Dok čitave armije stručnjaka lome glavu oko toga zašto se pande ne razmnožavaju, dotle se čini kako nitko nije ni najmanje zabrinut zbog dramatičnog pada broja Europljana.
Ovih se dana puno medijske prašine podiglo oko izglasavanja rezolucije Europskog parlamenta koja iza prilično kompliciranog naziva deklarira neke od osnovnih ljevičarskih postava glede pobačaja. Kako je Europski parlament institucija bez ikakvog ugleda, a “rezolucije” i “direktive” koje donosi bez obvezujuće snage, ne planiram ovdje ulaziti u neku polemiku s njenim zagovornicima ili protivnicima.
Dodatni razlog je što ne vidim smisao u polemiziranju unutar unaprijed zadanog okvira koji nudi rezolucija. Pristajanje na polemiku u tom okviru ima predvidljiv ishod. Tako, ako se iz nekog razloga izjasnite kako ste “protiv” rezolucije, ispast će kako ste protiv prava žena - kako i stoji u njenom nazivu - a kad vam prilijepe sliku nasilnika, onda vam ne vrijede razlozi i objašnjenja. Razlozi tada samo ojačavaju postavljeni protivnički okvir.
Dakle, nisam od onih sretnika koji imaju jednoznačan i aprioran odgovor na to pitanje, kao i na većinu drugih moralnih pitanja. To ne znači kako sam moralno nezainteresiran, već samo kako smatram da riječi “za” i “protiv” pripadaju znanosti o idiotizmu, tj. ideologiji, a ne znanosti o moralu. To je rječnik briselskih brbljaonica i političkih kompleksaša, koji se za rješavanje moralnih dilema koriste “satarom”, a ne razumom.
A razum kaže kako je od toga jeste li “za” ili “protiv” nečega puno važnije pitanje - “čemu?” Tako se postavlja pitanje čemu služi rezolucija koja niti koga obvezuje, niti će ju primijeniti ikoje nacionalno zakonodavstvo, osim što je poslužila kao zgodno opravdanje besmislene egzistencije kaste briselskih uhljeba i usputna prilika za samodopadno bildanje ideoloških mišića lijevih i naivni pristanak desnih na ulogu sparring-partnera.
Predlagači kažu kako su rezolucijom “poslali poruku ženama širom Europe”. No, čini se kako se radi o drugoj vrsti poruke. Ova rezolucija doista ničemu ne služi, niti ima namjeru ikome pomoći. Ona je prije simptom, izraz problema, a ne njegovo rješenje - turobna slika stanja duha koji se nadvio nad Europom. To je slika zaglušujuće tišine koja obavija problem potpunog demografskog sloma koji prijeti opustošiti stari kontinent.
Ovo pitanje u potpunosti nadilazi pitanje bilo koje individualne odluke, iako predstavlja njihov zbir. Procjene UN-a govore kako će Europa već u prvoj polovici 21. stoljeća ostati bez 125 milijuna ljudi. To je stanovništvo veličine današnje Francuske i Njemačke koje nestaje u 50 godina. Nitko ne razumije razloge zbog kojih su ljudi koji žive u najslobodnijem i najprosperitetnijem dijelu svijeta odlučili prestati produžavati svoju vrstu.
Ne postoje nikakvi dokazi da su ljudi u Europi odjednom postali neplodni. Sredstva za kontracepciju prodaju se kao nikad ranije. Ne radi se o nekom prirodnom fenomenu, niti o ponašanju koje bi se moglo objasniti utjecajem okoline. Dapače, vjerojatno otkad je svijeta i vijeka nisu postojali bolji uvjeti za odgajanje djece nego što je to u današnjoj Europi. Radi se o potpuno svjesnoj i slobodnoj odluci ljudi da ne žele imati djecu.
A opet, čini se kao da nikoga stvarno nije uopće briga za ovaj problem. Naprotiv, u medijima često možemo naći članke o tome kako su ljudi bez djece sretniji i vode smislenije živote od onih s djecom. Dok čitave armije stručnjaka lome glavu oko toga zašto se pande odbijaju razmnožavati ili zašto nekoj vrsti tuljana prijeti izumiranje, dotle se čini kako nitko nije ni najmanje zabrinut zbog dramatičnog pada broja Europljana.
Briga za potomstvo je biološka konstanta svake vrste, a mi smo nekako uspjeli slomiti tu konstantu. Opsjednutost smrću vidljiva je i u panici oko korone. Nekada smo slušali kako su se stariji žrtvovali za mlade, dok danas gledamo kako se kao imperativ ispostavlja da se mladi trebaju žrtvovati za starije. Djeca su odjednom postala opasnost a ne nada s kojom gradimo i vlastitu budućnost.
Stara izreka kaže kako rastu i napreduju onda društva u kojima starci sade drveće pod čijom krošnjom nikada neće sjediti. Naši su korijeni plitki, okrenuti smo trenutku i materijalnom, pa nam život prolazi kao pijani danse macabre. Izgradili smo kulturu u kojoj je religija zabluda, a nacija tek skup pojedinaca, pa žrtvovanje za viši cilj i vjera u bolje ostaju bez elana. A ima li jasnijeg izraza poricanja samog života od svjesnog odustajanja od potomstva?
Nema komentara:
Objavi komentar