Kultura iz državne ruke

Kultura nam je socijalistička. Nije to lako reći na uho socijalističkoj oholosti… Ali, ne toliko zbog toga što ona ne bi htjela biti socijalističkom, koliko zbog tvrdnje da je ta ideologija dominanta u hrvatskoj kulturi. S tim se, naime, naši kulturni djelatnici nikako ne bi složili. Njih ćemo zateći u pozi vapijućeg u pustinji, kako nariču nad banalizacijom, komercijalizacijom i sveopćom degradacijom hrvatske kulturne scene, nad time kako je tradicionalizam i autoritarizam gotovo trajno obilježje naše kulture, a protiv čega se oni bore i u kojoj borbi vide svoje kulturno poslanje, pri čemu svoju poziciju redovno opisuju kao “avangardnu”, “progresivnu” ili “alternativnu”. Alternativnu u odnosu na što? Alternativa državnoj ideologiji i državnom kulturnom jarmu? Varate se. To je projekt kulture “alternativan” u odnosu na tržište, tj. na usluge i dobra u kulturi koje vi i ja želimo kupiti. Ta je “logika tržišta” i “nedostatak državne strategije u kulturi”, vajkaju se naši alternativci, ono što je hrvatsku kulturu srozalo na jadnu razinu na kojoj se danas nalazi.

Nerijetko će taj osjećaj vlastite avangardnosti i alternativnosti, stoga, graničiti s cenzorskim pravovjerjem koje iz kulturnog života želi protjerati svaku njoj alternativnu ideologijsku poziciju. U tu svoju kulturnu misiju izbavitelja hrvatske kulture iz svekolike banalnosti, tradicionalizma, autoritarnosti i kiča, na koje ju je, navodno, srozala logika tržišta i komercijalizacija kulture, naši su lijevi avangardisti, čini se, uspjeli uvjeriti i vladajuće političke elite i nadležno ministarstvo, što će nam biti jasno čim bacimo oko na spisak udruga koje su prošle godine dobile bespovratna sredstva Ministarsva kulture – listom su to sve portali i udruge koje promiču radikalne ljevičarske ideje. “Alternativna kultura” financirana iz državnog proračuna, hm? Međutim, nije nam samo „alternativna scena“ ljevičarska. Ako pogledamo odsjeke za humanistiku na današnjim hrvatskim sveučilištima i hrvatsku kulturnu scenu uopće – koja je obrazovana i ideološki regrutirana na tim obrazovnim institucijama – lako ćemo naći potvrdu za ovo. Svi mediji, sveučilišne katedre, instituti, umjetničke akademije, dominantno su ljevičarski.

Kako je, međutim, došlo do te situacije da i nakon sloma socijalizma i prihvaćanja liberalnoga kapitalizma, u kulturi još uvijek preživljava socijalistička paradigma kao dominantni kulturni obrazac? Ne bih rekao da je to tek neka specifičnost hrvatske kulture, da su to samo neprevaziđeni ostaci dugotrajne vladavine socijalizma na ovim prostorima. Radi se o čitavom jednom trendu i pristupu kulturi, koji je vladajući i na Zapadu, ne samo u bivšim komunističkim zemljama. Možda je taj program najbolje objasnio onaj koji ga je programski i zacrtao – talijanski komunista Antonio Gramsci – svojim pojmom „kulturne hegemonije“, odnosno, zagovaranjem ljevičarskog „marša kroz kulturne institucije“. Naime, Gramsci je, nakon svog boravka u SSSR-u bio veoma razočaran postignućima „izgradnje socijalizma“ koje je tamo vidio, ali je za sve promašaje socijalističke politike u „domovini proletarijata“ prosvjetiteljski i kultur-rasistički optužio zaostalu kulturu ruskog pravoslavnog seljaštva. Njegov zaključak je bio da socijalizam treba prvo odnijeti pobjedu na kulturnom planu, boreći se za „kulturnu hegemoniju“ socijalističkih ideja, a onda će socijalizam doći kao zreo plod upravo takve „kulturne politike“. Tako je došlo do promjene matrice u marksističkoj misli od Marksovog „ekonomizma“ ka gramscijevskom i KTD-ovskom „kulturalizmu“, i to upravo u trenutku (dvadesetih godina XX vijeka) kada je socijalistička i socijaldemokratska ekonomska doktrina bilježila svoje prve poraze u stvarnosti. Ta strategija je upravo marksizmu i omogućila da preživi do današnjih dana kao dominantna kulturna matrica. Marksizam je, naime, paralelno s evidentnim gubljenjem trke sa kapitalizmom na ekonomskom (a krajem osamdesetih i političkom) planu, odnosio svoje pobjede na kulturnom planu, osvajajući sveučilišta, izdavačke kuće, časopise, tisak, itd. Tako je i došlo do toga da je komunizam pobijeđen ekonomski i politički, ali ne i u kulturi. Kultura je ostala posljednje pribježište i “nada onima bez nade” (Marcuse).

Kada za suvremenu hrvatsku kulturnu scenu kažem da je to kultura iz državne ruke, ne mislim, stoga, tek na državno subvencioniranje kulture, na već poslovičnu sindikalnu i klanovsku ušančenost kulturne scene koja za cilj ima jedino za svoj ceh ili klan priskrbiti nešto od privilegija za koje ekipa u kulturi misli da joj po prirodi stvari (tj. “po statusu”) pripadaju, naći neku poveznicu ili kanal sa resornim ministarstvom kako bi se obezbijedila koja sinekurica iz državnog proračuna i na gloženje i otimanje oko tog kolača – premda je to gloženje ono prvo (a često i jedino) što možemo vidjeti kada promatramo današnju kulturnu scenu. Jednom je menadžer Lepe Brene, Raka Đokić, zgodno primjetio: “Kod nas na estradi se zna neki red…kod ovih intelektualaca i kulturnjaka se ne zna ni ko pije, ni ko plaća…” I doista, kad nema tržišta, kad kulturu prepustimo politici, kad želimo podupirati kulturu proračunskim novcem, zavlada sveopći rat svih protiv sviju. Također, tu nije samo riječ ni o bezidejnosti, prosječnosti i čitavoj toj intelektualnoj baruštini, u kakvu se pretvorila hrvatska kulturna scena, oslonjena gotovo u cjelosti na državno doniranje. To je, naime, nešto što prirodno slijedi kada želite državu za poslodavca, makar i pod izlikom da je država dužna materijalno podupirati kulturne djelatnike, kako bi se oni, neopterećeni egzistencijalnim brigama kao ostali puk, mogli prepustiti slobodnom lebdenju po zrakopraznim prostorima “ideja” i “stvaralaštva”.

Sve to je – naime, pad kulturnih standarda i državno subvencioniranje kulture – jedno s drugim vezano, to je zatvoreni krug kulturne dekadencije izazvan državnim poticanjem kulture, programom državne potpore gramscijevskoj ideji ljevičarskog  “marša kroz kulturu”. Na takvom drvetu, na žalost, ideje ne rastu, pa se bezidejnosti i osrednjosti naše kulture nije ni čuditi. Državni poticaj nije stvorio nijednu originalnu, veliku i smjelu zamisao, nije nikada stvorio kulturu koja bi stajala na zdravim nogama. Nemoguće je stvarati kulturu na državnim jaslama. Ako te državna ruka hrani, badava si umišljaš da si “slobodni umjetnik” ili “alternativac” – s gubitkom ekonomske slobode i materijalne neovisnosti, gubiš neminovno i svoju duhovnu slobodu i neovisnost. A bez duhovne neovisnosti, nema ni one shakespearovske iskrenosti prema sebi, neophodne za stvaranje bilo čega velikog u kulturi. O tome je pisao još George Orwell u eseju “Književnost i totalitarizam” (1941.), čije se riječi mogu primijeniti i na kulturu uopće:

Moderna književnost je u biti stvar pojedinca. Ona je ili iskren izraz onoga što jedan čovjek misli i osjeća, ili nije ništa./ Kako rekoh, to gledište uzimamo kao gotovu stvar, pa ipak, čim tu misao uobličite u riječi shvatite kako je književnost ugrožena. Jer ovo je doba totalitarne države koja ne dopušta i vjerojatno ne može dopustiti pojedincu bilo kakvu slobodu. Kada spomenete totalitarizam, odmah pomislite na Njemačku, Rusiju, Italiju, ali mislim da se moramo suočiti s mogućnošću da taj fenomen postane općesvjetski. Očito je da razdoblje slobodnog kapitalizma dolazi kraju, i da jedna država za drugom uvodi centraliziranu ekonomiju koju možete zvati socijalizmom ili državnim kapitalizmom, kako više volite. Time prestaje ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova sloboda da radi što voli, da sam izabere svoj posao i da se slobodno kreće gdje želi. Sve donedavna implikacije toga nisu se predvidjele. Nikada se nije u potpunosti shvatilo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza na intelektualnu slobodu. O socijalizmu se uvijek mislilo kao o nekoj vrsti moraliziranog liberalizma. Država će se brinuti za vaš ekonomski život i osloboditi vas straha od siromaštva, nezaposlenosti i tome slično, ali neće imati potrebe da se miješa u vaš privatni intelektualni život. Umjetnost će moći cvjetati kao u doba liberalnog kapitalizma, pa još i više, jer umjetnik više neće biti pod ekonomskom prinudom./ Sada, na osnovi postojećih činjenica, morate priznati da su te ideje iznevjerene.

I sada dolazimo do prave poante: nije toliko problem klanovska i sindikalna organizacija kulturne scene, niti pak samo gubitak na kvalitetu, bezidejnost, neoriginalnost i nestanak značajnih djela. Problem je u tom totalitarnom “dvogovoru” današnje kulture, u tome  što je  završni čin potpunoga etatiziranja kulture odigran pod stijegom kulturnih sloboda i oslobođenja pojedinca tradicionalnih kulturnih stega. Pod parolom kulturnog oslobođenja se odvija njegovo pokoravanje. A to je već završna faza sunovrata u kulturi. Naime, kako objašnjava Orwell, obilježje totalitarizma nije tek to da vam zabranjuje što da mislite (to rade i autoritarni režimi), nego vam i projektira šta morate misliti. Savršenstvo totalitarizma ogleda se u tome kada to što morate misliti počnete i sami htjeti. Puni vrhunac totalitarizam dostiže kada to što morate misliti počnete smatrati svojim originalnim umjetničkim djelom ili proizvodom vlastite kulture uopće. Tada se krug zatvara, a kultura postaje samo nehigijenski i zapušeni ideologijski slivnik, a ne prostor slobode u kojem bi se čovjek mogao nadmetati i razvijati izvan okvira zadanih biološkom evolucijom i državnom ideologijom.

Tako smo došli u današnju situaciju da, unatoč tome što, bar nominalno, živimo u sustavu liberalnoga kapitalizma, mi imamo ljevičarsku kulturu kao ekskluzivni državni „projekt“. Nije poanta, dakle, samo da je postala bezidejna, nego u tome da se stavila u službu ideologije i postala posljednje utočište proizvodnje etatističkog ideološkog šunda. Ako su u realnom socijalizmu prije svega tvornice bile zadužene za proizvodnju ideja, a književnost i kulturna scena to tek sekundarno, i kao manje vrijedne, imale ulogu podržavanja te osnovne socijalističke ideološke matrice, danas je tu ulogu proizvodnje ideološkog šunda na sebe preuzela kultura. Ta kultura je socijalistička, ljevičarska, ne samo zato što je proizvod i ideološki izraz socijalističke ideje o državno subvencioniranoj umjetnosti i književnosti, niti pak to što je ta kulturna scena ideološki dominantno ljevičarska, socijalistička - već prije svega zato što se ljevičarska ideologijska indoktrinacija, potpomognuta državnim subvencioniranjem, sprovodi pod egidom slobode, što naša današnja kultura govori jezikom orwellijanskoga “dvogovora”. Tako je opisan pun krug krivotvorenja u kulturi – ropstvo je uzelo ime slobode, država promiče “kulturno oslobođenje”, dok je ideologija postala obilježje “autentične kulture”. “Čet’ri noge dobre, dv’je noge loše.” Stoga bismo takvu kulturu iz državne ruke mogli, povodeći se za Orwellom, nazvati totalitarnom kulturom.