Elita gora od rulje – ili, zašto su kapitalisti protiv kapitalizma?

Biti protiv kapitalizma danas je, znamo, gotovo općeprihvaćena stvar. To je tako bar što se tiče elite – koja je često “gora od rulje”, kako je govorio Mirko Kovač. Bilo da se radi o intelektualcima, političarima, umjetnicima ili biznismenima, rijetko kad ćemo među njima naći nekoga tko bi bio protržišno nastrojen ili zagovornik kapitalizma.

Čuveno Marxovo predviđanje – koje se pokazalo pogrešnim, uostalom, kao i sva njegova ostala predviđanja – da proleteri po samoj svojoj “društvenoj biti” moraju biti protiv kapitalizma, doživjelo je svoj tragikomični obrat. Stvar je, naime, ispala tako da su se radnici pokazali kao najpouzdaniji saveznici kapitalizma, jer su u njemu vidjeli izuzetan motor za unaprjeđenje vlastitog materijalnog stanja, dok su za Marxov socijalistički nauk najprijemčiviji bili pripadnici društvene elite – političari, sveučilišni profesori, bankari i krupni kapitalisti. Kao što se njegova filozofema da “društveno biće čovjeka određuje njegovu društvenu svijest” pokazala pogrešnom na primjeru proletera, u koje je polagao sve svoje nade, ona se jednako pogrešnom pokazala i na primjeru elita. Odbacili su ga oni u koje je polagao svoje najviše nade, a prihvatili su ga oni koje je najviše prezirao.

Pa ipak, mora zvučati čudno reći da postoje kapitalisti koji bi bili protiv kapitalizma. Kako to da pripadnici “vladajuće klase” u kapitalizmu, poglavito oni koje u punom smislu riječi identificiramo sa kapitalističkim sustavom (naime, krupni kapitalisti), mogu biti protiv kapitalizma – zar to nije paradoks? A opet je to doista tako. U stvari, to se čini kao neko pravilo. Još je Adam Smith govorio da se ljudi iz poslovnog svijeta rijetko kad susretnu a da pri tim svojim susretima ne isplaniraju neku smicalicu ili urotu protiv javnosti. Dovoljno je pogledati program i djelovanje HUP-a, pa će se vidjeti da tu nema ni “k” od kapitalizma, već da se radi o lobističkoj grupaciji kojoj je jedini cilj isposlovati od države ili neki obilni program subvencioniranja njihovog biznisa ili neku zakonodavnu regulativu kojom bi ograničili ili onemogućili konkurenciju njihovim poslovima na hrvatskom tržištu. To je glavni razlog postojanja HUP-a. Vidoševićevi safariji i umjetničke galerije su samo pojavni izraz tih socijalističkih politika hrvatskih poslovnih krugova.

No, svakako treba reći da Hrvatska nema monopol na socijalističku glupost, te da ni u svijetu nije mnogo drukčije. Svi se sjećamo milijardera Warrena Buffetta i njegove demagogije o tome kako je porezni sustav u Americi nepravedan, jer njegova tajnica plaća veći porez od njega, zbog čega je od političara zahtijevao da povećaju poreze biznisu kako bi se ispravila nepravda. Sjećamo se kako je Obama odmah potom požurio iskoristiti njegovu tajnicu u svojoj kampanji, pozivajući je na skupove svojih pristalica i prikazujući kao žrtvu kapitalističke nepravde kojoj je on odlučio stati na kraj. Slično Buffettu će se i moćni Bill Gates požaliti kako ne plaća državi poreza koliko bi trebalo i podržati zahtjeve antiglobalističkih i antikapitalističkih prosvjednika za uvođenje posebnog “poreza za bogataše”, tzv. Robin Hood poreza. No, možda je pravi šampion socijalističke demagogije među poslovnim mogulima poznati burzovni špekulant George Soros. On ne propušta niti jednu priliku kako bi napao laissez faire kapitalizam i slobodno tržište optužio za sve nedaće kojima je danas izložen svijet. On nije odolio ni tome da svom antikapitalističkom ressentimentu da i teorijsku formu. Tako je svoja razmišljanja o načinima kako da se obuzda divlji kapitalizam iznio u nizu knjiga i članaka, čija je glavna pouka da, nakon sloma totalitarnih pokreta dvadesetog stoljeća – fašizma i komunizma – danas slobodno tržište predstavlja glavnu prijetnju onome što on naziva “otvorenim društvom”.

Tja, kada sami kapitalisti kažu da je kapitalizam nepravedan, onda je tomu malo besmisleno proturječiti, zar ne? Ne trebaju nam više komunističke partije, sveučilišni profesori, avangardni umjetnici, niti ljevičarski aktivisti da bi nas poučili i otvorili oči o zlima koje nam donosi kapitalizam – sada tu istinu uviđaju i sami kapitalisti! Još samo netko krajnje zatucan i ideologijski zadrt bi mogao braniti nepravedni kapitalistički sustav, kada ga, eto, i sam Soros stavlja u istu ravan sa fašizmom i komunizmom! No, da li je baš sve tako? Otkud ovaj sklad tako raznolikog društva – i otkud kapitalistički moguli među njima? Kakva li je nevaljalica ta povijest da nam priređuje takve prizore da su danas kapitalisti postali glavni kritičari kapitalizma u svijetu i promotori socijalističkih politika?

Iskreno, ja tu ne vidim nikakve tajne. Stvar je jasna: ne radi se ni o kakvom iznenadnom prosvjećenju ili probuđenom filantropskom porivu kapitalista, već o čistom interesu zaogrnutom u humanističku frazeologiju i besprimjernu srceparajuću demagogiju. Socijalističke politike najviše koriste “onima gore” – političarima, državnim uhljebima, ali i kapitalistima koji su se etablirali na nekom tržištu. Najveći neprijatelj kapitalista jest sam kapitalizam, konkurencija, slobodna tržišna utakmica. Oni znaju da jedina realna ugroza njihove pozicije na tržištu može doći samo od strane konkurencije, novih igrača na tržištu, a ne od države. Iskoristiti političare i njihov utjecaj na zakonodavstvo – pozicija koju im garantira nepostojanje vladavine prava i snažni državni intervencionizam – predstavlja sjajnu priliku da se očuvanju njihovog interesa i nepoštenom uništavanju konkurencije da forma zakona. Stoga je zagovaranje državnog intervencionizma i socijalističkih politika njihov glavni adut u očuvanju vlastitih pozicija.

Ako prijetnja dolazi iz inozemstva, oni će zagovarati ekonomski patriotizam, lobirat će kod političara da se podignu uvozne barijere i carine, vodit će kampanje u stilu “kupujmo hrvatsko”, i slično. Na prijetnju koja dolazi “iznutra”, oni će odgovoriti lobiranjem kod zakonodavca da se povećaju porezi, kako bi se u startu onemogućilo bilo kome da dovoljno naraste i ugrozi njihovu poziciju. Oni su pri tome, poput Gatesa ili Buffetta, spremni plaćati i više poreze, jer to smatraju dobrom cijenom da političari zakonodavnom regulativom “pobiju” njihovu konkurenciju. Naime, veliki mogu izdržati visoke poreze, ako im to omogućuje stvaranje “barijera ulasku” novih igrača i očuvanje njihovog monopolskog položaja na tržištu; mali poduzetnici u tom slučaju mogu staviti samo ključ u bravu. U biti, cijenu ne plaćaju krupni kapitalisti, nego mi, stoka sitnoga zuba, koji kupujemo njihovu lošu robu po višoj cijeni od one koju bismo imali kada bi tržište bilo slobodno. A sve to još uz naš pristanak – jer je općepoznato, jel’, da je socijalizam politika koja štiti interese radnika i maloga čovjeka.

Istina je, naravno, sasvim suprotna: kapitalizam i slobodno tržište su u interesu jedino radnika i tzv. malog čovjeka – ma što nam o tome pričali marksistički profesori, sindikalni aktivisti i politički demagozi. Kapitalizam je radnicima donio blagostanje o kakvom je do prije dva stoljeća malo tko sanjao. To su znali radnici u devetnaestom stoljeću kada su odbacili ljevičarske nebuloze i priklonili se “paktiranju sa kapitalom”, kako su ih optuživali socijalistički glasnogovornici. Lobiranje i propaganda krupnih kapitalista i financijskih špekulanata u horskom sazvučju sa spomenutima u korist socijalizma – ili, kako se to ljepše kaže, socijalno odgovorne države – samo je dokaz stvarne interesne osnove ove neprincipijelne koalicije i njihovih urotničkih politika. Ime i lozinka te urote zove se socijalizam, a njena socijalna forma zove se antikapitalistički klasni rat koji, uz pomoć državnog zakonodavstva, politička, intelektualna i ekonomska elita vode protiv interesa radnika, malih poduzetnika i slobodnog tržišta.