Ukinite HGK, ukinite miješanje države u gospodarstvo!

Hrvatska je definitivno zemlja koruptivno-političkih afera; ne samo u uobičajenom smislu te riječi, otkrivanje nezakonitog poslovanja, koje svoje korijene ima u politici, nego i u izvornijem smislu riječi – naime, na hrvatskoj političkoj sceni se stvari jednostavno događaju.

Tako nam se "dogodio" Sanader, "dogodio" nam se HDZ, "dogodio" nam se HAC, a neki dan nam se, evo, "dogodio" HGK i Vidošević. Tako će nam se sutra "dogoditi" i HRT, i HEP, i...(upišite po izboru bilo koju tvrtku koja je u državnom vlasništvu ili ima potporu države).

Stvari se u Hrvatskoj jednostavno događaju, bez da se odatle išta nauči. Hrvatska je zemlja vječitog političkog infantilizma, zemlja samoskrivljene političke nezrelosti. Imati toliko afera, biti na svjetskoj mapi gotovo sinonimom za korupciju, a ne suočiti se sa problemom korupcije u korijenu, to znači osuditi sebe na vječito vraćanje istoga. No, možda je to već i pitanje inteligencije, u što me uporno uvjerava jedan moj prijatelj.

Kako se stvari odvijaju u posljednjoj od hrvatskih koruptivno-političkih afera, u vezi "afere Vidošević", stvari se u tom pogledu neće mijenjati. Svi koji su imali nešto reći o toj aferi (izuzev autora mog omiljenog bloga, "Nedjeljni komentar") kao da su se zavjerili da stvar drže na površini. Počev od medijskog interesa za Vidoševićevu kolekciju slika (pri čemu novinarima nije promaklo da je Vidoševićeva kolekcija slika puno vrijednija od Sanaderove, na primjer) i prepariranog bijelog medvjeda, raznih ekspertskih procjena njegova bogatstva, pa preko konzultiranja kolekcionara, psihologa, ekonomista, njegovih kolega, pa sve do političkih reakcija i konkretnih poteza u vezi ove afere, sve se svodi na jedan jedini zaključak – Nadan Vidošević je bio jedna pokvarena i nečasna osoba, vođena isključivo srebroljubljem i nezajažljivom pohlepom, koja je koristila sustav i ljude sa kojima je radio, kako bi zgrnuo svoje bogatstvo.

Tako se jedan sistemsko-politički problem svodi na čisto psihološki, idiosinkratski problem jedne moralno pokvarene osobe. Tako se podilazi javnosti željnoj senzacija, a hrvatske koruptivno-političke afere zataškavaju u samom svom korijenu. Jer, korijen ove i svih drugih hrvatskih afera je u sustavu koji je izgrađen tako da politika ima odlučujuću ulogu u gospodarstvu, a ne u pripatnim porocima pojedinih političara. Hrvatska, naime, ima takav sustav čijim izazovima bi teško odolio i papa Franjo, a ne naši političari. Njeno ustavno ime je – socijalna država. To je sustav koji se zalaže za "javnu kontrolu" nad ekonomskim procesima i raspolaganje (tzv. redistribuciju) novcem poreznih obveznika, što u praksi znači neposredan upliv i kontrolu političara nad ekonomijom i novcem. A to je samo srce korupcije.

Da korupcija nema nikakve veze sa ljudskom pohlepom i moralnom iskvarenošću pojedinaca, nego da je samo i isključivo sustavni problem, možda najbolje dokazuje okolnost da korupcije nema u privatnim tvrtkama. Ako su kapitalisti po definiciji pohlepne i gramzive osobe – kako to da u privatnim poduzećima nema korupcije? I kako to da korupcije ima samo u javnim poduzećima i ekonomskim transakcijama u koje je upletena država? Šta je to što privatne tvrtke liječi od bolesti korupcije, a šta to nužno državne tvrtke direktno veže uz korupciju? Pa, to što su privatne, odnosno, državne. Lijek za korupciju, dakle, nije moralno egzorciziranje amoralnih pojedinaca, kao ni eventualna potraga za "časnim i poštenim ljudima" – kao što se to sa svih strana, prije svega od političara, može čuti – nego ukidanje, odnosno, privatizacija državnih tvrtki i presijecanje koruptivnog lanca u samoj njegovoj srži – a pupak korupcije je sprega politike i gospodarstva.

Možda jedan od najvećih "bisera" koje sam čuo u vezi afere sa predsjednikom HGK, jest izjava ekonomiste Ljube Jurčića, koji je tim povodom izjavio da "uhićenje Vidoševića ruši imidž Hrvatske". Pobogu, pa kako može hvatanje čovjeka koji je pokrao tuđi novac štetiti bilo kome? Kako se može nečiji lopovluk štititi nacionalnim interesima i reći da njegovo raskrinkavanje šteti tim interesima? Vjerujem da Ljubo Jurčić, kao jedan od najvatrenijih zagovornika velike državne aktivnosti u hrvatskome gospodarstvu, zna o čemu govori. On govori, u stvari, o tome da ove koruptivne afere štete njegovoj viziji hrvatskoga gospodarstva, jer one pokazuju da je hrvatsko gospodarstvo do srži razjedeno kancerom etatizma. Nadan Vidošević nikada nije radio u privatnoj tvrtki, niti je svoje bogatstvo stekao klasičnom kapitalističkom aktivnošću na tržištvu. Naprotiv. Nadan Vidošević je bio čelnih organizacije koja je predstavljala samo srce "razvojne politike" svih dosadašnjih hrvatskih vlada, politike favoriziranja nacionalnih šampiona i hrvatskog ekonomskog nacionalizma (sjetimo se samo kampanje "Kupujmo hrvatsko" ili "Hrvatska kvaliteta", koje je osmislio Vidošević), koji se hranio strahom od toga da će nas strani kapital pojesti sa sve cipela ako se odreknemo favoriziranja domaćih tvrtki – točnije njihovog financiranja novcem poreznih obveznika. Sa Nadanom Vidoševićem, u stvari, pala je i svoje pravo lice pokazala politička ekonomija Ljube Jurčića i svih dosadašnjih hrvatskih vlada – pada socijalističko zlatno tele državno upravljanog gospodarstva.

A kako stvari stoje sa aktualnom Vladom? Pa, i ova vlada je očevidno poklonik kulta socijalističkog zlatnog teleta. Naime, nakon prvih najava, kada je pukla afera Vidošević, da će se ići na gašenje HGK, jučer smo dobili najbolji demanti da se o tome, u stvari, ne misli ozbiljno. Ta, šta bi političari bez svog zlatnog teleta – odakle bi financirali svoje kampanje, kako bi uhljebili svoje članstvo, čime bi platili svoje člankolisce? Da to zlatno tele hrvatske političke elite i hrvatskoga socijalizma ostane živo i zdravo i u ovim teškim trenutcima, pobrinuo se osobno ministar gospodarstva – Ivan Vrdoljak. To što netko tko je po ideologijskom opredjeljenju liberal priskače u pomoć i daje umjetno disanje srcu korupcije hrvatskog socijalizma, ne treba čuditi – i liberali imaju članstvo, i oni trebaju nahraniti mnoga politička usta. Tako je jučer za v.d. predsjednice HGK, a na prijedlog ministra gospodarstva, imenovana njegova pomoćnica u ministarstvu, Sabina Škrtić. O raspuštanju Komore, pritom, niti riječi, naravno; riječi je bilo samo o njenom"restrukturiranju".

Obraćajući se Komori, ministar Vrdoljak je rekao da se "iskreno nada da će se jednom prestati krasti u ovoj zemlji". Slaba je to nada, kada se istovremeno na čelo komore postavljaju svoji ljudi, kako bi se nastavilo sa provjerenom praksom snažnog utjecanja politike na gospodarstvo. Koruptivno zlatno tele hrvatskoga gospodarstva je, tako, spašeno, a narod će i dalje biti izdašna krava muzara naših političara. Do nekog novog Vidoševića, a onda opet Jovo nanovo, u nedogled.