Kršćanstvo i liberalizam: je li kršćanski Bog liberalan?

Naslov ovog teksta može biti donekle zbunjujuć, pa i kontroverzan. I to bar iz tri razloga. Prije svega je sumnjiva ideja koja bi Bogu uopće pripisivala određenu ideologijsku orijentaciju – to malo vuče na teokraciju i vjerski fundamentalizam. Drugo, čak i da je s tim sve u redu, čini se da bismo prije mogli govoriti o nepomirljivom sukobu kršćanstva i liberalizma, naročito ako gledamo njihov odnos zadnjih dva stoljeća, a poglavito liberalne politike Europske unije, koje se umnogome mogu označiti kao protukršćanske. I treće, sve i da utvrdimo da postoji neka objektivna veza između liberalizma i kršćanstva, to još uvijek ne bi mnogo značilo, ukoliko sami liberali ne bi vjerovali u kršćanskoga Boga. Pa ipak, ja vjerujem da stvari stoje baš tako. Naime, vjerujem da naša današnja liberalna civilizacija ne bi bila moguća bez kršćanstva, vjerujem da je liberalizam, čak i onda kada se bunio protiv Crkve, to činio u ime kršćanskih ideala; i, treće, vjerujem da nije moguće biti liberal ako se ne prihvaća osnovne kršćanske dogme.

Postoji jedna stvar koja je zajednička liberalizmu i kršćanstvu, a to je da su oba već duže vrijeme u krizi. Ova kriza je obilježena njihovim oštrim međusobnim sporenjima, sporenjima koja traju gotovo od samog uspona liberalizma krajem 18. stoljeća. Ja vjerujem da je glavni uzrok krize kako kršćanstva, tako i liberalizma, to što ne žele priznati svoju međusobnu ovisnost i povezanost, te je taj njihov spor samodestruktivan i loš i za jedne i za druge. Za kršćane je loše ako ne vide u liberalizmu politički izraz svojih osnovnih moralnih načela, a za liberale je loše jer, ne prihvaćajući da su temelji njihova učenja duboko u kršćanstvu, na taj način podrivaju i vlastite moralne temelje i ostaju bez orijentira.

Možda, ipak, nije naodmet uputiti na nekontroverznu okolnost da je naša današnja liberalna civilizacija rođena, stasala i postala dominantnim političkim okvirom upravo na kršćanskome Zapadu. Međutim, danas se na kršćanstvo gleda kao na glavnu prepreku uspostavljanju liberalizma u punome smislu. Na kršćansku crkvu se gleda kao na glavnu opasnost po uspostavljanje principa laičke države, bilo da se radi o pitanju čestitanja Božića i Uskrsa, vjeronauka u školama, davanja posebnih prava određenim manjinskim grupama, poglavito onim seksualnim, stava prema instituciji braka ili na gledanje na pitanje kontracepcije i abortusa. Kada se dođe do ovih pitanja, oštar sukob između liberalne države i kršćanske crkve postaje potpuno vidljiv.

Ekspanzija svih mogućih prava i individualnih sloboda, čijim se liberalna država učinila glavnim promotorom, kako vjeruju današnji liberali, ne smije biti zaustavljena "nazadnim" i "mračnim" crkvenim dogmama. Vjeruje se da ideal liberalne kulture podrazumijeva jedno potpuno materijalističko, individualističko, hedonističko, egoističko i za opće dobro nezabrinuto društvo. Država mora ostati potpuno neutralna po pitanju moralnih prijepora i neovisna o vjerskim učenjima. Taj ideal neutralne države se, onda, jednoznačno tumači kao ideal ateističke i antiklerikalne kulture. Biti protiv crkve i kršćanskoga nauka danas je malne postalo šiboletom ispravnosti naših liberalnih uvjerenja.

Na Crkvu se danas gleda ne samo kao na suvišni atavizam, besmisleni ritualni ostatak jednog propalog svijeta i jedne kulture kojoj više ne pripadamo, već i nešto mnogo gore i mračnije. Kao na vrjednosni i kulturni antipod svemu što u sami vjerujemo. Stare optužbe za koaliranje s apsolutizmom, za Inkviziciju i Index librorum, za protivljenje revolucionarnim gibanjima, za nazadnjaštvo uopće, kao da još uvijek vrijede. Govori nam se da živimo u "postmodernom društvu", "posttradicionalnom", "otvorenom društvu", u društvu iz kojeg je "iščezao i posljedni trag božanskoga" (kako američki liberal R. Rorty emfatički podvlači svoj kulturni ideal), društvu koje je "ubilo Boga", i to ne bilo kojeg, nego baš kršćanskoga Boga. Ova nietzscheanska, ateistička i nihilistička kultura, s druge strane, bilo kakvo očitovanje kršćana o vlastitom sustavu vrijednosti, instantno će opisati kao "puzajući fašizam" i apel za povratak u "mračni srednji vijek".

Ali, kad bismo same liberale pitali o tome na kojim moralnim temeljima počiva njihova vlastita liberalna kultura, kad bismo ih podsjetili na to da su rodonačelnici liberalizma itekako znali da liberalizam bez kršćanskoga nauka ne bi bio moguć, da su sami moralni temelji liberalizma kršćanski, vjerojatno bi nam uzvratili slijeganjem ramenima ili odmahivanjem rukom. Kako piše Marcello Pera, talijanski filozof i liberalni političar, bez kršćanskog shvaćanja o svetosti i nepovredivosti života, bez vjere u dostojanstvo ljudi, u njihovu jednakost, slobodu i odgovornost – bez vjere da je čovjek dijete Božje i da je stvoren na sliku Boga – ne bi se mogli obraniti ni temelji liberalnoga učenja o temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Sami moralni temelji liberalnoga nauka su potpunoma kršćanski po inspiraciji i po izvedbi.

Hegel je govorio da su u drevnim orijentalnim carstvima svi bili robovi a samo jedan slobodan, u antičkim polisima je nekolicina bila slobodna a ostali su bili robovi; tek sa kršćanstvom na svijet dolazi ta ideja da su svi ljudi po rođenju slobodni – djeca Božja. Svi autori klasičnog liberalnog nauka su bili svjesni i jasno podvlačili ovu okolnost. Treba li podsjećati na nauk o prirodnim pravima sv. Tome Akvinca, možda najvećeg liberalnog teoretičara na Zapadu, učenju u čijoj je osnovi ideja o pravu na otpor kraljevskoj vlasti, ukoliko ona posegne za osnovnim pravima i slobodama čovjeka. John Locke, papa liberalne doktrine, govorio je o moralnom zakonu koji je svaki čovjek dužan slijediti i koji drži naokupu čitavo društvo, jer to od svakoga od nas Bog očekuje. Thomas Jefferson, jedan od američkih Očeva osnivača, tvrdio je da su osnovna ljudska prava dar Božji i da se bez tog uvjerenja one ne mogu očuvati, niti ih se može prekršiti a da se ne izazove srdžba Svevišnjega.

Trebamo li se podsjetiti i toga da nekad najuspjeliji projekt sobodne države, Sjedinjene Američke Države, nisu osnovali nikakvi prosvijećeni liberali i laici, već ljudi koje bismo rječnikom današnjih liberala opisali kao "vjerske fundamentaliste"? Treba li reći i to da je političko čedo prosvjetiteljstva i jedne potpunoma ateističke i antiklerikalne kulture, Francuska revolucija, vrlo brzo zaglavinjala u progonima neistomišljenika, pokoljima i genocidu dotad neviđenih razmjera? Treba li se, napokon, podsjetiti i činjenice da su dva najveća izazova liberalnom svjetu u 20. stoljeću došla od totalitarnih pokreta, komunizma i fašizma, koji su, kao nasljednici dva najveća ateista 19. stoljeća, Karla Marxa i Friedricha Nietzschea, bili potpuno laicistički, ateistički i antiklerikalni pokreti? Svaki puta kada je zapadno društvo zaboravilo na svoje kršćanske temelje, našlo se pred izazovom kulture koja je sijala smrt i gazila dostojanstvo i prava čovjeka.

Ne dovodi li sve ovo u pitanje proklamirani laicitet liberalne države? Svakako. Kao i još mnogo toga. Moralni temelji liberalnog društva su kršćanski i liberalizam bez tih kršćanskih temelja ne može gajiti nadu da dugovječnost. Današnja liberalna kultura, koja se posvema smatra laičkom i ateističkom, u odsustvu snažnih izazova totalitarnih pokreta, predstavlja najveći izazov za liberalizam danas. Ako se može govoriti o "puzajućem totalitarizmu", onda je to upravo liberalna kultura koja iznutra razara temelje zapadne liberalne civilizacije.

Da li to znači da je liberalizam teokratski sustav? Svakako ne, ukoliko pod teokracijom smatramo vladavinu crkve nad društvom. Ali, ako pod teokracijom smatramo vladavinu određenih moralnih normi, koje su karakteristične za kršćanski nauk, onda je odgovor pozitivan. Zapadna društva su teokratska utoliko što počivaju na kršćanskim vrednotama. Neovisno sudstvo, slobodni izbori, sloboda govora, slobodno tržište, nisu dovoljni da bi se održalo slobodno društvo i slobodno tržište. Sve te sjajne stvari koje je porodila naša civilizacija bi brzo nestale ukoliko bi se raspao moralni osnov koji tu civilizaciju drži na okupu – a taj moralni osnov je kršćanstvo.

Da li to znači, na kraju, da liberal mora biti kršćanin, da mora ispovijedati kršćansku vjeru? Ne, u strogom smislu riječi. Ne mora vjerovati u Objavu, u Raspelo i Uskrsnuće. Ali mora poštovati temeljne kršćanske vrednote, kao što su svetost života, čovjekova sloboda, nepokornost ovozemaljskim autoritetima koji žele drugima nametati svoje vrijednosti, poštovanje i blagonaklonost prema drugima, svijest o vlastitim dužnostima i moralnim granicama našem djelovanju. To znači biti "kršćanin po kulturi" (M. Pera) ili upražnjavati "zdravi laicizam", kako je to nazvao Benedikt XVI. To znači i biti liberal u punom smislu riječi. Jer, konačno, suprotno onome što se danas tvrdi, vjera nije samo privatna stvar svakoga od nas, nego se ona dotiče i mnogih javnih politika; štoviše, temelji javnih politika liberalnoga zapadnoga svijeta imaju kršćanske korijene. Za nadati se je da će tako i ostati.

Republika