Poduzetnici – progonjena manjina u Hrvatskoj

Na jednom nedavnom skupu o manjinama u Hrvatskoj, na kome je izlagač iznosio podatke o zastupljenosti manjina u medijima, moj prijatelj, inače umjetnik, ustao je i prosvjedujući rekao: “Hajte, molim Vas, kakve ugrožene nacionalne manjine; mi umjetnici smo jedina ugrožena manjina u Hrvatskoj! Gledam onog iz Kopačeva, svake subote mi igra kolo na TV-u, manjina kao, a ovamo drži birtiju i nema tko mu nije dužan; nije on ugrožen!”

Iako je moj prijatelj dobrim dijelom bio u pravu – u Hrvatskoj se danas, ako izuzmemo povremene, uglavnom politički motivirane i proizvedene trzavice, doista ne može govoriti o naročitoj ugroženosti nacionalnih manjina – on je, mada nenamjerno, iznio još jednu istinu, mnogo važniju za hrvatsko društvo. Tu ne mislim na njegov stav o ugroženosti umjetnika, već na njegov stav prema tom nesretnom birtijašu, malom poduzetniku iz Kopačeva, koji toliko ljuti mog prijatelja. On ima svoj mali biznis, zadovoljava vrlo važnu potrebu ljudi da se uz piće nađu i druže, državi plaća porez, zapošljava nekoliko radnika, a kako vidimo, čak i izlazi u susret onima koji trenutačno nemaju novca i daje im piće na veresiju. On je savim izvjesno izuzetno koristan član našeg društva.

Pa, zašto ga, onda, moj prijatelj prezire? Ne zbog njegove nacionalnosti, naravno. Radi se o jednoj drugoj, u Hrvatskoj prilično rasprostranjenoj vrsti nesnošljivosti – marksisti bi rekli “klasnoj”. U Hrvatskoj postoji socijalna manjina o kojoj se vrlo ružno govori, koju se označava kao glavnog uzročnika svih naših nevolja, koju je politički vrlo probitačno progoniti. To je onaj, nažalost sve tanji, sloj poduzetnih ljudi, koji želi stvarati i nuditi ljudima stvari koje su im potrebne i koje oni žele. To su poduzetnici, koje često označavamo terminima koji imaju pomalo pejorativan prizvuk, poput “kapitalisti”, “buržuji” ili “kulaci”.

Unatoč tome što se radi o izuzetno korisnim i vrijednim ljudima, koji stvaraju vrijednosti ovoga društva čineći ljudima dobro, za što ih mi nagrađujemo svojim novcem, oni su svejedno predmet sveopće pokude i prezira u Hrvatskoj. To nije samo neki socijalni fenomen, nažalost, već i vladajući sustav. Nema političke partije u Hrvatskoj koja u svom programu i svojim politikama ne bi imala formulirane načine kako da što više uništi duh poduzetništva u Hrvata i pogazi neko njihovo pravo. To donosi političke poene.

U Hrvatskoj postoji veoma razgranat sustav segregacije i progona poduzetničke manjine. Od birokratskih prepreka započinjanju bilo kakvog posla, preko besmislenog, kompliciranog i glomaznog sustava pravila poslovanja, preopterećenog radnog zakonodavstva, do drakonskih poreznih i drugih nameta biznisu – niz bi se mogao nastavljati gotovo u beskraj – sve je usmjereno na to kako da se što više blokira i spriječi poduzetne ljude u bilo kakvoj namisli da ovdje započnu ili nastave bilo kakav posao.

Ne mislim ovdje samo na slučajeve koji dospiju do medija, poput nedavnog slučaja Hrvoja Prpića, već mislim na onu tihu vojsku Hrvata, koji se, demoralizirani takvim sustavom, odlučuju otići iz Hrvatske i potražiti negdje drugdje ambijent u kome će s manje ometanja pokušati ostvariti svoje snove i životne ambicije. Takve odluke su uvijek teške, podrazumijevaju veoma visoke transakcijske troškove, kao i duboke psihološke lomove, pa ipak se ljudi odlučuju na takve korake. Ne postoji značajniji problem u Hrvatskoj od ovog. Skoro polovina Hrvata ne živi u Hrvatskoj, a veliki broj njih je to uradio upravo iz navedenih razloga i njih čini uglavnom onaj poduzetniji, na poduzimanje rizika i donošenje krupnih odluka spremniji dio hrvatskog naroda.

To je ravno pravoj socijalnoj kataklizmi. Pa ipak, u Hrvatskoj se i dalje sustavno potiču antipoduzetnički duh i antikapitalistička kultura. Dapače, vladajuća socijalna, politička i kulturna paradigma u Hrvatskoj je kultura mržnje prema poduzetnicima i kapitalistima. Ta mržnja i ta vrsta diskriminacije je ugrađena u sve naše institucije i sve naše zakone. To vrsta mržnje je politički dozvoljena i promovirana, ona čak predstavlja vrstu političke korektnosti u nas. Ako ne mrziš kapitalizam i ako i sam gajiš sklonosti ka poduzetništvu i osobnom bogaćenju, društveno si sumnjiv i slijedi ti socijalni progon.

No, nije ta antikapitalistička kultura specifični hrvatski proizvod, mada je jako prilježno njegujemo. To je gotovo univerzalni atavistički obrazac ponašanja čovječanstva, toliko raširen da bismo, slijedeći taj obrazac, mogli ispisati neke od njegovih najmračnijih stranica. Možda najrječitije o tome govori porijeklo same riječi “ksenofobija”, što je osobina koja je prouzročila toliko zla u povijesti. Riječ ksenofobija je, kao što znamo, kovanica starogrčkih riječi “ksenos”, stranac, i “fobos”, strah. No, manje je poznato da je sama riječ “ksenos” prvobitno bila oznaka za trgovca. Ksenosi su bili stranci koji su dolazili iz svih krajeva i nudili svoju robu i usluge. Ksenosi nisu mogli živjeti unutar zidina grada. Oni su, tako, posrednici između dva svijeta, onog poznatog i onog nepoznatog, koji uvijek imaju na sebi tu mrlju nepoznatog i predstavljaju opasnost za naš poznati svijet.

Velike trgovačke nacije, poput Feničana, Arapa, Židova, Nizozemaca ili Engleza, uvijek su kod drugih izazivali zazor i o njima su se širile legende, od toga da piju krv novorođenčadi, da su vladaju nekakvim tajnim i opasnim moćima, do toga da su lažljivci i opsjenari, prenositelji opakih boleština, itd. Čovječanstvo je dugo gajilo – i gaji još uvijek, s nesmanjenom žestinom – sklonost ka temeljnom uništavanju takvih civilizacija. Ta sklonost je našla mjesta u našim literarnim predajama, našim religijama, ozakonjena je u našim ustanovama. Možemo je pratiti od grčkih mitova, preko knjige o Jobu, uništenja Katragine, antisemitizma i progona Židova u Europi, do socijalizma, kao suvremene religije današnjeg čovjeka. Koju god stranicu povijesti okrenemo, naći ćemo taj prezir prema trgovcima i kapitalističkom duhu.

Svakako je užasna sudbina Židova paradigmatski slučaj ispoljavanja ovog duha. Antisemitizam je uvijek bio socijalno prisutan u Europi i on korijeni upravo u tom duhu, prije svega u onim sredinama gdje je religija zabranjivala kršćanima da se bave određenim djelatnostima, poput posuđivanja novca uz kamatu (taj duh, da spomenem, nije specifično kršćanski, nalazimo ga i kod Aristotela: “neprirodno je da novac rađa novac”), koje su onda preuzeli Židovi. Ali, kao što u svojoj analizi antisemitizma pokazuje Hannah Arendt, taj socijalni antisemitizam još uvijek nije eliminacionistički. On to postaje tek kada postaje političkim pokretom. A prema njenoj analizi, taj pokret dobiva svoju političku artikulaciju prije svega u ljevičarskim, socijalističkim krugovima u 19. stoljeću, na što se danas često zaboravlja.

Politički antisemitizam je izvorno socijalistički, njihova zajednička inspiracija je mržnja prema trgovcima i duhu trgovine, koji su, po antisemitima, Židovi utjelovljavali. Ako se želimo riješiti kapitalizma, razmišljali su ti prvi socijalistički propagandisti, moramo uništiti “duh židovstva”. Ako ništa, sjetimo se bar omalovažavanja Židova u Marxovom ranom spisu “O židovskom pitanju”. O tome se često ne razmišlja, jer se antisemitizam shvaća prvenstveno kao dio desničarskog, rasističkog pokreta. Dapače, ljevica je danas za sebe uzela sva prava na borbu protiv desnice, antisemitizma i rasizma. Međutim, politički, eliminacionistički antisemitizam je izvorno socijalistički. Upravo u smislu u kome je Adolf Hitler bio antisemita i socijalista ujedno.

Poznato je čuđenje povjesničara i sociologa nad činjenicom da je Njemačka prije uspona nacionalsocijalizma bila jedna od najmanje antisemitskih zemalja u Europi, mnogo manje zaražena antisemitizmom od, primjerice, Francuske. Pa, odakle je, onda, Hitler regrutirao sve te naciste? Iz redova pristalica socijalizma, koji je bio u usponu. Također postoji ona dvojba o tome kamo su gotovo preko noći nestali svi ti nacisti nakon Drugog svjetskog rata? Utekli su nazad socijalizmu, naravno. Nakon što je antisemitizam poslije holokausta europskih Židova postao socijalno i politički neprihvatljiv način za artikulaciju duha antikapitalizma, taj duh je svoje utočište našao na svojim političkim izvorima – u socijalizmu. Socijalizam je i danas politički korektan način iživljavanja antikapitalističkih, a počesto i pritajenih antisemitskih strasti.

Kao što antisemitizmu ne treba tražiti društvene ili religijske korijene, koji bi ga markirali u nekoj specifičnoj mržnji prema Židovima, već njegovu ubilačku stranu treba tražiti u političkoj artikulaciji tih strasti u socijalističkoj ideologiji i duhu antikapitalizma, tako i uzroke našeg hrvatskog socijalnog holokausta trebamo, prije svega, tražiti u političkom sustavu i dominantno socijalističkoj političkoj kulturi. Ako želimo razmišljati o problemu manjina, onda taj problem ne treba locirati kao problem specifično vezan za odnos prema manjinskim nacijama u Hrvatskoj. Mnogo je pogubniji i pogađa sve, bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest, naš socijalistički sustav ozakonjenog progona poduzetništva, najčešće mladih i kreativnih ljudi, iz Hrvatske.

To je holokaust koji nam se događa, holokaust koji graniči s uništenjem naše budućnosti, kojemu počesto, na žalost, aplaudiramo, mržnja i progon koji su upisani u naš politički sustav. Ime mu je socijalizam, ili, kako se to ljepše i ustavnije kaže, sustav “socijalno pravedne” države.