Korupcija se ne liječi korizmenom pokorom

Onoga tko tvrdi da će jastoge naučiti letjeti nazivamo luđakom i smještamo ga u mentalnu instituciju, a onoga pak tko tvrdi da se ljudi pobjedom na izborima pretvaraju u anđele smatran je reformatorom i ostaje na slobodi.

Izricanje prvostupanjske presude u slučaju Fimi media bivšem premijeru Sanaderu zgodno se poklopilo s korizmenim postom. Kao što znamo, tada se vjernici posipaju pepelom blagoslovljenih maslinovih grančica, što označava njihovu pokoru i nadu u uskrsnuće. Neki si kršćani pritom zadaju i neku osobitu pokoru, odluče se odreći nekog grijeha ili navade i steći neku korisnu naviku. Tako je to kod vjerujućih.

No, u politici, čini se, nije tako. Korupcija je vjerojatno prvi politički ekvivalent kršćanskoga grijeha, a opet, što je veća pokora i što je snažnija politička odluka da se odamo pokori i iskorijenimo korupciju, tim ona biva veća i pušta dublje korijene u društvu. Ne postoji političar u Hrvatskoj koji neće reći da mu je prvi zadatak borba protiv korupcije, a opet smo jedna od najkorumpiranijih država u Europi. Na svakim novim izborima Hrvatska bira one koji djeluju najiskrenije i budu najuvjerljiviji kandidati za hrvatsku političku pokoru, a opet se niže afera za aferom, novac poreznih obveznika nestaje u privatnim džepovima političara, pogodovanja političkim ljubimcima se odvijaju pred očima javnosti i postaju radnje blagoslovljene zakonom.

Ako pak pogledamo prvostupanjsku presudu Sanaderu i ekipi, vidjet ćemo da ta presuda više liči na izricanje korizmene pokore, nego što bi davala pravu sliku hrvatske stvarnosti i korumpiranog sustava u kome živimo. Kao da hrvatski pravosudni sustav nije smio ići u širinu i razmotati cijelu hrvatsku koruptivnu hobotnicu, nego je odlučio tek obračunati se s individuom zvanom Ivo Sanader i par ljudi oko njega. Ivo Sanader je, međutim, bio premijer ove zemlje, on je oličenje sustava u kome još uvijek živimo, a ne tek izolirani korumpirani pojedinac.

Korupcija ne traži pokoru i posipanje pepelom, ne traži samo kaznu za izoliranog pojedinca, jer je to bolest sustava a ne tek individualna sklonost opačini i kriminalu. U tom smislu bismo mogli reći da je prvostupanjska presuda bivšem hrvatskom premijeru Sanaderu bila kršćanski milosrdna. Ne zato što bi kazna bila mala, ne prema njemu, nego prema sustavu. Netko bi mogao reći da je kažnjen i HDZ i da je time kažnjen sustav. Ali, to je prekratko, jer su Sanader i HDZ kažnjeni za korišćenje sustava koji omogućuje i dozvoljava koruptivno djelovanje. Presudom su sankcionirane posljedice djelovanja koje je sustav omogućavao, i još uvijek omogućuje; nije se došlo do spoznaje o njegovim uzrocima.

Skloni smo za korupciju optuživati nečiju individualnu pohlepu i pokvarenost karaktera, i to godi našoj sujeti i kršćanskoj smjernosti; međutim, korupcija nije karakterna osobina za čije bi ispravljanje bilo dovoljno posipati se pepelom, zadati si individualnu pokoru ili pak odsjeći nekom pravomoćnu presudu. Ako se želimo riješiti problema korupcije, onda treba otkloniti sustav koji političarima daje široka ovlašćenja u stvarima ekonomije, odnosno, još gore – gdje političari direktno upravljaju tvrtkama ili sjede u upravnim odborima poduzeća. Ako zaista želimo na efikasan i trajan način riješiti problem korupcije – trebamo pod hitno privatizirati sve tvrtke u državnom vlasništvu i ukinuti sve zakone koji političarima daju bilo kakva ovlašćenja da kreiraju ili na bilo koji način utječu na ekonomiju zemlje, od monetarne politike centralne banke, pa do upravnih odbora u tzv. javnim poduzećima.

Sustav koji podrazumijeva čvrstu spregu između politike i gospodarstva zove se socijalizam, gdje su sva poduzeća u državnom ili nekom obliku javnog vlasništva. U nešto blažoj varijanti, gdje politika na posredan način utječe na ekonomske odluke, taj se sustav zove socijalna država ili država blagostanja. Sustav u kojemu sprega između politike i gospodarstva ne postoji ili je neznatna, zove se tržišni ili liberalni kapitalizam. Da bi se Hrvatska riješila korupcije na sustavan način, potrebno je da odustanemo od ideje socijalne države i da konačno prihvatimo liberalni kapitalizam i ideju strogog razdvajanja politike od gospodarstva.

Korupcija je u socijalizmu, kao što znamo i iz vlastitog iskustva, prožimala sve pore društva. Dapače, socijalizam je sustav koji bez korupcije ne bi mogao ni funkcionirati. U ekonomski liberalnim zemljama, pak, poput Hong Konga ili Novog Zelanda, korupcija je gotovo nepostojeća. Nasuprot svim pričama kojima političari i njihovi intelektualni sekundanti plaše ljude da bi liberaliziranje gospodarstva vodilo sveopćoj pljački i korupciji – a za što nam kao dokaz podnose korupcijsku privatizaciju koja se u Hrvatskoj odigrala uz diskrecione ovlasti političarima da se miješaju u sam proces i utječu na njega – tvrde činjenice pokazuju da je u ekonomski najslobodnijim zemljama korupcija najmanja. U ekonomski neslobodnim zemljama, poput balkanskih, afričkih ili nekih azijskih zemalja – a sve više i u zemljama Europske unije – gdje je sprega između politike i gospodarstva jaka, korupcija je gotovo sveprisutna i seže od samih vrhova vlasti do portira u nekoj državnoj tvrtki. Pritom, Novozelanđani ili Nizozemci, na primjer, nisu ništa pošteniji ili manje pohlepni ljudi od Hrvata ili Francuza. Sustav je taj, a ne ljudska priroda, koji ljudima daje moć da se koriste tuđim novcem i imovinom za svoj osobni probitak.

Nas, međutim, ne trebaju skandalizirati “afere” i nezakonito ukradeni milijuni – to je sasvim normalna posljedica nakaradnog sustava socijalne države – nego, na primjer, to što ministar Linić, potpuno zakonito, zadužuje Hrvatsku na račun još nerođenih kako bi Vlada taj novac potrošila na još jedno bezuspješno “pokretanje gospodarskog ciklusa” i “poticanje proizvodnje” u svrhu predizbornih kampanja, ili pak to što se novcem poreznih obveznika, svih nas, opraštaju ne milijuni, nego milijarde kuna, pod izlikom spašavanja tvrtki za koje je Vlada procijenila (kako se to eufemistički kaže) da su preveliki da bi propali. I što takva politika ne nailazi ni na kakav otpor. To je skandal – jer, to je bit nereformiranog sustava Sanaderove vladavine, a ne njegova strast ka novcu ili umjetninama. Milanovićeva politika je jednako rasipnička, neodgovorna i socijalistička kao i Sanaderova, Linićeva ekonomska politika je jednako koruptivna kao i Sanaderova, ako ne i gora.

Da bi Hrvatskoj krenulo nabolje, njoj nisu potrebni časni i pošteni političari, nego je potrebno protjerati politiku iz gospodarstva, jednom i zauvijek. Sustavnim, ustavnim i trajnim promjenama. A ne jeftinim demagoškim pričama političara o časti i poštenju. Tek tada se možemo nadati gospodarskom i političkom uskrsnuću Hrvatske. I to je jedina pouka koju možemo izvući iz suđenja korumpiranim političarima, pa i ovog, tko zna kojeg u nizu, Ivi Sanaderu.