Sve
pripreme za početak političke kampanje za europarlamentarne izbore
se privode kraju. Koalicije i stranke su manje-više formirale svoje
liste, kandidati koje ćemo ispratiti na masnu bruxellesku plaću za
posao bez ikakve odgovornosti počeli su defilirati medijima, prve
senzacionalistički nabrijane ankete fantomskih anketara su
objavljene, i trka može početi. Samo još treba pridobiti glasače.
A sva je prilika da tu kod izbora za Europski parlament stvar
ponajviše škripi.
Ako
je suditi po entuzijazmu biračkog tijela, sva je prilika da ćemo
potući neslavni prošlogodišnji rekord od bijednih 20,8%
izlaznosti. Za to nam ne trebaju ankete. Za razliku od prošle
godine, kada su ni entuzijazam naivnih, niti pak nesmiljena
orvelijanska propaganda političara i njihovih medija, nisu mogli
izvući više od petine birača iz kuće, ove godine hrvatska
politička elita ne može više računati na to da će tako lako
nasamariti građane. Naime, u međuvremenu smo ušli u Europsku uniju
i osvjedočili se u to da članstvo u EU nudi malo toga dobroga, a
puno toga lošeg.
Najavljena
kao kruna svih težnji hrvatskog naroda od stoljeća sedmog i
stjecanja državne neovisnosti krajem prošlog stoljeća, sve više
se očituje da ulazak Hrvatske u EU dobiva obrise najveće hrvatske
geopolitičke katastrofe u 21. stoljeću, za koju se još ne nazire
način kako ćemo se iz nje izvući niti od nje oporaviti. Prvoga
srpnja prošle godine s Bregane nisu potekli med i mlijeko, kao što
su nam naši političari obećavali, niti je Hrvatska potvrdila svoju
nacionalnu samostalnost i pripadnost europskom krugu nacija, kako smo
to zamišljali u svojoj lakovjernosti. Naprotiv. Hrvatska je izgubila
svoju slobodu i neovisnost, svoj suverenitet je preselila u Bruxelles
i tamo je predala neizabranim birokratima na milost i nemilost, a što
se tiče njenog europskog značaja, on je posve minoran, toliko čak
da je Hrvatska izgubila i značaj u balkanskim okvirima.
Hrvatska
više nema svoju politiku, hrvatski sabor više ne odlučuje ni o
čemu, za svaku značajniju odluku hrvatske vlade se ide na
konzultacije u Bruxelles ili se odande pokorno dobivaju upute,
smjernice i direktive. To savršeno odgovara našim političarima,
jer uvijek imaju odličnu izliku za svaku njihovu iracionalnu i
promašenu političku odluku, čak i u rijetkim slučajevima kada
nešto urade na svoju ruku. Ali, to ima katastrofalan utjecaj na
demokratsku političku kulturu u Hrvatskoj. Mi više ne živimo u
demokratskom društvu, ne treba se zavaravati, već u onome što
Vaclav Klaus naziva "europskom postdemokracijom". Europsko
društvo sve manje je demokratsko. To je društvo u kome
"postdemokratska" europska birokracija sve više istiskuje
tradicionalne demokratske institucije, društvo u kome više narod ne
bira svoje lidere na slobodnim demokratskim izborima, već političari
imenuju političare. U Europskoj uniji je vlast pogurana naviše i
ona više nema nikakve odgovornosti prema narodu.
Ako je
demokracija bila zabava za narod, posdemokracija je zabava za
političare. Europska posdemokracija prije liči na feudalni sustav
zatvorene političke igre između velikaša koji jedni drugima
dodjeljuju privilegije, a ne sustav prenošenja narodnog suvereniteta
na njihove izabrane predstavnike, koji odgovaraju narodu za svoje
postupke. To je i razlog apatiji građana u vezi izbora za Europski
parlament. Ljudi u tim izborima ne prepoznaju ideju parlamentarne
demokracije. Što, na kraju, znači 11 hrvatskih predstavnika u
Europarlamentu koji broji 766 zastupnika? A tamo je, kako ponosno
ističu naši europarlmentarci – misleći, valjda, da time dižu
sebi cijenu – skrojeno 70% hrvatskih zakona. Dakle, mi živimo po
zakonima koje nisu donijeli naši predstavnici, niti će u budućnosti
imati ikakav utjecaj na donošenje novih zakona. To nije demokracija.
To je politički dirižizam karakterističan prije za autoritarne i
totalitarne sustave vlasti, nego za vlast slobodnih ljudi.
Imajući
sve ovo u vidu, a poglavito odsustvo bilo kakvog entuzijazma građana
Hrvatske glede europskih izbora, meni nije jasno zbog čega u
Hrvatskoj ne postoji iole značajnija stranka koja bi na izbore za
Europski parlament išla sa euroskeptičnim programom? Zašto nitko
od hrvatskih političara ne pokazuje želju da ovu ogromnu apatiju
iskoristi i preokrene u energiju koja bi mu donijela značajan broj
glasova? U većini europskih zemalja, osim u Njemačkoj, Češkoj i
još njih par, postoje euroskeptične stranke koje dobivaju značajan
broj glasova. Na prošlim izborima je Ruža Tomašić na sličnoj
agendi dobila najveći broj preferencijalnih glasova (ali se njena
kritika EU u međuvremenu nasukala na Pelješkom mostu i packama
bruxelleskih eurokrata). Europski fondovi? Od toga nema ništa, kao
što vidimo, i možemo biti sretni zbog toga. Strana pomoć je gora
od socijalizma. Ona guši svaku poduzetničku inicijativu i ljude
čini potpuno ovisnima o netržišnom načinu razmišljanja. Svi
znamo kako se Etiopija usrećila od strane pomoći. I znamo da je
danas iz gladi i siromaštva izvlači slobodno tržište, koje njeno
gospodarstvo polako pretvara u regionalnog diva.
No, to
izgleda nije pjesma za uši naših političara. Važnije je mazati
narodu oči megalomanskim projektima i pustim sanjama o nekakvom
novcu koji će nam netko darivati, kako bi se samo nekako domoglo
plaćice od 7000 eura, ugleda i lagodnog života bez ikakve
odgovornosti. Naravno, tu je još jedna stvar, a to su pritisci
euro-totalitaraca prema svima koji pokušaju stati na euroskeptične
pozicije (imali smo prilike to čuti povodom pacificiranja Ruže
Tomašić), kao i prijetnja, koja će izgleda postati stvarnost, da
će Europski parlament donijeti zakon o zabrani svih
"ekstremističkih" stranaka. Etiketu "ekstremizma"
će, pogađate, ponajprije zaraditi euroskeptične stranke. To
je europsko shvaćanje demokracije.
Iako su
u Europi euroskeptične stranke u porastu, od njihovog utjecaja na
eventualno ublažavanje europskoga centralizma i autoritarizma ne
treba očekivati previše. To se neće dogoditi u skorijoj
budućnosti. Kroz europske institucije se ništa neće promijeniti.
Ono što može promijeniti stvari, jedino oružje koje nam je
preostalo u obrani demokracije pred najezdom europskoga
postdemokratskog autoritarizma jest institucija referenduma kao
istinska demokratska institucija. I to je ono što će se događati i
na što treba gledati kao sve izvjesniju budućnost Europske unije,
koja će voditi konačnom raspadu ove anti-demokratske, vještačke i
štetne tvorevine. Vjerujem da će Hrvatska biti zadnja država koja
se priključila ovoj nadnacionalnoj tvorevini i prva koja će iz nje
izaći. One političke stranke koje se budu orijentirale ka ovoj
budućnosti, opstat će. One koje se budu zanosile europskim sanjama,
lukrativnim namještenjima i vjerom da se narodu mogu dovijeka mazati
oči, otići će zajedno sa EU na smetlište povijesti.
Nema komentara:
Objavi komentar