Nakon što su Covid-politikama skrivili ekonomsku katastrofu, zapadne elite, tako, vjerojatno očekuje i moralno poniženje pružanja ruke pomirenja Putinu. To će vjerojatno biti i trenutak moralnog sloma Zapada.
Kako se primiče ljeto, tako izgleda kao da vijesti iz Ukrajine pomalo padaju u drugi plan. Zapad kao da se okrenuo sebi i svojim problemima. Cijene energenata i hrane otimaju se kontroli, hiperinflacija i recesija su sve frekventnije riječi koje čujemo u medijskom prostoru. Podrška Ukrajini, suočenoj s ruskom agresijom, kao da splašnjava i svodi se samo na par birokratskih fraza, koje ništa ne znače.
Situacija na terenu, međutim, daleko je od toga da se smiruje. Bitka za Donbas u punom je jeku, a izvještaji s terena svakim danom donose sve crnju statistiku smrti. Neke procjene govore kako Ukrajinci na dnevnoj bazi gube i do tisuću vojnika. Stvarni broj poginulih još nitko ne može znati, ali je indikativno da i vlasti u Kijevu postupno korigiraju svoje procjene, podupirući najcrnje slutnje. Riječ je, u stvari, o pravom masakru.
Ako je suditi prema izvještajima s terena, ukrajinska vojska se nalazi okružena u izoliranim džepovima otpora, sa sve težim linijama snabdjevanja i gotovo bez ikakvih šansi da se odatle izvuku. Rusi su ih svojim manevrima doveli u beznadežnu poziciju u kojoj predstavljaju nepomične mete za njihovu artiljeriju, dok im Ukrajinci ne mogu parirati topništvom koje nema domet do ruskih pozicija.
Tako sve više izgleda kao da prisustvujemo ratu u kojoj samo jedna strana ratuje, dok na drugoj strani imamo vojsku glinenih golubova. Ako se stvari nastave razvijati u ovom smjeru i ovim tempom, do kraja ljeta ukrajinska vojska više neće postojati. Vojni analitičari prognoziraju kako će Rusi u narednih par tjedana uzeti cijeli Donbas, čime bi ostvarili sve ciljeve koje su proklamirali na početku invazije na Ukrajinu, plus još nešto pride.
Gledano sa stajališta elementarne vojne doktrine, sve ovo nema puno smisla. Poznato je pravilo kako vojska koja napada mora imati značajnu premoć u ljudstvu i tehnici kako bi uopće očekivala nekakav napredak, a mi ovdje gledamo kako slabije snage koje napadaju uništavaju puno brojniju vojsku koja se brani. To je apsurd o kojem će se sigurno dosta pričati na vojnim akademijama.
Usporedbe radi, sjetimo se početka ruske invazije. Suočeni s invazijom, Ukrajinci su se spontano ujedinili i pokazali ogroman entuzijazam u obrani domovine. Neki kažu kako je upravo to jedinstvo pred ruskom agresijom dovršilo vijugavo formiranje ukrajinske nacije. Iako su Rusi oružjem i tehnikom bili nadmoćniji, Ukrajinci su iskoristili prednost u ljudstvu i poznavanju terena, i svojim napadima natjerali neprijatelja u defanzivu.
Tako smo gledali kolone uništenih ruskih tenkova i tešku mehanizaciju ostavljenu pored puta ili zaglavljenu u blatu. Rusi nisu vidjeli Kijev i Harkov, već su razbijeni lutali po udaljenim selima. Ruski ratni stroj je u prvih par tjedana doživio debakl, suočen s ukrajinskim otporom. Ukrajinci kao da su slijedili Churchillove riječi - borili su se na plažama, borili su se na poljima i na ulicama, borili su se u brdima, i nisu se predavali.
Bio je to provjereni recept za pobjedu u ratu s tehnički superiornijim neprijateljem. Ruska ofenziva na sjeveru bila je slomljena, a Putin primoran dati mjesec dana oduška Ukrajincima dok pregrupira preostale snage i pošalje ih na jug. Netko bi očekivao kako će Ukrajinci iskoristiti to rasulo i pad morala u ruskoj vojsci kako bi krenuli u sveopći napad na svim frontovima, ali to se iz nekog razloga nije dogodilo.
Umjesto toga, Ukrajinci su izabrali defanzivnu strategiju. Zapad je slao oružje, ali uglavnom antitenkovsko i bezopasno po Ruse, valjda očekujući kako će Putin na jugu ponoviti pogrešku sjeverne ofenzive i krenuti s kolonama tenkova na gradove. Ne bi se trebalo čuditi ako bismo uskoro doznali da je odatle i došla ideja kako je Ukrajincima najbolje zabarikadirati se u gradovima i prepustiti terensku inicijativu Rusima.
Tako je Ukrajina, promjenom doktrine kojom su odnijeli prve pobjede u ratu iz ofanzivne u defanzivnu, u samo par mjeseci od početnog trijumfa dovedena na rub katastrofe. Ukrajinska vojska u Donbasu nalazi se pred uništenjem. Već tokom ljeta možemo očekivati napad na Odesu, što bi Ukrajinu pretvorili siromašniju i mnogoljudniju verziju Bjelorusije, zemlju ekonomski potpuno ovisnu o europskoj pomoći.
Izgledi za jesen nisu bajni. Vjerojatno nas očekuje humanitarna katastrofa nesagledivih razmjera, i to u uvjetima kada se sama Europa nalazi pred ekonomskom kolapsom. Suočeni s time, eurokrati možda neće imati izbora nego sjesti s Putinom za stol. Nakon što su Covid-politikama skrivili ekonomsku katastrofu, zapadne elite, tako, vjerojatno očekuje i moralno poniženje pružanja ruke pomirenja Putinu.
To će vjerojatno biti i trenutak moralnog sloma Zapada. Sudbina svijeta nikada nije ovisila o tako nesposobnoj i kratkovidoj ekipi, kakva nas vodi. Zato će kriza pred nama biti tako duboka, a proces iscjeljenja dugotrajan i bolan.
Nema komentara:
Objavi komentar