Politički potop hrvatskih liberala – šansa za liberalizam u Hrvatskoj

Doba političke čednosti hrvatskoga višestranačja i života u bogougodnome monogamnom političkom braku ljevice i desnice, čini se, živi svoje posljednje dane. Naime, sve je izvjesnije da hrvatskoj političkoj sceni predstoji razdoblje u kome više neće postojati dominacija ideologijski i programski jasno profiliranih velikih stranaka desnice i ljevice. Pomnija analiza bi vjerojatno dovela u pitanje da je to ikad i bio slučaj i pokazala bi da su programi, poglavito praktična politika, ovih stranaka imale više sličnosti nego razlika. No, tako je to u braku – ma koliko se inače razlikovali, ljudi vremenom poprime osobine, manire, mirise i okuse one druge strane. Kako god, dosad je HDZ bio stožerna stranka hrvatske desnice, a SDP ljevice, i oko ova dva bloka se plela hrvatska politika. Kako pokazuju istraživanja javnog mnijenja, ove dvije stranke sada zajedno jedva namiču 40% podrške biračkog tijela. One padaju (SDP) ili već dugo stagniraju (HDZ), a to otvara veliki prostor za (bar) trećeg velikog igrača.

Taj “treći čovjek” hrvatske političke scene bi, kako kažu njeni dobri poznavatelji, mogla biti velika centrumaška koalicija koja bi se trebala formirati oko zagrebačkog gradonačelnika Bandića i smijenjenog HNS-ovog lidera, Radimira Čačića, koji je upravo pokrenuo inicijativu za osnivanje nove stranke – Narodne stranke reformista. Oni bi do kraja godine formirali široku koaliciju sastavljenu od jakih regionalnih lidera i stranaka. Glavna karakteristika ove nove koalicije bila bi njena ideologijska neutralnost (“centrumaštvo”), odsustvo bilo kakvih “velikih priča” i pragmatičnost – bio bi to pravi postmodernistički ideologijsko-politički amalgam. Jedan od pobočnih učinaka ovog političkog saveza bio bi da bi se, po toj računici, u njega utopile sve stranke koje su bile nominalno liberalne, točnije – regionalni IDS, Kosorov HSLS i varaždinski HNS. Drugim riječima, ovo očekivano novo tektonsko pomjeranje hrvatske političke scene pomest će s nje stranke liberalne političke orijentacije. I to je, po meni, razlog za veliko zadovoljstvo svakoga tko ima liberalna politička uvjerenja.

Naravno, svakom liberalu koji drži do sebe digne se kosa na glavi pri spomenu ovih stranaka kao liberalnih. I s razlogom. One su to samo po imenu ili opisu, ali u njihovoj politici ima malo toga liberalnoga. Ako se pogledaju njihovi programi, tu sve vrvi od socijalnoga inženjeringa i socijalističkih politika, “mjera i programa” koje treba poduzeti vlada da bi pokrenula ili promovirala ovo ili potakla ono. Uz to, IDS i HNS su nekako i navjerniji partneri socijalista iz SDP-a, što je tek da pukneš od muke. Nitko nije učinio više zla za ideju liberalizma u Hrvatskoj od ovih nazovi liberalnih stranaka. No, u ovakvoj reakciji se krije i jedna zamka, a to je sugestija da bi se time otvorio politički prostor za neku novu, istinski liberalnu stranku. Ja mislim da je ovo veoma pogrešan način razmišljanja od kojeg je ideja liberalizma imala vrlo malo koristi, a jako puno štete. U stvari, mislim da je sama ideja o nekakvoj liberalnoj politici, o nekom liberalnom reformatoru koji će nizom političkih poteza “uvesti liberalizam” odozgo, vrsta drvenog željeza, najgora zabluda liberala, čak ono što priječi istisku transformaciju društva u pravcu više slobode.

Ta proturječnost je upisana u samu liberalnu doktrinu. Liberalizam je rođen kao kritika apsolutizma i kao sumnja da svaka politička akcija vodi ka smanjenju slobode. Zahvaljujući liberalima promijenjen je odnos prema političkom autoritetu. Dok se ranije smatralo da je glavni problem politike pronaći i postaviti “prave ljude na pravo mjesto”, pitanje “tko vlada”, liberalizam raskrinkava ovo glavno pitanje tradicionalne političke teorije kao običnu političku mitologiju, kao pogrešno postavljeno pitanje, i kaže da je nebitno tko vlada, već je glavno pitanje način, “kako” se vrši vladavina i koji je opseg vlasti. Dok svi drugi naivno očekuju od politike da će donijeti poboljšanje života, da će se u našim životima pojaviti neki mudri Likurg ili Solon, donijeti nam savršene zakone po kojima ćemo se vladati i osloboditi nas nepravde, liberali se postavljaju kao sumnjala koja od politike ne očekuju ništa, već je smatraju tek nužnim zlom kojemu treba postaviti što snažnije i čvršće ograde. Liberali ne vjeruju u princa na bijelom konju koji spašava Trnoružicu. Politika se treba što manje miješati i zadirati u naše živote. Vlasti treba postavljati zamke, dijeliti je, usitnjavati, dovoditi u međusobni sukob. Političari su za liberale, ako išta, uvijek neka vrsta korisnih idiota, čije ambicije, častohleplje i vlastoljublje treba sučeljavati sa isto takvim ambicijama drugih političara, kako bi se oni međusobno uništavali i time stvarali što veći prostor slobode za građane.

Ovu bismo školu mišljenja mogli nazvati britanskom ili anglo-saksonskom doktrinom liberalizma. No, uvijek je postojala i druga, njoj suprotna, struja mišljenja unutar liberalizma. Ta struja mišljenja je nastala uglavnom u zemljama koje nisu bile te sreće da žive u slobodnim društvenima uređenjima, kao što je to bio slučaj sa Francuskom i uopće na europskom kontinentu. Nazovimo je francuskom ili kontinentalnom verzijom liberalizma. Dok su Englezi promatrali svoje institucije i razmišljali o tome što je dovelo do njihovog napretka i slobode, otkrivajući pritom svu kompleksnost i, u biti, evolucijsku narav vlastitog poretka slobode, dotle su Francuzi i drugi na kontinentu, koji su živjeli pod despotizmom, promatrajući britanski sustav sa strane, što im je neminovno oduzelo ponešto od osjećaja za finesu i svu složenost toga sustava, došli na ideju da treba jednostavno preslikati taj sustav i njegove institucije u njihovoj domovini, i da će tako “engleske slobode” procvjetati i njihovom tlu. Povjerovali su da je slobodu moguće uvesti dekretom “odozgo”. Toj svojoj vjeri su davali različita imena: “prosvijećeni despotizam”, “društveni ugovor”, “revolucija” itd., a sa razvojem demokracije i političkog života, pojavljuju se liberalne stranke koje vode “liberalne politike”. Kada su opisivali svoje slobode britanski klasični liberali nisu navodili stranačke programe ili papirnate deklaracije, nego su se pozivali na snagu građanskog društva i njegovih kompleksnih “posredničkih institucija”, koje su priječile političkoj moći da ima bilo kakav upliv na njega. Francuski liberali su kretali od političkih proklamacija i programa, vjerujući da je moguće društvo utemeljiti “odozgo” nekom vrstom socijalnog inženjeringa i postavljanjem racionalnih filozofskih temelja socijalnoj interakciji.

Jasno, to je bio korak unazad, ka ideji “prvog zakonodavca” ili “zakonodavstva slobode”, nekog utemeljujućeg čina, radikalnog reza u društvenom tkivu, kojim je moguće zavesti slobodu. To se pokazalo pogrešnim, a liberale odvelo u tabor etatista, ljudi koji vjeruju u moć reformske politike, u moć centraliziranog odlučivanja nad tako finim i kompleksnim sustavom kakvo je ono što nazivamo “društvo”. Slična stvar se dogodila i u zemljama koje su živjele pod komunizmom kada je pao Berlinski zid. Ljudi su povjerovali da je ono što nam treba hitna politička akcija odozgo, koja bi paketom reformskih zakona, namjesto komunističkog sustava sada zavela liberalni sustav. Povjerovali su u moć politike, a time i iznevjerili onu izvornu sumnjičavost liberala prema politici. Tako se danas mnogim liberalima čini dovoljnim, ako već ne i idealnim, samo prepisati i implementirati zakone Europske unije na naš sustav kako bismo, navodno, uveli liberalizam. No, to ne biva – sve i da su europski zakoni suhi liberalizam, a ne notorne socijalističke “direktive”. Po tome se ovi liberali nimalo ne razlikuju od kolektivista koji vjeruju da je dovoljno da na vlasti zasjedne naš čovjek, koji će sprovesti liberalne reforme, kako bi nas ogrijalo sunce slobode. Time su duboko kompromitirali ideju liberalizma i legitimirali kolektivistički stil vladavine i dali novi sadržaj staroj ideji prosvijećenog despotizma. Vjerujem da je ovakvo shvaćanje liberalne politike kod hrvatskih liberala u dobroj mjeri zaslužno za loš glas na koji je u javnosti izašlo časno ime liberalizma, bar u jednakoj mjeri u kojoj je taj odijum i usvojeni refleks dominantno ljuvičarske političke kulture u nas koja prezire sve što ima predznak liberalizma, kapitalizma ili tržišta.

Ono što može promijeniti stvari nisu paketi reformskih zakona, nije nikakva liberalna politika koja se ima sprovoditi, već suprotno: kompromitiranje, usitnjavanje, fragmentiranje, decentraliziranje, što veća difuzija svih mogućih ambicioznih političkih planova za reformu društva. To je ono što povećava slobodu pojedinca, jer ona raste na marginama sustava, a što su politički procesi više blokirani, što su političke ambicije više suprotstavljene, to je ta margina veća. Za liberale je uvijek glavna stvar bila decentralizacija vlasti, jačanje centripetalnih sila, stvaranje što kompleksnijeg demokratskog nereda. Ne postoji liberalna politika. Svaka politika je antiliberalna i vodi ka centralizmu odlučivanja i despociji, ma koliko se ona možda kitila svojom prosvijećenošću, emancipiranošću ili europskim duhom. Da bismo imali slobodno društvo nisu nam potrebne liberalne stranke. Dapače, snaga liberalnih pokreta i očekivanje promjena u pravcu liberalizma od tih političkih pokreta ili stranaka, nije samo izravno sumjerna neslobodi jednoga društva i simptom te neslobode, već i dokaz o pogrešnom shvaćanju liberalne ideje uopće. Politika – svaka politika – je kao i čovjek: ono Kantovo krivo drvo iz kojega se ništa pravo ne može istesati. Na nama je da ga ne zalijevamo i ne njegujemo, a naročito da ga ne nazivamo “drvetom slobode”. Stoga treba pozdraviti kao korak u dobrom pravcu što je ono, bar što se liberala u Hrvatskoj tiče, tako neslavno skržljalo i počelo venuti. Ako ništa, bar nas kojima je stalo do liberalizma neće više zamjenjivati. A i to je već nešto. Bar se opet mirne duše mogu zvati – liberalom.