Vjerojatno se nitko nije nadao kako će nam neki birokrat iz dalekog Bruxellesa zavirivati u tanjur i sugerirati nam kako su naše prehrambene navike nešto što se oštro kosi s europskim vrijednostima
Zadnjih je dana na društvenim mrežama bilo dosta šale na račun vijesti o tome kako je Europska komisija odobrila da se neki kukci mogu naći na našem jelovniku. Naime, nakon što su ljetos za ljudsku prehranu odobrili ličinke crva brašnara, eurokrati su se na zadnjem svom skupu pozabavili skakavcima, a u najavi su kao sljedeća moguća poslastica spomenuti i cvrčci. Cvrčak, tako, neće više cvrčati samo u lektiri, već i na tavi.
Ako vam vodica nije krenula na usta od samog spomena ovih pikanterija, ne brinite, mali ukusni crvići i prhki zrikavci mogu vam se “zalomiti” u krekerima, čipsu, keksima ili kruhu. A kad ih jednom kušate, kažu nam oni koji su već probali tu deliciju, jednom ćete zauvijek odbaciti kobasice, kulen, svinjski odojak i sve ostale nezdrave stvari kojima se hranimo od stoljeća sedmog. Suhe ličinke crva brašnara slasnije su od pršute.
I, kao što se kaže u reklami, to nije sve. Konzumiranjem ove hrane značajno ćemo pridonijeti i očuvanju planete. Naime, poznato je da su, pored čovjeka, krave jedan od najvećih zagađivača atmosfere. I o tome ima euro-regulativa, u kojoj se kaže kako je ta stoka odgovorna za emisiju 14% stakleničkih plinova koje uzrokuju ljudske aktivnosti. Za jedan kravlji prdež smo daleko od ekološke katastrofe.
Crvići, cvrčci, skakavci i ostala mila stvorenja, za razliku od čovjeka i domaće stoke, ekološki su prihvatljivi i nisu neprijateljski kalibrirani prema očuvanju bioraznolikosti. Ako u svojoj svijesti skakavce, recimo, vežete za sliku pošasti, to je samo drevna predrasuda, koju ste pokupili iz Biblije. Znanost i struka govore drugačije, a euroregulatori slijede samo struku. Slavonija bi bila puno zelenija kad bismo umjesto krava uzgajali zrikavce.
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju, proces koji je ovih dana doveden do kraja, zacrtan je kao jedan od nacionalnih ciljeva još od osamostaljenja. Taj cilj je opravdavan lijepim stvarima poput slobode trgovine, slobode kretanja, dijeljenjem zajedničkih vrijednosti i europskim kulturnim naslijeđem. Sve su to bile sjajne stvari, kojoj bi trebala težiti svaka nacija koja dugoročno planira svoju budućnost.
Zato je malo tko je očekivao kako će nas na kraju tog procesa sačekati tako zaumne stvari poput naslovnica koje nas vabe da počnemo jesti kukce, poput egipatskih eremita, a sve s “potpisom” iste te Europske unije. Vjerojatno se nitko nije nadao kako će nam neki birokrat iz dalekog Bruxellesa zavirivati u tanjur i sugerirati nam kako su naše prehrambene navike nešto što se oštro kosi s europskim vrijednostima.
S ovim bubama na tanjuru čovjek ima osjećaj kao da smo prošli zadnji stupanj inicijacije u nekakav opskurni kult, a ne završili integraciju u političku zajednicu slobodnih europskih nacija. Jer, takve stvari nije moguće objasniti političkim ili ideološkim motivima, već samo praksama koje teže uspostavi novog religijskog kulta. Tko bi, inače normalan, uopće donosio propise koji afirmiraju takve zaumne prakse, poput jedenja buba?
Hrana je, pored seksa, gotovo po pravilu u središtu religijskog katekizma. Pitagorejci su bili zagriženi vegani, koji su vjerovali kako stroga pravila prehrane pridonose duhovnom uzdizanju. Židovi imaju svoja posebna pravila konzumiranja hrane, a sve do nedavno su i kršćani bez iznimki slijedili pravila posta. Sekularizacijom religijskog života, brigu o hrani su preuzele različite kuharice i mastechefovi.
Fetišizam oko hrane danas je postao obilježje takozvane progresivne ljevice. Jedno je vrijeme u tim krugovima bilo popularno veganstvo i vegetarijanstvo, ali to se nije dugo održalo. Previše je podsjećalo na neke tradicionalne oblike brige o hrani. Trebalo je nešto otkačenije, nešto egzotično, nešto što vas čini posebnim, nešto što bi na vas moglo skrenuti pažnju kada se slikate za Tik-Tok ili Instagram.
Premda zvuči kao ludost i prolazna moda, kada malo porazmislimo i shvatimo da se takvim stvarima više ne bave neki napušeni ostarjeli hipici, već ljudi koji kroje zakone Europske unije, shvatimo kako našu proširenu političku zajednicu vode ljudi koji sasvim ozbiljno shvaćaju nešto što na prvi, pa i na drugi pogled, djeluje samo kao budalaština. A onda to prestaje biti smiješno i postaje pomalo jezivo.
Živimo u svijetu u kojem nas naš osjećaj za to što je normalno, a što je ludost, pouzdano gura u smjeru gdje sami sebi postajemo čudni i neuklopljeni. Dosad su prizori ljudi koji u trgovinama detaljno čitaju deklaracije bili rezervirani za one koji pažljivo broje ugljene hidrate i masti. Sada se čini kako će te deklaracije čitati samo oni koji žele ostati pri tradicionalnoj kuhinji, kako im se ne bi u jelovniku zalomio kakav kukac.
Nekad su se Bube vrtjele na gramofonima, a bilo je i onih koje su se stavljale u uho. Sada će nas sve češće promatrati iz tanjura. Vrli Novi Svijet nam se smiješi uz naklon i sa željom za dobar tek!
Nema komentara:
Objavi komentar