Dok je u Hrvatskom saboru u tijeku rasprava o novom Zakonu o
poljoprivrednom zemljištu, čija je bit razvlastiti lokalne samouprave i
dalje centralizirati upravljanje državnim poljoprivrednim zemljištem,
pitam se što bi danas imao za reći hrvatski kmet i "seljački kralj",
Matija Gubec (kojeg su prije 440 godina na Markovu trgu "okrunili" i raščerečili hrvatski velikaši), da kojim čudom uskrsne među saborskim
zastupnicima?
Bi li odobrio ovakvu centralizaciju i podčinjavanje
upravljanja poljoprivrednim zemljištem, bi li tražio zaštitne carine,
molio za povećanje poticaja? Ili bi, pak, tražio vraćanje "stare
pravice", denacionalizaciju zemljišta i vraćanje otetog nacionalizacijom
i kolektivizacijom starim vlasnicima, ukidanje svih carina i smanjenje
poreza, a za poticaje ne bi vjerojatno ni znao što su, niti bi mu njegov
ponos dopuštao išta moliti, osim tražiti svoje.
Kao što je iz povijesti poznato, ima dosta analogija između vremena kada je Gubec podigao seljake na pobunu i današnjeg doba. Gupčevo vrijeme jest vrijeme kada na hrvatsko selo, nakon reformi koje je proveo Matijaš Korvin krajem XV. stoljeća, snažno prodire duh trgovine i kapitalističkog poduzetništva. Hrvatski seljak tim reformama i ukidanjem tlake prestaje biti "kmet" i postaje poduzetnik, "gazda", koji višak svojih proizvoda prodaje na slobodnom tržištu. Pojavljuju se čak i partnerska udruženja koja osnivaju kmetovi, kako bi jedinstveno nastupili na inozemnom tržištu. Sve više slabe veze seljaka za feudalna vlastelinstva, njihova je pokretljivost i neovisnost znatna, a feudalni oblik gospodarstva sve više ustupa mjesto novom obliku privređivanja. Dakle, ono što se dogodilo na hrvatskom selu u XVI. stoljeću jest razvoj trgovine i kapitalizma. Matija je Gubec bio jedan od takvih vrlo uglednih samostalnih hrvatskih seljaka, koji se obogatio trgovinom i izvozom proizvoda.
Ono, pak, što je podiglo Gupca i hrvatske seljake na pobunu bio je pokušaj hrvatskih velikaša, putem saborskih odluka, zaustaviti taj proces procvata tržišta poljoprivrednih proizvoda i ponovno vezivanje seljaka za vlastelinska gospodarstva, namećući im centralizirano upravljanje trgovinom, visoke poreze i uvodeći carine. Seljak više nije mogao na domaćem i inozemnom tržištu neometano nuditi i prodavati svoj proizvod, nego je ponovo bio upućen na posredovanje "zaštitnički" nastrojene države. Takva je centralizacija i pojačana zakonska regulacija tržišta od slobodnih hrvatskih seljaka htjela ponovno napraviti obespravljene kmetove, što ih je, na koncu, i diglo na pobunu.
U današnjoj saborskoj raspravi kao da stoljećima odzvanjaju ideje od prije četiri i pol stoljeća koje su razbjesnile Matiju Gupca i digle ga na pobunu. Tu ponovno čujemo stare mitove o poljoprivredi i potrebi njene zaštite kroz sve veću državnu regulaciju i upletanje u poljoprivredu, koji su samo retorička i zakonodavna maska za porobljavanje hrvatskog seljaka. Ponovno su dominirale teme kako je poljoprivreda "strateška grana" hrvatske privrede, kako treba politikom cijena zaštititi poljoprivredu od konkurencije, kako su poticaji poljoprivrednoj proizvodnji od ključne važnosti za očuvanje poljoprivrednog resursa, kako poljoprivreda ne može opstati bez pomoći države, mit o samodovoljnosti u opskrbljavanju hranom, itd. Svi ti mitovi imaju samo jednu poruku – oteti poljoprivrednike i poljoprivrednu proizvodnju od tržišta i trajno ih vezati za državu, gdje poljoprivrednici više ne će moći samostalno odlučivati o proizvodnji, nego će odluke umjesto njih donositi državni službenici, gdje mjerilo uspješnosti ne će biti tržišna utakmica, nego političke odluke.
Što će biti učinak današnjeg usvajanja novog zakona o poljoprivrednom zemljištu? Prije svega, ovaj Zakon znači "zbogom pravdi" svim onim obiteljima kojima je zemljište oduzeto komunističkom "agrarnom reformom" i kolektivizacijom. Zatim, ako ovu temeljnu nepravdu stavimo na stranu, Vlada će osnovati još jednu agenciju, u kojoj će zaposliti neke birokrate koji će iz ureda odlučivati o dodjeli zemljišta u zakup ili koncesiju. Kako će to ovi neizabrani birokrati bolje, kompetentnije i pravednije znati odlučivati o tome komu dodijeliti koncesiju na zemljište od dosadašnjeg sustava u kome su to dosad radili izabrani predstavnici lokalne samouprave? Hoće li Vlada sada, pored centralizacije, uvesti i petoljetke i plansku poljoprivrednu proizvodnju? Bio bi to logičan ishod reformi koje provodi sadašnja socijalistička vlada.
Sljedeća stvar koju će ovaj novi zakon potaknuti bit će daljnje stimuliranje korupcije u poljoprivredi, točnije, pri dodjeli poljoprivrednog zemljišta. Jer, koliko god je korupcije moglo biti na lokalnoj razini, tu je bar postojao neki mehanizam kontrole, jer su odluke donosili službenici koji su bili bliži korisnicima i koje su ti korisnici bar mogli kazniti na izborima, ukoliko su donosili pogrješne odluke. Ovim se novim zakonom i taj demokratski mehanizam kontrole izmiče građanima iz ruku, pa će odluke donositi neizabrani birokrati, koje nitko ne će kontrolirati. Na taj način, kada ne postoji nikakav mehanizam kontrole odlučivanja, pa ni ikakva odgovornost, prostor za korupciju i nekažnjivost gotovo je nepresušan. Ili će Vlada, možda, osnovati još jednu agenciju koja će kontrolirati agenciju, pa još jednu, koja će kontrolirati ovu, i tako in infinitum...?
Ovdje nema dovoljno mjesta da bi se pobrojale sve negativne strane ovog Zakona. U svakom slučaju, jasno je da ovim Zakonom o vrijednosti nekog zemljišta i njegovoj upotrebi ne će odlučivati tržište i stoljećima nagomilavano znanje hrvatskoga seljaka, nego neizabrani birokrati, državni službenici i interesne grupe, koje će od ovog zakona imati i najviše koristi i zbog kojih se ovaj zakon i donosi. Ma koliko se Vlada i saborski zastupnici trudili objasniti da je ovaj zakon u interesu hrvatskog seljaka, seljak i poljoprivreda ne će imati nikakve koristi od nove regulative. Samo će ih sve više vezati za centralnu vlast i učiniti potpuno ovisnima o odlukama te vlasti.
Hrvatskom je seljaku možda još jedino preostalo sa sjetom se podsjetiti nekadašnje plemenite borbe Matije Gupca protiv političara i velikaša, dok danas gleda kako ga hrvatski saborski zastupnici i Vlada ponovo „komadaju“ kao i prije 440 godina. Možda će ga se sljedeći put moći ponovo sjetiti za pedeset godina, kada ovom nepravednom Zakonu bude istekao rok trajanja, negdje o proslavi pola tisućljeća njegove bune. Ako prije toga hrvatska poljoprivreda ne bude još samo misaona imenica ili ako u međuvremenu ne krenu stopama svoga velikog prethodnika, tražeći, poput njega, potpuno povlačenje držarivredne proizvodnje, ukidanje svih nameta i regulacija poljoprivredi, smanjenje poreza, ukidanje carina, kako bi hrvatski seljak ponovo postao gospodar svoje sudbine, a ne sluga države i nemoćna igračka hirovitih odluka državnih službenika i suvremenih velikaša s dobrim političkim vezama – kako bi hrvatski seljak ponovo bio domaćin i gazda, a ne kmet i seoski proleter.
Kao što je iz povijesti poznato, ima dosta analogija između vremena kada je Gubec podigao seljake na pobunu i današnjeg doba. Gupčevo vrijeme jest vrijeme kada na hrvatsko selo, nakon reformi koje je proveo Matijaš Korvin krajem XV. stoljeća, snažno prodire duh trgovine i kapitalističkog poduzetništva. Hrvatski seljak tim reformama i ukidanjem tlake prestaje biti "kmet" i postaje poduzetnik, "gazda", koji višak svojih proizvoda prodaje na slobodnom tržištu. Pojavljuju se čak i partnerska udruženja koja osnivaju kmetovi, kako bi jedinstveno nastupili na inozemnom tržištu. Sve više slabe veze seljaka za feudalna vlastelinstva, njihova je pokretljivost i neovisnost znatna, a feudalni oblik gospodarstva sve više ustupa mjesto novom obliku privređivanja. Dakle, ono što se dogodilo na hrvatskom selu u XVI. stoljeću jest razvoj trgovine i kapitalizma. Matija je Gubec bio jedan od takvih vrlo uglednih samostalnih hrvatskih seljaka, koji se obogatio trgovinom i izvozom proizvoda.
Ono, pak, što je podiglo Gupca i hrvatske seljake na pobunu bio je pokušaj hrvatskih velikaša, putem saborskih odluka, zaustaviti taj proces procvata tržišta poljoprivrednih proizvoda i ponovno vezivanje seljaka za vlastelinska gospodarstva, namećući im centralizirano upravljanje trgovinom, visoke poreze i uvodeći carine. Seljak više nije mogao na domaćem i inozemnom tržištu neometano nuditi i prodavati svoj proizvod, nego je ponovo bio upućen na posredovanje "zaštitnički" nastrojene države. Takva je centralizacija i pojačana zakonska regulacija tržišta od slobodnih hrvatskih seljaka htjela ponovno napraviti obespravljene kmetove, što ih je, na koncu, i diglo na pobunu.
U današnjoj saborskoj raspravi kao da stoljećima odzvanjaju ideje od prije četiri i pol stoljeća koje su razbjesnile Matiju Gupca i digle ga na pobunu. Tu ponovno čujemo stare mitove o poljoprivredi i potrebi njene zaštite kroz sve veću državnu regulaciju i upletanje u poljoprivredu, koji su samo retorička i zakonodavna maska za porobljavanje hrvatskog seljaka. Ponovno su dominirale teme kako je poljoprivreda "strateška grana" hrvatske privrede, kako treba politikom cijena zaštititi poljoprivredu od konkurencije, kako su poticaji poljoprivrednoj proizvodnji od ključne važnosti za očuvanje poljoprivrednog resursa, kako poljoprivreda ne može opstati bez pomoći države, mit o samodovoljnosti u opskrbljavanju hranom, itd. Svi ti mitovi imaju samo jednu poruku – oteti poljoprivrednike i poljoprivrednu proizvodnju od tržišta i trajno ih vezati za državu, gdje poljoprivrednici više ne će moći samostalno odlučivati o proizvodnji, nego će odluke umjesto njih donositi državni službenici, gdje mjerilo uspješnosti ne će biti tržišna utakmica, nego političke odluke.
Što će biti učinak današnjeg usvajanja novog zakona o poljoprivrednom zemljištu? Prije svega, ovaj Zakon znači "zbogom pravdi" svim onim obiteljima kojima je zemljište oduzeto komunističkom "agrarnom reformom" i kolektivizacijom. Zatim, ako ovu temeljnu nepravdu stavimo na stranu, Vlada će osnovati još jednu agenciju, u kojoj će zaposliti neke birokrate koji će iz ureda odlučivati o dodjeli zemljišta u zakup ili koncesiju. Kako će to ovi neizabrani birokrati bolje, kompetentnije i pravednije znati odlučivati o tome komu dodijeliti koncesiju na zemljište od dosadašnjeg sustava u kome su to dosad radili izabrani predstavnici lokalne samouprave? Hoće li Vlada sada, pored centralizacije, uvesti i petoljetke i plansku poljoprivrednu proizvodnju? Bio bi to logičan ishod reformi koje provodi sadašnja socijalistička vlada.
Sljedeća stvar koju će ovaj novi zakon potaknuti bit će daljnje stimuliranje korupcije u poljoprivredi, točnije, pri dodjeli poljoprivrednog zemljišta. Jer, koliko god je korupcije moglo biti na lokalnoj razini, tu je bar postojao neki mehanizam kontrole, jer su odluke donosili službenici koji su bili bliži korisnicima i koje su ti korisnici bar mogli kazniti na izborima, ukoliko su donosili pogrješne odluke. Ovim se novim zakonom i taj demokratski mehanizam kontrole izmiče građanima iz ruku, pa će odluke donositi neizabrani birokrati, koje nitko ne će kontrolirati. Na taj način, kada ne postoji nikakav mehanizam kontrole odlučivanja, pa ni ikakva odgovornost, prostor za korupciju i nekažnjivost gotovo je nepresušan. Ili će Vlada, možda, osnovati još jednu agenciju koja će kontrolirati agenciju, pa još jednu, koja će kontrolirati ovu, i tako in infinitum...?
Ovdje nema dovoljno mjesta da bi se pobrojale sve negativne strane ovog Zakona. U svakom slučaju, jasno je da ovim Zakonom o vrijednosti nekog zemljišta i njegovoj upotrebi ne će odlučivati tržište i stoljećima nagomilavano znanje hrvatskoga seljaka, nego neizabrani birokrati, državni službenici i interesne grupe, koje će od ovog zakona imati i najviše koristi i zbog kojih se ovaj zakon i donosi. Ma koliko se Vlada i saborski zastupnici trudili objasniti da je ovaj zakon u interesu hrvatskog seljaka, seljak i poljoprivreda ne će imati nikakve koristi od nove regulative. Samo će ih sve više vezati za centralnu vlast i učiniti potpuno ovisnima o odlukama te vlasti.
Hrvatskom je seljaku možda još jedino preostalo sa sjetom se podsjetiti nekadašnje plemenite borbe Matije Gupca protiv političara i velikaša, dok danas gleda kako ga hrvatski saborski zastupnici i Vlada ponovo „komadaju“ kao i prije 440 godina. Možda će ga se sljedeći put moći ponovo sjetiti za pedeset godina, kada ovom nepravednom Zakonu bude istekao rok trajanja, negdje o proslavi pola tisućljeća njegove bune. Ako prije toga hrvatska poljoprivreda ne bude još samo misaona imenica ili ako u međuvremenu ne krenu stopama svoga velikog prethodnika, tražeći, poput njega, potpuno povlačenje držarivredne proizvodnje, ukidanje svih nameta i regulacija poljoprivredi, smanjenje poreza, ukidanje carina, kako bi hrvatski seljak ponovo postao gospodar svoje sudbine, a ne sluga države i nemoćna igračka hirovitih odluka državnih službenika i suvremenih velikaša s dobrim političkim vezama – kako bi hrvatski seljak ponovo bio domaćin i gazda, a ne kmet i seoski proleter.
Nema komentara:
Objavi komentar