Nakon pada Berlinskog zida očekivanja naroda nisu se podudarala s očekivanjima elita. Dobro uhodani stroj vječnog izvanrednog stanja upao je u krizu.
Ako bismo u povijesti ljudskog društva tražili neku konstantu, nešto što bi nalikovalo prirodnom zakonu, onda bi to bila okolnost da u svakom društvu imamo elitu čiji je jedini interes da održi svoj status elite. Bez obzira na to je li to društvo demokratsko, autokratsko, teokratsko ili totalitarno, uvijek na njegovom vrhu ili čelu nalazimo usku skupinu ljudi koji ni o čemu drugom ne vode računa nego o tome kako da opstanu na vlasti.
U stvari, gledano s druge strane, moglo bi se i reći da je svrha svakog društva, bar kako to društvo vide oni koji ga vode, jest da stvori i čuva svoju elitu na vlasti. Bilo koja korist za društvo od toga je samo sekundarna stvar, i elita će raditi na dobrobit društva samo ako je ta dobrobit upregnuta u svrhe održanja elite na vlasti. Sve demokracije žive od propagande kako se interesi elite i interesi društva savršeno poklapaju.
U naše vrijeme to je uvriježeno shvaćanje, pa se smatra kako je najbolji način da elita opstane na vlasti taj da osiguraju najveću količinu sreće za najveći broj ljudi. Onu vlast koja narodu omogućuje život u miru i napretku ljudi će smatrati dobrom i bit će sretni pod njenom vladavinom. One pak koji ne uspiju ostvariti taj cilj, narod će smatrati lošom vlašću, a elita na vlasti će ubrzo dobiti svoju konkurenciju.
Naravno, kakva god elita na vlasti bila, dobra ili loša, uvijek će postojati netko tko misli kako može bolje od njih ostvariti taj cilj najveće sreće za najveći broj ljudi. Paradoks svake vlasti je u tome da je cilj ostvarenja boljitka za društvo u oštroj suprotnosti s njihovim ciljem opstanka na vlasti. Povijest je puna primjera kako su revolucije rušile elite upravo u vremenima koja su se mogla smatrati dobom relativnog napretka društva.
Poznata studija Alexisa de Tocquevilla o Francuskoj revoluciji temelji se na opisu ovog paradoksa. Kralj Luj XVI je bio dobar kralj, koji je želio uvesti niz reformi kako bi poboljšao kvalitet života običnog čovjeka. Uveo je tzv. knjige žalbe gdje je svaki Francuz mogao opisati svoje probleme i ponuditi prijedloge za to. Sazvao je skupštinu kako bi zastupnici o tome raspravljali i usvojili reformske zakone.
Ostatak priče znamo. Ali, ne znamo samo mi. Tu su lekciju dobro zapamtile i elite, i ta spoznaja čini preambulu željeznog zakona o održanju elite na vlasti - dobra vremena su opasna vremena za elitu: nikad ne čini dobro narodu, jer je dobrobit naroda u oštrom sukobu s interesom održanja elite na vlasti. To je poučak moderne demokracije: o dobrobiti naroda treba govoriti rado i često, ali nikad ne prelaziti s riječi na djela.
Ali, zato postoje loša vremena. To su vremena koja su dobra za elitu. Loša su vremena ona u kojima naciji prijeti neka velika opasnost, nebitno je li umišljena ili stvarna, uslijed koje se čitavo društvo okuplja oko svog vodstva kako bi se obranilo društvo. To može biti ratna opasnost, neka prirodna nepogoda ili već neka pošast, poput epidemije i slično. Kada je društvo u opasnosti rušenje vlasti smatra se činom izdaje.
Hladni rat je bio veliki izum koji je elitama s obje strane zida omogućio vrijeme mirne i spokojne vladavine. U takva loša vremena u problemu mogu biti samo elite za koje se ispostavi da suviše meko odgovaraju na izazove izvanrednog stanja. Doba Hladnog rata bilo je “doba ekstrema”, velike ekstremizacije društva. Tolerirala se samo ona elita koja je u svojim odgovorima na ekstremnu situaciju bila ekstremna.
A onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao, niti priželjkivao, bar ne od elita na vlasti - bilo na Zapadu, bilo na Istoku. Pao je Berlinski zid. Narod se, doduše, ponadao kako sada konačno slijedi razdoblje mira i prosperiteta, ali očekivanja naroda nisu se podudarala s očekivanjima elita. Jer, dobra vremena nisu dobra za one na vlasti. Dobro uhodani stroj vječnog izvanrednog stanja upao je u krizu.
Zato je, usuprot svim očekivanjima, vrijeme nakon hladnog rata, postalo vrijeme dodatne radikalizacije i ekstremizacije društva. Na pobjedničkom Zapadu održvanje demkratske fasade postalo je opterećenje. Demokracija je postala ratni poklič, umjesto opisa dobre i poželjne vladavine. Zapad je neprijatelja pronašao u islamu i u svega dva desetljeća uspio vratiti čitav muslimanski svijet u srednji vijek.
Zapadni džihad protiv islama je privremeno i samo donekle uspio ponuditi legitimaciju včlasti elita na Zapadu. Ali, islamski svijet je bio isuviše slab i neuvjerljiv protivnik. Danas izgleda kako bi dobra zamjena mogla biti Rusija. Ali, ni taj protivnik ne može nikoga impresionirati, osim što je moguće dobrodošla okolnost to što imaju ozbiljan nuklearni arsenal, koji može preplašiti ljude na Zapadu, no ne zadugo.
Elite na Zapadu su u grozničavoj potrazi za neprijateljem koji bi legitimirao njihov vlastiti ekstremizam. Korona-ludilo je pokazalo kako oni u toj potrazi ne poznaju granice. No, brisanjem svih granica razuma, kreiraju i uvjete za vlastiti opoziv.
Nema komentara:
Objavi komentar