U ljevičarskim intelektualnim salonima
ponovno su si priredili raskošnu gozbu, na koju su pozvali mnoge
uvažene goste. Da je gozba doista bila obilna a uzvanice zadovoljne,
mogli smo saznati iz napisa koji su preplavili novinske stupce i
internetske portale. Na meniju je bila omiljena poslastica –
raščaravanje hrvatskog fašizma, a u ulozi glavne kuharice,
takoreći Masterchefa hrvatske ljevice, našla se, kao i mnogo puta
do sada, predsjednica Hrvatske konzervativne stranke, Ruža Tomašić.
Kao što je poznato, gospođa Tomašić
je, naime, poslala prijeteću i uvredljivu poruku na račun Srba u
Hrvatskoj, u kojoj je izjavila da bi u Srbiji trebali moliti Boga da
Hrvatska ne počne "čistiti svoje dvorište", jer će onda
mnogi Srbi morati ići u Srbiju. Naravno da nije potrebno ulaziti u
detaljnu analizu ove izjave kako bi se shvatilo da je po srijedi
šovinistički ispad hrvatske europarlamentarne zastupnice u kojem
ona pripadnike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj označava kao
"remetilački faktor" s kojim se treba obračunati
radikalnim metodama.
Da je mislila preciznije, vjerojatno bi
se, kad već iznosi takve ozbiljne optužbe, i izrazila preciznije,
imenom i prezimenom, a ne paušalno etiketirala čitavu srpsku
zajednicu u Hrvatskoj kao grupu kojoj "do Hrvatske nije stalo"
i koji "žive na račun hrvatskih građana". Ono što je u
ovom slučaju manje jasno, i što izaziva puno veću uznemirenost od
samog sadržaja optužnice, jest okolnost da se potpuno bezupitno
uzima legitimiranje Ruže Tomašić kao hrvatske konzervativke i kao
uglednog reprezenta hrvatskog nacionalizma. Na takav način njene
šovinističke ideje postaju dio svjetonazornog mainstreama i
hrvatske političke normalnosti.
Naime, konzervativizam je oznaka za
stav prema građanskom društvu koji, za razliku od simplifikatorkih
ideologija koje društvo žele mjeriti samo jednim mjerilom, uvažava
svu kompleksnost civilnog društva i želi da se ono očuva u svom
njegovom bogatstvu i identitetnoj različitosti. Mjeriti stvari
jednim aršinom osobina je radikalnih ideologija, koje žele
mijenjati društvo u skladu sa svojim idealnim zamislima o tome kakvo
društvo treba biti, a ne kakvo ono je. Otuda je jako pogrešno,
recimo, izjednačavati nacionalizam i konzervativizam.
Njegovati osjećaj pripadnosti svojoj
nacionalnoj zajednici jako je poželjno i potrebno, to je na neki
način prirodan poriv samoga života, ali je jako pogrešno
izjednačavati naciju i zajednicu, jer je nacionalna pripadnost samo
jedan od identiteta koji postoje unutar zajednice. Nacionalist je
svakako i konzervativac, ali konzervativac ne može biti (samo)
nacionalist. Također, konzervativac koji je i nacionalist ne može
biti ni isključiv, jer on živi u puno širem socijalnom kontekstu
od onoga tko je samo nacionalist. Konzervativizam oplemenjuje i
omekšava pojednostavljenja i grubosti kojima su sklone naše
nacionalističke strasti.
No, taj je oplemenjeni nacionalizam kod
nas očito prošao kroz žrvanj radikalnih ideologija, koje su na
njemu ostavile svoje grube tragove. Navodni konzervativizam i
simplifikatorski nacionalizam Ruže Tomašić samo je reprezentativan
uzorak socijalističkom kulturom posredovanoga nacionalizma. Već je
primjećeno da su naši nacionalisti često samo zrcalni odraz
ljevičarske slike o nacionalizmu. Ako je Bog stvorio čovjeka po
svojoj slici i na svoju slavu, naše nacionaliste je stvorila naša
radikalna ljevičarska kultura po svojoj slici i na svoju slavu.
I otuda ovo skriveno suučesništvo i
podržavanje naše ljevice i desnice, na njihovu obostranu radost. Za
našu je ljevicu prvi politički imperativ boriti se protiv ustaštva
i četništva, a da bi dobili na uvjerljivosti, tu su naši
lijevoliki nacionalisti, da njihovim ideološkim tlapnjama daju na
vjerodostojnosti. Čak štoviše, ovi nacionalisti su svojim prvim
političkim imperativom učinili borbu protiv ustaštva, odnosno,
četništva. Takav nacionalizam doista ne može biti ništa drugo do
kontinuiranje socijalističke političke kulture, samo sada s nešto
drukčijom raspodjelom uloga.
Hrvatska ljevica tu nije nipošto
nevina, jer upravo ona pruža glavnu podršku ovoj samolegitimaciji
ideološki ostrašćenih šovinista kao hrvatskih nacionalista i tu
nakaradnu sliku hrvatskog nacionalizma želi cementirati i
podastrijeti kao realnu sliku hrvatskog društva. Na taj način samo
provodimo normalizacija šovinizma i pridonosimo radikalizaciji
hrvatskog društva. A to je jako visoka cijena kako bismo kupili
kartu normalnosti vlastitim radikalnim uvjerenjima.
Izvor: Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar