidarnosti i potpune atrofije svih državnih institucija pomoći, smije tvrditi!? Da, ovo jest izuzetan i drastičan primjer ljudske solidarnosti – sasvim adekvatan izuzetnim i drastičnim izazovima. Kada su ti izazovi manji i disperzirani, tada je i solidarnost anonimna i manje primjetna, ali postoji u istom obimu.

To je ono što su klasični liberali od Johna Lockea i Adama Fergusona do Edmunda Burkea, Davida Humea i Adama Smitha uvijek i tvrdili – da je društvo sposobno starati se samo o sebi, da postoje sile solidarnosti i empatije među ljudima, koje ne može i ne treba pokušavati zamijeniti nikakva državna institucija, da društvo neće skliznuti u anarhiju prepušteno tim silnicama, već da će formirati spontani poredak ljudske suradnje nadmoćan i učinkovitiji bilo kojim državnim institucijama. Adam Smith nije bio samo teoretičar nevidljive ruke tržišta, već i spontanog poretka društvenog samoorganiziranja.

Najgora stvar koja može u tom smislu proizaći kao posljedica poplava koje su zahvatile Hrvatsku, jest da pomislimo kako trebamo još više našeg novca i odgovornosti prebaciti na državu, kako bi se organizirao navodno bolji i učinkovitiji državni sustav solidarnosti. Naprotiv. Ovo iskustvo nas treba poučiti da što više nadležnosti glede socijalne solidarnosti vratimo spontanim društvenim institucijama. Solidarnost je isuviše ozbiljna stvar da bi se njome bavila država. Država može samo uništiti te prirodne i spontane osnove ljudske solidarnosti. U Hrvatskoj treba obnoviti liberalnu vjeru u društvo i njegovu snagu, koju smo gotovo potpuno izgubili. Ne treba čekati katastrofe da bi ta vjera dobila svoje pouzdanje. Na njoj se temelji svako zdravo društvo, a hrvatsko društvo je pokazalo da ima još uvijek zdrave temelje – unatoč stalnom i upornom podrivanju tih temelja od strane države.

Izvor: Liberalni cafe