Nazire li se kraj šutnji o komunističkim zločinima u Hrvatskoj?

Prošlog tjedna je Hrvatska radiotelevizija emitirala (još uvijek u “krnjem” obliku) dokumentarni serijal “Zločini komunizma u Hrvatskoj” autora Krešimira Čokolića, koja je nastala povodom jednodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa Matice hrvatske “Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj”, održanog 10. svibnja 2011. godine. Učesnici su uglavnom povjesničari iz Hrvatske, Francuske, Njemačke i Rusije, a dokumentarac je podijeljen na četiri dijela, od kojih su emitirana prva tri (“Početak”, “Čišćenje” i “Demonkratura”).

Samo emitiranje ovog serijala na nacionalnoj televiziji pobuđuje nadu da će u Hrvatskoj konačno doći kraj šutnji o komunističkoj represiji i kulturi prešutkivanja komunističkih zločina u Hrvatskoj. Koliko je to još uvijek tabu tema kod nas možda najplastičnije pokazuje i sama okolnost da je četvrti dio serijala pao u nemilost HRT-ovih cenzora. Naime, četvrta epizoda, pod nazivom “Tito zauvijek”, nije prošla cenzorsku komisiju HRT-a, navodno zbog spornih stavova Dražena Budiše, jednog od učesnika serijala, o tome kako bi izgledala hrvatska nacionalna revolucija devedesetih da je Tito bio živ.

Da li je moguće da dvadesetpet godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj i uvođenja palamentarne demokracije još uvijek postoje državni cenzori koji prilježno rade svoj posao i pročešljavaju misli učesnika jednog znanstvenog skupa? Moguće je. Mi živimo u zemlji u kojoj je još uvijek dominantna specifična antifašistička kultura prešutkivanja zločina komunizma. Živimo u zemlji koja je ustavno definirana kao sljednica ideologijskih zasada antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Živimo u zemlji čiji predsjednik i premijer ustanu na stržnje noge kad god netko dovede u pitanje te “tekovine antifašizma” u Hrvatskoj, smatrajući da za borbu protiv takvih napada zdesna “demokracija nije dovoljna”, te da se protiv toga treba boriti “svim sredstvima”. Živimo u zemlji u kojoj povjesničari i sveučilišni profesori o Josipu Brozu Titu još uvijek govore kao o pozitivnoj povijesnoj ličnosti.

U Hrvatskoj još uvijek raspravom o komunizmu dominira jedna vrsta moralne ucjene koja kaže: ako si protiv komunizma, onda si zacijelo fašista; svaka kritika komunizma, ili nedajbože problematiziranje “antifašističke borbe”, odmah se etiketira kao fašistički motivirana, povampirenje ustaštva, itd. Ovaj antifašistički silogizam je ideologijska tvorevina samoga komunizma, njegova moralna stupica, koja je, kao što vidimo, sasvim lijepo primila u Hrvatskoj i okovala hrvatsko povijesno pamćenje. Uspjeh tog silogizma je toliki da je zadugo uspio potisnuti u zaborav ne samo sjećanje na komunističke zločine, već i samo sjećanje na taj zaborav. Ime tog zaborava komunističkih zločina, dapače, njihove “normalizacije”, jest antifašizam.

Sam serijal dosta obećavajuće, i za naše prilike prilično kontroverzno, počinje riječima Stephana Courtoisa, urednika i jednog od autora zbornika “Crna knjiga komunizma”, kojima on ukazuje na obmanu antifašističke logike i problematizira sam koncept antifašizma. “Problem je u tome što, kada kažemo antifašist, ne mislimo nužno i demokrat. Može se biti i totalitarni antifašist.” Antifašizam je bio smokvin list komunizma, koji je smislio sam Staljin tridesetih godina, u vrijeme uspona fašizma i nacizma u Europi. Bilo je to vrijeme kada se Kominterna odlučuje za napuštanje dotadašnje konfliktne strategije “klasne borbe”, koja je komuniste u demokratskim zemljama dovela na samu marginu političkog života, i osnivanja “narodnih frontova”, kao strategije kojom bi se oko komunista trebao formirati široki koalicijski front u koji bi ušli i socijaldemokrati i lijevi liberali. Ta nova komunistička strategija, u biti iznuđena uslijed nepovoljnih geopolitičkih okolnosti, svoju je premijeru imala za vrijeme Španjolskog građanskog rata, a puni procvat doživjela za vrijeme Drugog svjetskog rata. Glavni neprijatelj komunizma, međutim, uvijek su bili kapitalizam i parlamentarna demokracija, nikada sam fašizam ili nacizam. Oni su na fašiste gledali kao na konkurente, nerijetko i saveznike, u rušenju kapitalističkog i demokratskog svijeta. Staljin je Hitlera nazivao “ledolomcem”, što će reći, da ga je smatrao korisnim idiotom u glavnom zadatku uništavanja kapitalizma. Uostalom, sporazum Molotov-Ribbentrop je bio jasno svjedočanstvo ove “neprijateljske bliskosti” nacizma i komunizma, njihove zajedničke antikapitalističke, antidemokratske i totalitarne biti.

Na žalost, autor serije ne prati dovoljno ovu uvodnu nit i ne ide na potpuno raskrinkavanje totalitarne biti antifašizma. Bilo bi svakako zanimljivo čuti nešto o Titovoj ulozi u Španjolskom građanskom ratu, u kojem Tito ima značajnu ulogu kao oficir NKVD-a, što mu je kasnije pomoglo da se otarasi konkurencije i domogne se pozicije generalnog sekretara KPJ. Nema ništa ni o ideologijskim slaganjima komunista i ustaša prije rata, kao ni o pokušaju legaliziranja rada KPH po uspostavljanju Nezavisne države Hrvatske, o čemu pregovori traju sve do Hitlerovog napada na SSSR. Sve to bi pomoglo gledaocu da dovede u pitanje proklamiranu antifašističku retoriku komunista i na konkretnim primjerima sagleda sličnosti između lijevog i desnog totalitarnog pokreta u Hrvatskoj.

Također, u seriji nisu prikazani ni komunistički zločini tijekom rata, gdje oni na tzv. slobodnim teritorijama organiziraju čistke i pogrome nelojalnoga stanovništva, kao ni totalitarni ustroj samog partizanskog pokreta. O tome možda najbolje svjedoče riječi jednog od ideologa partizanskog pokreta, Moše Pijade, iz njegovog izlaganja na Prvom zasjedanju AVNOJ-a: “Potrebno je zato stvoriti tako mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se, pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. (…) Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo napraviti beskućnike, proletere… Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira…”

Jasno je da je Drugi svjetski rat za komuniste bio prilika za osvajanje vlasti revolucionarnim putem, a okupacija zemlje nikakva nesreća, već povod za otpočinjanje građanskog rata. Nakon što su interesi pobjede velikih sila nad Hitlerom odlučili Staljina i komunizam prokrijumčariti u demokratski blok, upravom eksploatiranjem staljinističke ideologijske parole o “antifašizmu” kao tobože najmanjem zajedničkom imenitelju demokratskih i komunističkih zemalja, nije bilo nikakvih prepreka da se, po okončanju rata, i jugoslavenski komunistički režim ovjenča tim antifašističkim uresom i da mu da njemu već poznati ideologijski sadržaj – fašisti su svi koji su protiv “narodne vlasti” i oni su neprijatelj koji zaslužuje samo istrebljenje. Stoga, u Jugoslaviji rat ne završava 9. svibnja 1945., nego partizanske čistke traju i dalje. Komunistički revolucionarni teror tek može početi. U gradovima širom Jugoslavije strijeljaju se “narodni neprijatelji” bez ikakvog suđenja, nestaju čitave obitelji, zemlja pliva u krvi. Bleiburški masakr, tisuće masovnih grobnica širom Hrvatske i Slovenije, Križni put, postaju simboli stradanja onih koji su pokušali pobjeći od komunističkog terora, poglavito Hrvata. Pritom, ideologija nije bitna, ideologija je samo etiketa i izlika za umorstvo; bitno je masovnim terorom i zastrašivanjem uspostaviti revolucionarni legitimitet nove vlasti.

Titova revolucionarna vlast se pokazuje naročito bestijalna, a njegov teror bez premca u usporedbi sa drugim zemljama u kojima je instalirana komunistička vlast. Pokazuje se da ideologijski monopol na etničko čišćenje i genocid nemaju samo nacisti, fašisti i njihove replike, već da su komunisti također bili jako prilježni i temeljiti etnički čistači i socijalni inženjeri, mijenjajući etnički sastav stanovništva Jugoslavije do neprepoznatljivosti. Nekada brojne nacionalne manjine na ovim prostorima, poput Talijana i Nijemaca, u komunističkoj Jugoslaviji spadaju na nivo statističke greške. Jedno od najmasovnijih i najtemeljitijih etničkih čišćenja na ovim prostorima, i ujedno ono o kome se još uvijek najmanje govori, bilo je ono izvršeno u poraću nad podunavskim Švabama. Nijemci su bili najbrojnija nacionalna manjina u Kraljevini Jugoslaviji. Prepostavlja se da ih je u koncentracijske logore internirano oko 400 tisuća, gdje su držani od 1945.-1949., a preživjelo je njih 300 tisuća, koji su potom deportirani u Njemačku. Na njihova imanja u Banatu, Srijemu i Slavoniji su potom doseljavani ljudi iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, čime je kupovana ideologijska lojalnost novom režimu i drastično mijenjana etnička mapa stanovništva.

Drugi prikazivači su već istakli da je u seriji naročita pažnja posvećena odnosu Staljina i Tita za vrijeme Rezolucije Informbiroa. Namjesto u nas raširene predrasude o tome kako je Tito tada rekao Staljinu i staljinizmu “odlučno NE”, saznajemo da je stvar bila obrnuta, i da se pragmatični Staljin, kako se ne bi previše zamjerio demokratskom Zapadu, koji je već posjedovao atomsku bombu, htio osloboditi previše radikalnoga i na sukob sa Zapadom spremnoga Tita. Tito nije bio umjerenjak, koji je želio izgraditi “socijalizam sa ljudskim licem”, već komunistički radikal, koji nije zazirao ni od direktnog sukoba sa Zapadom kako bi ostvario svoje ciljeve. Titov “obračun sa staljinizmom”, kao što nije bio željen, nije bio nikakav “revizionizam”, niti pak verzija “humanističkog marksizma”, kako su nas uvjeravali naši praksisovski “kritičari staljinizma”, već obračun komunističkog ekstremiste i pravovjernog dogmate sa Staljinom spremnim na kompromise sa Zapadom. Goli Otok je mjesto stradanja svih onih koji su se Titovoj vlasti učinili sumnjivima za bilo kakvo revizionaštvo. Moskovski procesi, nad kojima je Staljin dotad imao potpuno autorstvo, dobili su novog i radikalnijeg autora.

U seriji se obrađuje i komunistički obračun sa Katoličkom crkvom i montirani proces protiv nadbiskupa Stepinca, kao i Hrvatsko proljeće. Na ovom mjestu ne mogu ići u razmatranje i tih, svakako bitnih i dobro odabranih, elemenata za analizu načina legitimacije komunističke ideologije. Religija i nacionalizam su, jasno, bili trn u oku komunističkog režima, jer su predstavljali alternativne modele društvene legitimacije, počesto nedodirljive za kontaminaciju komunističkom ideologijom. Samo bih spomenuo jednu stvar, a to je da je, po mom sudu, problematična u autorovom pristupu analizi “hrvatskog preljeća” nedovoljna kritička distanca prema ideji da bi ljudi iz vrha komunističke vlasti mogli postati predvodnici autentičnog nacionalnog pokreta. Ta okolnost da se komunisti stavljaju na čelo nacionalnog buđenja, naime, nije bez svojih ambivalencija i može lako završiti u zloupotrebi nacionalnih osjećanja u druge svrhe, ponajprije za jačanje legitimiteta komunističke vlasti. Jedan od primjera uspješno sprovedene nacionalne revolucije pod komunističkim vodstvom imali smo prilike vidjeti u Srbiji krajem osamdesetih. Nijedna revolucija na čijem čelu stoje komunisti ne može biti ništa drugo do perpetuiranje komunističke vlasti drugim sredstvima. Tu stvar bismo svakako morali imati na umu i pri razmatranju Hrvatskog proljeća, a mogli bismo je primijeniti i na analizu postkomunističkih režima u kojima su komunisti zadržali svoj utjecaj.

Serijal “Zločini komunizma u Hrvatskoj”, iako ne naročito provokativan u informativnom, niti posve u koncepcijskom smislu, svakako je značajan i za pohvalu zbog same okolnosti da se autor poduzeo ambicioznog pothvata da da koliko-toliko cjelovit pregled komunističke represije i terora u Hrvatskoj. On svakako nudi dovoljno materijala za kvalitetnu javnu raspravu o zločinačkom karakteru komunističkog režima u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Značajna je i činjenica da je serijal prikazan na državnoj televiziji, premda uz očevidne teškoće, odlaganje i, na kraju, cenzuru. Ta cenzura, međutim, može biti i neko obećanje o tome da se bar laž antifašističkog silogizma počela  polako probijati do svijesti i da se svela na, premda sramotnu i smiješnu, administrativnu odluku. To je više izraz cenzorske slabosti, nego moći komunističke ideologije nad hrvatskim društvom, tek bijeg od stvarnosti, puko odbijanje otuđene klike da se zapodjene ozbiljna rasprava o komunističkim zločinima u Hrvatskoj, i puka želja da se takva rasprava još uvijek drži pod političkom knutom baštinika komunističke ideologije na Prisavlju. Sada to više nije nikakva socijalna patologija, i to je dobro, već tek nemušta i glupa odluka režima da zabrani ili ograniči javnu raspravu o komunističkim zločinima. Za nadati se je da hrvatsko društvo ipak ima snage za pokretanje takve rasprave i mimo želje njegovih trenutnih vlastodržaca.