Solidarnost i spontani poredak ljudske suradnje

Svjedoci smo da, usred ovih prizora užasa i vodene stihije koja već nekoliko dana uništava ljudske živote i njihovu imovinu u čitavoj Posavini, pred kojima čovjek kao da ne može osjećati ništa drugo do nemoć i očaj, raste jedna snaga među ljudima koja nadjačava snagu vodene stihije i pobjeđuje očaj. To je uzvišena snaga ljudske solidarnosti i uzajamnog pomaganja koja je pobijedila poplavu, kako je to lijepo primijetio Krunoslav Gašparić na svome blogu.

Kozmos društvenog samoorganiziranja protiv stihije i kaosa

Nitko je nije naredio, nitko organizirao, nitko planirao, pojavila se odmah i gotovo niotkuda, jedina spremna da bude brža od stihije prirode i da pritekne u pomoć. Tamo gdje su prizori užasa prevladavali zamislivo i iskazivo, pred kojima je razum ostajao zbunjen i nemoćan, snaga uzajamne solidarnosti među ljudima pritekla je u pomoć ne dozvoljavajući kaosu da nadvlada. Još su stari Grci znali da je jedina snaga sposobna suprotstaviti se Kaosu, snaga spontanog poretka koji su oni zvali Kozmos. Znali su da je Um ili Logos pred Kaosom nemoćan, da je potrebna snaga koja je jednako elementarna kao i Kaos da bi ga savladala. Upravo taj Kozmos, spontani poredak ljudske suradnje i solidarnosti, a ne Logos političara i njihovi grandiozni Planovi, pobjeđuju Kaos prirodne stihije.

Dok su političari po tko zna koji put dokazivali da žive na nekom drugom planetu, dok su držali svoje predizborne konvencije, obračunavali se s mangupima u svojim redovima, znojili se nad predizbornim anketama i mjerili svoj rejting, dok su ih mediji nervozno čekali da čuju što se događa u stvarnom svijetu, kako bi ih tako obaviještene pitali što će država poduzeti – građani su već uveliko preko društvenih mreža pratili što se događa, orgnizirali se i pritjecali u pomoć ugroženima. Odmah su se pojavile udruge građana koje skupljaju pomoć, Crveni križ, Caritas, vatrogasna društva, vjerske zajednice, studentske udruge, KUD-ovi, humanitarni telefoni preko kojih je bilo moguće uplatiti novac za ugrožene, na Facebooku je napravljena stranica "Smještaj za žrtve poplava", preko koje ljudi nude smještaj onima koji su ostali bez doma. I sve to potpuno spontano, dragovoljno, bez ičije naredbe, u vlastitoj organizaciji i ne čekajući da se nadležne službe oglase.

Nebriga "socijalno odgovornih" političara

Političari, kojima su inače usta puna priča o solidarnosti i socijalnoj odgovornosti, bili su odmah pročitani i nailazili su samo na prezir. U susjednoj Srbiji i Bosni, gdje su poplave poprimile kataklizmične razmjere, bilo je i napada na političare. Pojavili su se tekstovi, neki od njih čak i cenzurirani, u kojima ljudi poručuju političarima da im nisu potrebni i da im se maknu s puta dok pomažu svojim sugrađanima. Političari nisu dio ove priče, i bolje im je da se maknu sa svojom ispraznom rječitošću i svojom hinjenom zabrinutošću. Ta, oni su se poslije tri dana sjetili da bi bilo shodno ukinuti plaćanje PDV-a na donacije! Svi koji silno vjeruju u državu i njene institucije, koji smatraju opravdanim guljenje naroda radi financiranja različitih državnih službi, sada se imaju priliku uvjeriti u tragičnu obmanu takvih nadanja.

Ne, država neće priskočiti u nevolji, sav novac koji ste dali državnim službama nije potrošen u namjeni za koju su vam rekli da će biti potrošen, socijalno odgovorna država je obmana za bjesomučno guljenje dobronamjernih ljudi. Siromašnima i unesrećenima nećete pomoći tako što će vam država oteti pola vaše plaće za različite državne fondove solidarnosti. Solidarnost nije stvar kojom može i treba upravljati država. Ona za to nije sposobna. Solidarnost je stvar društva, staranje društva o samome sebi. Tako funkcionira solidarnost – kao društvena a ne državna institucija. Socijalna solidarnost ne treba državnog tutora. Društvo je sposobno samo brinuti o sebi. Kada vam sljedeći put budu rekli da je društvena solidarnost suviše osjetljiva stvar kako bi se "prepustila stihiji društvenog samoorganiziranja", treba ih podsjetiti na snagu solidarnosti koju je pokazalo društvo tijekom ovih poplava i na potpunu nesposobnost i nebrigu koju su pokazali "socijalno odgovorni" političari. Vidjeli smo i vidimo danas da država za to nije sposobna, a da je "društvena stihija" ta koja može pobijediti i najveće nevolje.

Planirani kaos

Poplave nećemo spriječiti tako što ćemo novac još više sipati u bunar bez dna zvani "Hrvatske vode", čiji proračun prelazi basnoslovnih 2 milijarde kuna, koje će taj novac bjesomučno koristiti za svoje zastarjele ideje reguliranja slivnih voda i pravljenja kanala, koji joj služe ne samo za rasipanje našeg novca, nego time uništavaju prirodnu regulaciju vodenih tokova koja već postoji. Takva pretjerana regulacija i isušivanje močvara i bara kao prirodnih poplavnih područja, te pravljenje od prirodnog sliva rijeka neprirodnih kanala ograđenih nasipima čitavom njihovom dužinom i dovode do ovako katastrofalnih poplava. Reguliranje vodenih tokova van naseljenih mjesta, koje je samo pokriće za laku zaradu, pokazalo se kobnim za imovinu i živote ljudi. No, tko se može suprotstaviti ludilu naših regulatora, kojima su u svome planerskom i regulatorskom amoku nasrnuli ne samo na naše živote i imovinu, nego i na prirodu. Ne, oni se još pitaju "kako je mogao puknuti novi nasip"!?

A političari nam, pozivajući se na ovu nevolju koja nas je zadesila, već spremaju nove i nove genijalne planove kako izaći na kraj sa tom nevoljom i kako sanirati štetu koja je nastala. Odgovor se već nazire – opet ćemo bjesomučno graditi još veće i još novije nasipe, još žešće ćemo regulirati rječne tokove, i to po uzoru na socijalističke radne akcije! Što bi drugo mogao smisliti regulatorski um? Dakle, još više novca Hrvatskim vodama, njihovim politički postavljenim, po svemu sudeći nesposobnim upraviteljima, i njihovim zastarjelim idejama reguliranja čitavih slivova rijeka.

Vjerujem da su ove poplave koje su uništile tolike živote i imovinu dovoljna opomena da počnemo ozbiljno razmišljati o pravim uzrocima katastrofe. Ne treba očekivati da će se političari sami dosjetiti da zastanu i razmisle o tome. (Vidimo da oni već imaju svoje grandiozne planove i genijalne ideje već u pripremi.) Na to ih može natjerati samo snažan prosvjed društva, ljudi koji su pobijedili ovu prirodnu stihiju. Oni na takav prosvjed imaju puno pravo. Treba zaustaviti ludilo naših regulatora, zaustaviti Hrvatske vode i natjerati ih da razmisle o svemu što se dogodilo.

Sustav solidarnosti i socijalne pomoći vratiti društvu

O još jednoj stvari trebamo razmisliti a ne povoditi se za inercijom – o tome trebamo li državi ponovo dopustiti da preuzme inicijativu u socijalnim pitanjima i pitanjima međuljuske solidarnosti, koju su građani pokazali svojim spontanim samoorganiziranjem pomoći i suradnje u ovim izvanrednim okolnostima. Treba ponovo preispitati ideju o "socijalno odgovornoj državi" koja je ovom prilikom pokazala svu svoju nesposobnost i izlišnost. Državni sustav socijalne zaštite potpuno je zakazao i pokazao se nesposobnim, dok je društvo pokazalo svoju zrelost i potpunu sposobnost u koorddiniranju akcijama socijalne solidarnosti. Državi sada ne treba prepustiti preuzimanje poslova oko solidarnosti i pomoći unesrećenima. Treba uostalom preispitati  koji je uopće smisao postojanja takvog resora kao što je Ministarstvo socijalne politike i mladih.

Imamo puno primjera kako je humanitarna pomoć, kada je prešla iz ruku spontanog poretka ljudske suradnje na državne institucije ili njoj bliske nevladine organizacije bila teško zloupotrebljavana i neučinkovita. Sjetimo se akcije Live Aid, kada je novac za gladne u Africi otišao afričkim diktatorima za kupovinu oružja i vođenje besmislenih ratova. Sjetimo se kako je neslavno završila humanitarna pomoć nakon uragana Katarina u SAD. Sjetimo se, napokon, kako je završilo vladino upravljanje humanitarnom pomoći nakon zemljotresa na Haitiju. Takva stvar se ne smije ponoviti u Hrvatskoj. Humanitarne katastrofe ne smiju biti izlika za jačanje vladinih resora i još veće traćenje naših novaca, naročito ne kada oni ovako grdno zakažu kako se to dogodilo tijekom poplava u Posavini. Novci i pomoć moraju stići onima kojima su namijenjeni, a ne onima koji su njihovoj nesreći doprinijeli – svojim činjenjem ili nečinjenjem, svejedno je. I ne samo to, i samo jednokratno – cjelokupan sustav socijalne skrbi i uzajamne pomoći treba vratiti onima kojima je do toga jedino i stalo i koji su to pokazali djelom: samim građanima i njihovom spontanom samoorganiziranju.