Ludwig von Mises u Ukrajini - liberalizam i federalizam

Ludwig von Mises, po mnogima najznačajniji liberalni teoretičar i ekonomista 20. stoljeća, rođen je u židovskoj obitelji 28. rujna 1881. u Lembergu, današnjem Lvovu, u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Još kao dijete sa roditeljima odlazi u Beč, pred Hitlerovim Anschlussom Austrije sklanja se u Ženevu u Švicarskoj, odakle odlazi u Sjedinjene Države, gdje umire u New Yorku 1973. Najznačajniji je predstavnik tzv. Austrijske škole ekonomije, koja je revolucionirala i na sigurne filozofske temelje postavila nauk klasične ekonomije Ricarda i Smitha. Cijeloga je života bio beskompromisni pobornik ideje slobodnog tržišta i najuporniji i najdosljedniji kritičar socijalističke doktrine. Njegovi su učenici nobelovac Friedrich von Hayek, Israel Kirzner i Murray Rotbard.

Njegov rodni grad je tijekom njegovog života promijenio nekoliko gospodara različitih carstava, koji su tuda protutnjali svojim vojskama pod stijegovima različitih ideologija. Austrougarska, Poljska, Hitlerova Njemačka, Sovjetski Savez, da bi danas bio dijelom Ukrajine, koja je ponovno u previranju i, čini se, nezaustavljivo tone u građanski rat, dok na njenim granicama stoje vojske njenih novih gospodara. Na tim prostorima povijest je malo koga poštedjela. Poznato je masovno umiranje ljudi od gladi pod komunistima na prostoru današnje Ukrajine početkom tridesetih godina, koji Ukrajinci nazivaju Holodomor. Kao što je poznato, Drugi svjetski rat je upravo na tim prostorima istočne Europe, pa i današnje Ukrajine, izazvao najteža tektonska pomjeranja, a poglavito je u nacističkom Holokaustu stradala nekada brojna židovska zajednica. Pri tome su masakru nad ukrajinskim Židovima, ali i Poljacima i Rusima, naročito doprinijeli ukrajinski nacionalisti okupljeni oko Banderovih SS-ovaca.

Sumnjam da bi von Mises danas s odobravanjem gledao na novu ukrajinsku vlast, koju su državnim udarom na to mjesto postavili ekstremisti i današnji sljedbenici Stephana Bandere, kao ni na pomoć koju tim vlastima danas pruža zemlja koja mu je dala utočište. No, s druge strane, ne vjerujem da bi, budući antikomunistom po uvjerenju, imao mnogo simpatija za Putinove povremene izljeve oduševljenja Staljinom i Sovjetskim Savezom. I jedni i drugi budili bi traumatične uspomene. S druge strane, opet, vjerujem da bi pokušao napraviti odmak od tih trauma i ideologijskih podjela koje su obilježile 20. stoljeće, i pokušao sagledati situaciju slijedeći svoja liberalna uvjerenja.

Ali, postoji li takav, od zaslijepljenosti totalitarnim ideologijama 20. stoljeća i traumatične prošlosti neovisni, liberalni odgovor na današnju uzavrelu situaciju u Ukrajini? Ako pogledamo današnju liberalnu scenu, teško da bismo mogli doći do takvog zaključka. Liberali su se, kao po nekoj inerciji, ušančili u hladnoratovskim rovovima i kao da nam poručuju da nemaju namjeru izaći iz 20. u 21. stoljeće. Živjeti u 20. stoljeću za liberale uglavnom znači pristajati na politiku SAD-a i Zapada, kao nositelja politike slobode i demokracije, a biti protiv Rusije i komunizma. To je prilično lagodna i uhodana pozicija. Drugo je pitanje da li je u svemu i usklađena sa zbiljom 21. stoljeća. Tek rijetki u liberalnoj zajednici, i to uglavnom ljudi okupljeni oko Mises instituta i poštovatelji djela Ludwiga von Misesa, poput bivšeg američkog kongresmena Rona Paula ili libertarijanskog teoretičara Lewa Rockwella, pokušavaju stvar postaviti na načelnu razinu i razmotriti je bez hladnoratovskih dualističkih načala.

Ovi rijetki liberali u SAD i Europi odbacuju hladnoratovsku jednadžbu Putin=Staljin, Rusija=SSSR, putinizam=komunizam, kojom nas žele zaplašiti i blokirati našu moć rezoniranja zapadni mediji. Oni upozoravaju na činjenicu da su u vanjskoj politici od kraja Hladnoga rata SAD i NATO bili u velikoj mjeri neuravnotežen faktor, od Kosova i Iraka, do Libije i Sirije, dok je Rusija u tim situacijama djelovala prilično uravnotežujuće i smirivala tenzije, čak pružala konstruktivne prijedloge i pomoć NATO-u za prevazilaženje bezizlaznih situacija. Dobar dio europskih nacija, naročito Njemačka, iako članice NATO-saveza, u tom su se razdoblju dosta približile ruskoj vanjskopolitičkoj poziciji i sa Rusijom ostvarivale značajnu političku i ekonomsku suradnju. Načelno skeptični prema američkoj vanjskoj politici i vojnom intervencionizmu u prekooceanskim zemljama, ovi liberali su među prvima upozorili na krucijalnu ulogu SAD u pritisku na Janukovičevu vladu i njegovom konačnom svrgavanju u državnom udaru zbog Janukovičevog okretanja Rusiji. Također, oni već duže vrijeme upozoravaju na opasnost od sulude ideje da se Ukrajina priključi NATO-savezu i da se time dovode u pitanje odnosi sa Rusijom.

Ova liberalna kritika vanjske politike SAD i EU vođena je, u svakom slučaju, principijelnim a ne ideološkim razlozima i motivima. Politika Zapada se kritikuje pozivanjem na principe koji stoje u temelju same zapadne civilizacije i uspona Zapada do njegove današnje ekonomske, pa i političke moći. To nije kritika nekakvog ideologijski nabrijanog islamiste ili panslaviste, niti pak kritika ideologijski razbaštinjenog zatočnika komunističke ideje. Kada je riječ o Ukrajini, oni vjeruju da je za Ukrajinu dobro ono što je bilo za Zapad dobro, a glavni problem u Ukrajini vide u onome što je na samom Zapadu bilo loše. Ukratko, glavni problem u Ukrajini oni politički detektiraju u nedostatku demokracije, vladavine prava i prevelikoj centralizaciji, a ekonomski u nedostatku slobodnog tržišta. Glavni problemi Ukrajine su, dakle, prije svega unutarnje prirode, a tek posljedično i vanjske.

O demokratskoj insuficijenciji u Ukrajini kao endogenom problemu već sam ovdje pisao, pa se neću ponavljati. O vladavini prava u situaciji kada na vlasti imamo neizabranu kliku koja je ukinula gotovo sva politička, medijska i manjinska prava i slobode, ne vrijedi trošiti riječi. To je nešto što čeka Ukrajinu tek po stabilizaciji vlasti. Do te stabilizacije ne može doći kao što sada to pokušava pučistička vlada u Kijevu, primjenom sile i stavljanjem pod punu kontrolu centralne vlade dijelova Ukrajine koji su joj otkazali poslušnost. Tu je, prije svega, neophodan kompromis, a do tog kompromisa očito ne može doći sve dok se ne uvaže zahtjevi pobunjenih regiona na istoku. Time dolazime do jednog od ključnih liberalnih rješenja za stabilnost svakog društva, pa i ukrajinskog, a to je federalistički princip vladavine.

Rijetke su homogene nacije, nacije koje imaju jedinstvenu kulturu, jezik, religiju i zajedničku povijest. Ukrajina svakako ne spada u tu vrstu nacionalne države. Ona je multikonfesionalna, multietnička, multijezična, a kao što smo vidjeli i rastrgana različitim povijesnim silnicama. No, to nije uzrok problema u Ukrajini, premda bi mnogi to tako htjeli vidjeti. Dapače, glavni uzrok problema podijeljenosti ukrajinskog društva leži u prevelikoj centralizaciji ukrajinske države. To je glavni razlog što u Ukrajini od njenog formiranja kao nacionalne države imamo princip smjene dominacije jedne, odnosno, druge etničke grupacije – proukrajinske i proruske. U centralistički ustrojenoj državi država se vidi kao plijen za ovladavanje jednim dijelom društva, a ne kao politički prostor kohezije raznolikih društvenih elemenata.

Sjedinjene Američke Države izgrađene su na federalističkim principima, odnosno, politička kohezija američkog društva, kako su je zamislili američki Očevi utemeljitelji, ne bi bila moguća bez velikih prava danih državama članicama. Njemačka nacija također ne bi bila zamisliva bez principa federalizma. Kada je Adolf Hitler dolazio na vlast, prvo je, donošenjem Zakona o Gleichschaltuungu, uništio princip federalizma, koji je vidio kao glavnu preprjeku za ovladavanje njemačkom nacijom (a potom i čitavom Europom i svijetom). Prva i druga Jugoslavija su bile nefunkcionalne države i raspale su se upravo iz istih razloga – zbog prevelike centralizacije, gdje je država korištena kao instrument dominacije jedne grupe nad drugom. Iste probleme ima i današnja Bosna i Hercegovina, gdje se politikom sve veće centralizacije žele riješiti problemi nefunkcionalnosti jedne multietničke i multikonfesionalne zajednice. Federalistički princip i davanje jednakih prava svim etničkim grupama, u takvim situacijama relaksira odnose i omogućuje da se stvori ambijent za zajedničku politiku. Međutim, centralisti na federalizaciju gledaju kao na separatizam i disoluciju države, što nikako ne mora biti slučaj. SAD, Švicarska, pa i Njemačka, su primjer funkcionalnih uspješnih država utemeljenim na principia federalizma (premda se i one sve više kreću ka sve većoj centralizaciji u ugrožavaju temelje vlastitog demokratskog poretka).

Na jednom mjestu u svojoj knjizi Liberalizam, gdje objašnjava značaj federalističkog principa u državama sa nacionalno mješovitim stanovništvom, Mises kao da opisuje ključni problem u njegovom nekadašnjem zavičaju – današnjoj Ukrajini:

U složenoj mreži antiliberalnih politika, koje su u tolikoj mjeri proširile funkcije države da nisu ostavile gotovo nikakav prostor za ljudsko djelovanje slobodno od uplitanja države, uzaludno je nadati se čak i približno zadovoljavajućem rješenju političkih problema u područjima u kojima predstavnici različitih nacija žive jedni pored drugih. Ukoliko upravljanje ovim teritorijama nije vođeno u potpunosti prema liberalnim načelima, ne može biti nikakvog govora o jednakim pravima u postupanju sa različitim nacionalnim zajednicama. Tu mogu postojati samo vladari i podvlašćeni. Tu je jedini izbor između toga da li ćete biti čekić ili nakovanj. Na taj način, borba da se, svom snagom koju nam nudu država, proširi vlastita kontrola nad cjelokupnim teritorijem na kojem žive različite nacije, postaje neophodan imperativ nacionalnog samoodržanja.

I doista se danas čini kao su ukrajinske vlasti uhvaćene u ovu “mrežu antiliberalnih politika”, pa su prisilno dovođenje pod kontrolu pro-ruskih regiona, koji su im otkazali poslušnost, učinili “imperativom nacionalnog samoodržanja”. Amerika, Njemačka, pa i Zapad općenito, moraju se opsjetiti federalističkih principa na kojima počivaju njihovi vlastiti poretci i o kojima ovisi stabilnost u njihovim zemljama, kada daju podršku ukrajinskim unitaristima. I ovaj put se pokazalo da ruska strana, uz sve moguće ograde od ruske real-politike, svojim prijedlogom fedralizacije Ukrajine kao okvirom za dugotrajno i održivo rješenje ukrajinske krize, pokazuje da ima mnogo zreliji i uravnoteženiji pristup problemu. Koliko god mi navikli operirati u hladnoratovskom koordinatnom sustavu, i ovim povodom se pokazalo da to rješenje nije tek rusko rješenje, nego da se radi o princijelnom – liberalnom rješenju za krizu u Ukrajini.

Okrenuti se takvim, provjerenim i liberalnom tredicijom osvjedočenim principima, istovremeno bi značilo konačno iskoračiti iz totalitrnog 20. stoljeća u liberalno 21. stoljeće.

Izvor: Večernji list