Klasna borba u Hrvatskoj

Postoje svjetonazori i argumenti koji su toliko besmisleni da u njih mogu vjerovati još samo političari i intelektualci. Jedan od takvih sumnjivih teorijskih postava jest onaj marksistički vergl o "klasnoj borbi" i njenom nužnom "zaoštravanju" razvojem kapitalizma

Tako je nedavna polemika između premijera Milanovića i Hrvatske udruge poslodavaca povodom prijedloga HUP-a o donošenju novoga Zakona o radu, kako bi se omogućilo rješavanje problema nezaposlenosti u Hrvatskoj, a koji bi tržište rada učinio fleksibilnijim, na čudan način pomiješala socijalne karte (odnosno "klase") u Hrvatskoj. Naime, premijerova izjava kako poslodavci svojim prijedlogom pokazuju da "žele tretirati radnike kao stvari", naišla je na podsmijeh čak i u sindikalnim krugovima. Tako je sindikalist Vilim Ribić prokomentirao premijerovu izjavu kako je to "jedan marsksistički koncept o bazi i nadgradnji" te kako je to "nešto što je davno trebalo biti iza nas".

HUP je odgovorio premijeru priopćenjem u kojem kažu da "Vlada kao socijalni partner radnicima i poslodavcima ne bi smjela dodatno ohrabrivati navodni međusobni antagonizam, već promicati rad i poduzetničku kreaciju kao nerazdvojive temelje koji ruku pod ruku zajednički ostvaruju gospodarski rast i razvoj". Izgleda, međutim, da od "socijalnog partnerstva" između Vlade i radnika i poslodavaca, nije ostalo ništa. Premijer je ostao usamljen sa svojim zastarjelim marksističkim konceptima o "postvarenju", "bazi i nadgradnji", dok je na drugoj strani uspio ujediniti "klase" radnika i poslodavaca, koji bi, po tim njegovim teorijskim uzusima, morali nužno imati suprotstavljene interese i biti na drugoj strani barikada.

Jedini kod koga je premijerova izjava naišla na razumijevanje i odobravanje jest marksistički profesor Žarko Puhovski, koji je našao za shodno da nas, u svom tekstu "Klasna borba u Banskim dvorima", upozori da ne odbacujemo lakomisleno premijerov marksistički vergl, a samog premijera okrunio titulom "čuvara svijesti o socijalnim razlikama". Pa naravno, kada su radnici toliko „klasno neosviješteni“ da više i ne haju za klasnu borbu, pa u omraženim kapitalistima vide svoje "socijalne partnere", a ne krvopije - tu je uvijek partijski svjesna "intelektualna avangarda" kako bi osvijestila proletersku "povijesnu avangardu" i uputila ih na njihove prave interese. "U takvoj se situaciji podrazumijeva – kao neka vrsta krune lokalnih paradoksa – da je posljednji čuvar svijesti o sukobnome potencijalu socijalnih (klasnih) razlika u Hrvatskoj trenutni prebivatelj Banskih dvora", partijski svjesno utvrđuje Puhovski, dok "paradoksu" pripisuje lokalnu neobaviještenost neposrednih aktera hrvatske socijalne drame i njihovu parohijalnu zatucanost – ili, kako se to ljepše kaže, ideološku i klasnu neosviještenost – nikako pri tom ne dovodeći u pitanje ideološke postave svoje marksističke dogme.

Jednom je francuski filozof Raymond Aron nazvao intelektualce klasom izuzetno sklonoj opijatima, a marksizam opisao kao drogu koja u njih izaziva najveću ovisnost. Izgleda da nije mnogo pogriješio, ako pogledamo situaciju u Hrvatskoj. Naime, iako je socijalizam odavno pokazao svu svoju otrovnost i razarajuće djelovanje u društvima koja su ga konzumirala (pa tako i Hrvatska), mi i danas imamo klasu intelektualaca i političara koji odbijaju rehabilitaciju i još uvijek nas uvjeravaju u stvarnost svojih narkomanskih "tripova". Nasuprot "paradoksiji", o kojoj govori Puhovski, naime, naše nam iskustvo govori da su stvari ipak drukčije, pa danas u Hrvatskoj imamo paradoks da, unatoč važećem socijalističkom ZOR-u, koji je izglasan s ciljem, navodno, zaštite "radničkih prava", imamo sve manje radnika. Broj nezaposlenih u Hrvatskoj odavno je prešao 20 %, prema službenim statistikama, dok je realno u Hrvatskoj nezaposleno preko 30 % radno sposobnog stanovništva. To je ravno socijalnoj kataklizmi, a za tu situaciju nisu krivi zli kapitalisti koji otpuštaju radnike, nego upravo taj zakon, koji ih navodno štiti, i Vlada koja ne želi promijeniti tako rigidnu regulativu.

Socijalističko radno zakonodavstvo vodi k nezaposlenosti. Nitko normalan ne će zaposliti radnika, ukoliko mu zakon stvara bitne preprjeke pri otpuštanju radnika ako radnik ne radi dobro ili više nema potrebe za njegovim uslugama. Zakonsko utvrđivanje tzv. minimalne dnevnice također povećava nezaposlenost. Ako je granična produktivnost radnika niža od minimalne dnevnice, on će ostati bez posla jer poslodavac ne će platiti nekog više od njegove granične produktivnosti (kao što ni radnik ne će pristati raditi za manje). Razvidno, minimalna dnevnica zapravo ekonomski uništava najsiromašnije i najmlađe radnike, one s najmanje stručnosti i radnog iskustva.

Visoka socijalna davanja i oporezivanje dohotka također su štetni za radnika jer poslodavac, pored plaće koju daje radniku, gotovo isti iznos mora uplatiti državi na ime socijalnih i zdravstvenih izdataka. Budući da je za poslodavca svejedno daje li plaću radniku ili doprinose državi za radnika (to su sve za njega troškovi proizvodnje), on jednostavno oduzme ta davanja od bruto plaće radnika. Tako je jedini učinak socijalne zaštite radnika smanjenje plaća i povećanje nezaposlenosti. Na taj način država na svakog radnika krade radno mjesto još jednom radniku. Svi ti paradoksi zastarjelog i rigidnog radnog zakonodavstva, koje bi navodno trebalo štititi radnike, kumovali su visokoj nezaposlenosti, a u privatnom sektoru, koji jedini stvara realna radna mjesta, zakon se uglavnom ne provodi ili zaobilazi, da bi radnik uopće mogao raditi. Osim, naravno, u državnom sektoru. Jedino državna birokracija danas ima koristi od ovakvog nakaradnog i zastarjelog radničkog zakonodavstva. Još jedino tamo važe "kolektivni ugovori", još jedino tamo postoje trinaeste plaće, božićnice, uskrsnice i regresi. A i zašto ih ne bi provodili, kada ionako taj novac za njih zarađuje privatni sektor?

Cijeli taj galimatijas navodnih radničkih "prava" i "kolektivnih ugovora" počiva na široko rasprostranjenoj predrasudi – koju uglavnom šire političari i njihovi intelektualni „seizi“, kako bi moralističkim uravnilovkama skupljali glasove i opravdali svoj status "moralne savjesti društva" – da je odnos radnika i poslodavaca prinudan i asimetričan, odnosno nepravedan, pri čem su radnici u lošijem položaju od kapitalista te kao slabija strana trebaju dodatnu zaštitu političara i zakonodavne regulative. Radni je odnos, međutim, ugovorni odnos, koji kao i svaki odnos treba postojati dok su obje strane zadovoljne tim ugovorom i ispunjavaju obveze koje su ugovorom predvidjeli. Socijalna država sa snažnim radnim zakonodavstvom miješa se u taj proces (umjesto da bude samo osiguravatelj provedbe ugovora) i od ugovora stvara jedan prinudni odnos, od kojeg nemaju koristi ni poslodavci, a ni radnici.

Paradoks hrvatskog radnog zakonodavstva i njegovu štetnost za interese kako zaposlenih, tako i poslodavaca, kao što vidimo, uviđaju i sami radnici i sindikati. I to je dobro. Ono što nije dobro jest da politička i intelektualna "elita" još uvijek lebdi u maglama socijalističkih moralnih uravnilovki. Jedino što možemo zaključiti jest da se oni na taj način bore za svoje klasne interese, a ne za interese radnika i kapitalista.

I to je jedini klasni sukob o kojem je danas u Hrvatskoj smisleno govoriti – vladajuća klasa političara, birokrata i intelektualaca s jedne strane, protiv klase radnika i poduzetnika s druge strane.

Izvor: Republika