Govor mržnje i nacionalizacija istine

Kada je prekjučer policija privela na saslušanje izvršnog predsjednika GNK "Dinamo", Zdravka Mamića, povodom njegova šovinističkoga ispada na Soundset Plavom radiju, a potom ga i zadržala 30 sati u pritvoru, ono što je više brinulo od Mamićeva prebrojavanja krvnih zrnaca i premjeravanja očnjaka ministra Jovanovića, bilo je sladostrašće kojim su novinari odobravali policijsko pritvaranje Mamića zbog verbalnog delikta, odnosno, kako se to politički korektno kaže, zbog govora mržnje. 

Žalosno je bilo vidjeti neke komentatore u vodećim hrvatskim medijima (T. Klauškog i D. Hedla, primjerice) kako plješću i prizivaju zatvorsku kaznu za Mamića – i prije nego li je donesena sudska presuda – zbog njegova verbalnog ispada, pozdravljajući njegovo pritvaranje kao civilizacijski iskorak Hrvatske. Ma koliko Mamićev verbalni ispad bio neciviliziran i osuđujuć, to je ipak samo njegovo mišljenje i njegov stav, a valjda je jedna od najvažnijih civilizacijskih tekovina to da svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. Na to bi posebno trebali biti osjetljivi novinari kao predstavnici zanimanja u kojem je sloboda izražavanja preduvjet posla kojim se bave.

No vjerojatno je riječ o novinarima kojima je mišljenje služilo za nešto drugo (ili nekom drugom – uglavnom, služilo je), pa za njih i ne postoji opasnost doći pod udar člana 325 KZ-a, unatoč tome što im Ustav RH jamči "slobodu mišljenja i izražavanja" (član 38). Kako god, na taj je način stvoren slučaj „Mamić", što Mamiću ide na ruku jer je ispao žrtva progona režima zbog delikta mišljenja. Umjesto da nas novinari obavijeste o pozadini njegova verbalnog napada protiv ministra Jovanovića (ako tu ima "nešto", a pretpostavljam da ima), mi se sada bavimo površinom toga napada i Mamićevim temperamentom. Naravno, sve ovo ide na ruku i Vladi jer sebe želi predstaviti pred Europskom unijom kao vladu koja je nisko rezistentna na verbalne šovinističke ispade, govor mržnje i ostale politički nekorektne oblike komuniciranja, što je, istini za volju, oblik neslobode kojem je koncepcijski i institucijski privržena i sama Europska unija. Ako se pak pri tom malo i zaobiđu spomenuta ustavna jamstva, nema veze, važno je da je postignut željeni učinak.

Jedini kojima ovaj "slučaj" nikako nije išao u prilog jesu predstavnici medija, odnosno, njihovo pretpostavljeno služenje nikomu i ničemu, već istini. Naime, nije trebalo čekati da se medijima njihov nehaj prema slobodi izražavanja i navijačko odobravanje u slučaju „Mamić" vrati kao bumerang. Tako je na današnjoj izvanrednoj konferenciji za novinare premijer Milanović okupio medijske djelatnike kako bi im – nezadovoljan njihovim slobodnim prenošenjem i tumačenjem njegove izjave o finskom građanskom ratu – objasnio da je on od danas jedini pravi vlasnik i tumač istine u Hrvatskoj, da je on sama ta istina koja je "odlučila govoriti". "Morat ćemo se naučiti na neka nova pravila, bar što se mene tiče! Nisam ovdje došao šutjeti! Došao sam raditi i govoriti!", obratio se novinarima premijer na početku presice, već u najavi, tako monopolizirajući pravo na istinu.

Ma koliko blagonaklono htjeli tumačiti tu premijerovu izjavu – ili se upinjali, poput sinoćnjih gošći u "Temi dana", njegovo ponašanje okarakterizirati kao benevolentne napade iskrenosti, koji nemaju nikakve druge posljedice, osim po samog premijera – ona je skandalozna i predstavlja najavu kraja i same ideje, ionako slabašne, o slobodnom novinarstvu u Hrvatskoj. Premijer kaže da nema "svoje medije". Kamo sreće. Što su, onda, državni mediji, ako ne Vladin servis? Zar tamo vladajuća koalicija nije postavila svoje ljude po upravnim odborima? Zbog čega ne ukine ili privatizira HTV ako je tako, ili bar ne ukine zakon kojim građane Hrvatske prisiljava da tu TV plaćaju? Zbog čega u Hrvatskoj ne postoji, recimo, ustavni zakon kojim bi državi bilo zabranjeno osnivati medije, kao što je to slučaj u Americi? Tada bih povjerovao premijeru da nema svoje medije – iako, možda čak ni tada. Ovako, svi su državni mediji Vladini mediji, točnije, orvelijansko Ministarstvo istine.

Takvom porukom i takvim stilom ponašanja prema medijima, premijer je poslao jasnu i vrlo učinkovitu prijetnju svim predstavnicima medija. Prijetnju mnogo opasniju i učinkovitiju od one zbog koje je Mamić ležao u pritvoru i zbog koje je protiv njega pokrenut kazneni postupak, budući da premijer ima izvršnu vlast i sve kontrolne instrumente kako bi sve svoje zamisli i proveo u djelo. Njegova je riječ ozbiljan slučaj. Premijer se očigledno na taj način sprema u neki svoj privatni "finski rat", pa je zamislio da je zgodno istinu prvu sahraniti. Za nadati se da je, ipak, riječ o ratu koji će se voditi glasačkim listićima. No ni tako nije sigurno da će, pored ovako strogo ukorenih i discipliniranih medija, koji ionako ne haju mnogo za načela svoga zanimanja, taj stranački rat glasačkim listićima izraziti pravu volju naroda.

Kad već istina nije bila dovoljna silna, rekao bi Pascal u parafrazi, onda je sila postala jedinom istinom. Kad već novinari glavnih medija u Hrvatskoj u slučaju Mamića nisu uspjeli reći ni jednu o tome da se ovdje, možda, ne vraća na mala vrata promoviranja međunacionalne tolerancije ozloglašena institucija verbalnog delikta i državnog monopola na istinu, onda im je to sam premijer odlučio reći. Možda su danas novinari shvatili da postoji u Hrvatskoj i "Mamić" iznad Mamića? Da ne bude kasno.