Liberalizam, konzervativizam i novo srednjovjekovlje

Svi mi na ovaj ili onaj način osjećamo da živimo u izuzetnom dobu, u dobu velike promjene paradigmi. Da je tomu baš tako, možda najbolje svjedoči okolnost da se stalno brblja o novoj epohi, novom svjetskom poretku, itd., ali da se iza toga brbljanja teško nazire bilo kakav konsenzus oko toga što bi to novo doba bilo. Velika umjetnica povijesti ne odaje baš lako svoje nakane.

Svi će se, naime, složiti oko toga da je krajem prošloga stoljeća gotovo šapatom nestao čitav jedan svijet – “ne ostavljajući za sobom nikakvo naslijeđe, osim ruševina”, kako je rekao francuski povjesničar Francois Furet – svijet kojim je dominirala socijalistička ideologija, “kratko” socijalističko dvadeseto stoljeće, ali ćemo biti u neprilici ako bismo pokušali točnije odrediti što ga je zamijenilo. Treba uvijek biti svjestan toga da je povijest kompleksan sustav nenamjeravanih posljedica ljudskoga djelovanja, pa otuda, zbog prirodnoga sljepila ljudi, ne treba davati previše povjerenja vlastitom samorazumijevanju samih aktera nekog povijesnog zbivanja. “Povijest sadašnjosti” uvijek je pomalo futuristička, iako je istovremeno nešto čemu uveliko doprinosimo svojim djelovanjem.

Ruski religiozni mislilac, Nikolaj Berđajev, koji je bio svjedokom raspada jedne druge epohe, naime, epohe prosvjetiteljstva, koja je svoje “cvjetanje” imala tijekom liberalnog devetnaestog stoljeća, da bi kulminaciju doživjela u usponu totalitarnih socijalističkih pokreta u Rusiji i Europi, smatrao je da će, nakon katastrofe koja je zadesila civilizirani svijet padom u totalitarni kaos, nastupiti doba “novoga srednjovjekovlja”, koje je on opisao kao “Preporod, koji bi predstavljao vrlo složeno uzajamno djelovanje kršćanskih i poganskih načela”. On, naime, nije vjerovao da je nakon katastrofe moguć puki povratak na staro, kao što niti Srednji vijek nije bio moguć kao puka obnova svijeta antike, već samo u nekoj vrsti nove sinteze.

Pa, postoje li u našemu dobu – dobu koje bi trebalo biti doba Velike Obnove nakon socijalističkoga pustošenja kojemu je civilizacija bila izložena tijekom totalitarnoga dvadesetoga stoljeća – znakovi takve “nove sinteze” o kojoj je govorio Berđajev? – Živimo li mi danas u dobu Novoga srednjovjekovlja, koje je Berđajev najavljivao?

Dovoljno je pogledati rezultate proteklih izbora za Europarlament, na kojima su značajan uspjeh ostvarile stranke desnih populista, pa vidjeti da se stvari tektonski mijenjaju na europskoj političkoj sceni, koje kao da klatno povijesti nosi sve više udesno i sve dalje od načela koja su dominirala socijalističkim dvadesetim stoljećem. Ako se sjetimo prošlogodišnje referendumske inicijative udruge “U ime obitelji” kod nas, koju je naš književnik, Dario Grgić, u jednoj anketi nazvao “najvažnijim kulturnim događajem godine”, primjetit ćemo da se to klatno dobrano zanjihalo i u Hrvatskoj. Ako se sjetimo američkog “Tea Party” pokreta od prije par godina, koji, unatoč svojoj masovnosti, zasad nije polučio i značajan politički uspjeh, ali je dubinski promijenio Ameriku – ili pak, ako pogledamo politički program predsjednika Ruske Federacije, Vladimira Putina, kao i njegov aktualni sukob sa Zapadom – a mogli bismo tu dodati i Kinu i njen novi politički kurs – vidjet ćemo da Berđajevljeva “nova sinteza” postaje globalni politički trend, a ne tek očajnička vizija jednog rezigniranog pravoslavnoga mistika.

Zajedničko obilježje ovih novih konzervativnih pokreta je njihov potpuni odmak od nasljeđa dvadesetoga stoljeća. Ako je dvadeseto stoljeće predstavljalo potpunu i do kraja izvedenu negativnu evoluciju epohe prosvjetiteljstva, koje je u sebe uključivalo prosvjetiteljski antiklerikalizam, ekonomski socijalizam, socijalni individualizam i kulturni liberalizam, onda bismo epohu Novog srednjovjekovlja mogli prepoznati po zagovaranju oprečnih vrijednosti, odnosno, odbacivanju ateističke kulture, po duhu nove religioznosti, zagovaranju tradicionalnih moralnih vrijednosti, po odbacivanju socijalizma i prihvaćanju ekonomskoga liberalizma, te po inzistiranju na ideji nacionalne države i opiranju ideji Novog svjetskog poretka i političkom ujedinjenju svijeta. U biti, ako na pad Berlinskog zida i urušavanje komunizma gledamo ne samo kao na puku političku pobjedu Zapada, već kao na događaj koji je suštinski obilježio našu epohu i koji je u potpunosti doveo do smjene ideoloških i političkih paradigmi, onda možemo reći da današnji novi konzervativci, od američkih “čajdžija”, do europskih novih desničara i hrvatskih “obiteljaša”, predstavljaju, na manje ili više dosljedan način, upravo ideje koje su pobijedile 1989. Ako tome dodamo i ruskog predsjednika Putina, dobivamo i zanimljivu okolnost da Berđajevljeva domovina i u ovom njihanju povijsnoga klatna, kao što je to bila i tijekom 20. stoljeća, opet predstavlja neku vrstu geo-političke avangarde Povijesti.

Liberali vole reći da se 1989. dogodilo nešto što bismo mogli opisati kao slom jednog trulog i neefikasnog ekonomskog sustava, te da je liberalno-demokratski zapadna civilizacija time dokazala svoju superiornost nad despostako-socijalističkom orijentalnom civilizacijom. Poznato je da je američki konzervativac ovu političku pobjedu liberalno-demokratskoga zapada nad socijalističkim Istokom, označio kao “kraj povijesti”. No, to je odveć šturo i neprecizno poimanje stvari. Prije svega, i zapadna civilizacija je tijekom dvadesetoga stoljeća duboko uronila u socijalizam i socijalističke politike, samo u nešto manjoj mjeri od Orijenta. Propadanje zapadne liberalne civilizacije nije bilo herojsko i žestoko, već se ono odigralo uz odgađanja i na rate, melioristički i meko, kao u nekoj vrsti pijanstva. Kada se Bik Koji Sjedi sa svojim suborcima predao američkoj konjici, jedan Indijanac mu je rekao kako je to njihova propast, na što mu je Tatanka-Iyotanka, koji je, osim izuzetne hrabrosti, posjedovao i moć vidovitosti, odgovorio: “Da, propast ćemo, ali za 150 godina, i to ne gladni u planini, boreći se za svoju slobodu, već pijani za nekim šankom.” Takva je bila i propast Zapada – on nije propadao od žestine komunističkog povratka u barbarstvo i pećinu, već odgođeno, u pijanstvu socijaldemokratskog mekog totalitarizma. Stoga ne bismo baš mogli govoriti o pobjedi liberalnih ideala nad socijalizmom, koji ideali bi time pokazali svoju nadmoćnost i vitalnost, već prije o sporijoj i odgođenoj vrsti propadanja, kojom je bio zahvaćen i sam Zapad. Drugim riječima, ne bismo mogli današnji Zapad proglasiti autentičnim nositeljem i bespogovornim tumačem ideala liberalne civilizacije.

No, srećom, ideje i ideali imaju svoju neovisnu logiku i putove svoga izražavanja, pa ne ovise o konkretnoj sudbini ovog ili onog njihova interpreta. Međutim, kao rezultat ovoga zamjenjivanja skupa ideja konkretnim nositeljem tih ideja, među liberalima vlada značajna kofuzija. Oni su skloni Zapad promatrati kao kakav monolit, kao manje-više dosljedno otjelotvorenje liberalne civilizacije, kao ideal na koji se treba ugledati i kome treba težiti. Za njih su ostaci socijaldemokratskih politika na današnjem zapadu egido samoga liberalizma. No, ako bismo poklonili povjerenje našem vidovitome poglavici, mogli bismo reći i da današnji liberali vjeruju u utvare jednoga pijanice, kojemu sasvim izvjesno slijedi odgođena smrt u alkoholnoj komi, pa su u svome bezrezervnome povjerenju u Zapad, skloni miješanju socijaldemokratskih alkoholnih vizija sa liberalnim idealima.

O dalekosežnom djelovanju tih alkoholnih isparenja sa socijaldemokratskoga ideološkog šanka, koji je na sebe preuzeo zadatak obrane navodnih liberalnih vrijednosti od navodno antiliberalnih politika i pokreta, imali smo prilike nedavno svjedočiti i povodom objavljivanja velikoga intervjua u “Globusu” sa hrvatskim Novim konzervativcima, kada se gotovo cjelokupna hrvatska “liberalna” javnost stala zgražati nad grupom ekonomskih liberala koji su dali moralnu potporu nastojanjima Novih konzervativaca zbog njihova zalaganja za ideje tržišnoga kapitalizma u Hrvatskoj. Prema reakcijama nekih tzv. liberala, bio je to pravi mali liberalni skandal – podržati zagovornike socijalnoga konzervativizma, bez obzira na to što se radi o ekonomskim tržišnjacima, jer se, prema našim “liberalima”, liberalno vjeruju, izgleda, iscrpljuje u socijalnome liberalizmu, antiklerikalizmu i zagovaranju prava seksualnih manjina. Prema tim liberalima, izgleda, glavni neprijatelj liberalizma i liberalne civilizacije uopće, nije socijalizam, već socijalni konzervativizam. Čak štoviše, ti liberali vjeruju da su na istom zadatku sa socijalistima u borbi protiv mračnoga srednjovjekovlja i zagovaranja tradicionalnih vrijednosti.

U prošlom postu sam pisao o Hayekovoj ideji o potrebi obnove liberalne utopije i nekim neravninama koje postoje između hayekovskoga utopizma i njegova nauka o katalaksiji, socijalnoga liberalizma i individualizma i socijalnoga konzervativizma, revolucije i restauracije. To je tako, jer ni sam Hayek dugo nije bio načisto što je njegov nauk. Mnogi bi rekli da je to bio danak njegovu dobu, rezultat njegova pokušaja da i po cijenu pakta s Đavolom sačuva nešto od liberalne civilizacije u sveopćoj plimi socijaldemokratskih i socijalističkih ideala tijekom dvadesetoga stoljeća. U tom smislu je ostao kao programski zapis njegov tekst “Zašto nisam konzervativac?”, koji je objavio kao “Dodatak” svojoj knjizi Poredak slobode, koju je Ludwig von Mises nazvao “zlom knjigom”. Kao što je poznato, nakon prilično načelnih rasprava o liberalnoj tradiciji u prva dva dijela te knjige, Hayek je u trećem dijelu, koji nosi naslov “Sloboda u socijalnoj državi”, pokušao pokazati da se njegov “poredak slobode” može sasvim lijepo uskladiti s idejom socijalne države. Treba imati u vidu i kontekst kada je pisana ta knjiga – krajem pedesetih i početkom šezdesetih – te da je to period Hayekove “velike depresije” (od objavljivanja Puta u ropstvo do dobivanja Nobelove nagrade), tijekom koje se, po nekim svjedočenjima, gotovo uopće nije trijeznio.

Elem, narečeni tekst, koji je bio tek Hayekov pokušaj da zadobije nešto društvenog priznanja u tom tmurnom socijaldemokratskom dobu, koje ga je ostrakiralo zbog njegovih liberalnih ekonomskih stavova, odnekud je zadobio veliku popularnost među liberalima. Hayek tu kritizira konzervativizam kao statičnu i zatvorenu ideologiju, puku obranu statusa quo, ideologiju koja nam danas ne može pružiti nikakvo utočište niti nam objasniti svijet oko nas. Hayek se, dakle, tu izjašnjava za jedan progresivni socijalni nauk, za ideologiju dana, koja obacuje sve tradicijom osvjedočene moralne vrijednosti i zagovara aktivno utapanje u ideološku struju vremena. Ako pogledamo još pomnije taj tekst, vidjet ćemo da Hayek tu odbacuje ne samo socijalni konzervativizam, već ponavlja svoje odricanje od ekonomskoga liberalizma koje je prvi puta objavio svijetu u Putu u ropstvo, stavova koje je zagovarao tridesetih godina i za koje je kasnije dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. “Ništa nije nanijelo toliko štete liberalizmu poput glupo inzistiranju nekih liberala na obrani rigidnog načela laissez faire-a”, kaže Hayek. Bila je to, u biti, objava potpune kapitulacije liberalnih načela, koja je tu kapitualciju htjela prodati socijaldemokratskom svijetu kao novu liberalnu utopiju. Hayek je kasnije odustao od ovoga dodvoravanja socijalistima i njihovome novom moralu, te se vratio zagovaranju konzervativnih vrijednosti, žaleći pritom što se nije temeljitije pozabavio svojom idejom katalaksije, odnosno, spontanoga poretka društvene suradnje, kao filozofskom razradom liberalne teorije društva, ali je učinak njegova “velikog odricanja” u spisu “Zašto nisam konzervativac?” bio trajan, jer su ga mnogi liberali objeručke prihvatili kao novo liberalno evanđelje.

Na sličan način bi i današnji liberali, prodajući zapadnim socijalistima vjeru za večeru, htjeli pokazati kako je glavni neprijatelj liberalizma konzervativizam, kako oni nisu dio mračnoga “novog srednjovjekovlja”, te kako se odsudna bitka za liberalizam danas, nakon pobjede nad socijalizmom, mora odigrati u borbi protiv konzervativizma. Možda. Samo je upitno koliko ta vrsta liberalizma još uvijek ima doticaja sa naukom klasičnoga liberalizma, a koliko je tek obrana socijademokratskoga svijeta na izdahu? Liberalizam uzet zbiljno prije pripada svijetu protiv kojeg se naši socijalni liberali danas bore. Ako se Hayeku još može oprostiti kapituliranje pred progresivističkom kulturom Zapada, koja ga je izložila ostrakizmu da bi ga, na kraju, slomila zbog njegova liberalizma, za održavanjem takvoga privida danas nema potrebe. Ništa od svijeta i istina dvadesetoga stoljeća danas ne treba uzimati zdravo za gotovo, pa ni navodnu prirodnu sintezu socijalnog i ekonomskog liberalizma kao same esencije liberalne ideologije. Istina današnjega svijeta prije će biti izokrenuti svijet istine dvadesetoga stoljeća, nego njegova kontinuacija u promijenjenim povijesnim okolnostima. Danas, kao i ranije, istina liberalizma ne razlikuje se od istine kako su je formulirali klasični liberali, naime, kao spoj ekonomskoga liberalizma i socijalnoga konzervativizma. A kada tu “novu sintezu poganskih načela i kršćanstva” odbacuju današnji sljedbenici socijalnoga nauka dvadesetoga stoljeća, to treba prije doživjeti kao potvrdu istine ove sinteze, nego kao razlog za dovođenje u pitanje liberalizma socijalnih konzervativaca. Tu je prije na testu liberalno vjeruju socijalnih liberala i poklonika Hayekove pokude konzervativizma, proistekla iz specifičnih okolnosti i kao rezultat kompromisa a ne dosljednosti principa, nego učenje klasičnih liberala, u kojemu su se tako skladno nadopunjavali i uzajamno pristajali kršćanski moralni nauk i sloboda, kao lijepa rukavica lijepoj ruci.

Izvor: Liberalni cafe