Ako se već ide na zabrane, zašto onda ne završiti jednom za svagda sa svim totalitarnim ideologijama, pa zabraniti i petokraku, svastiku i kokardu?
Prije mjesec dana okončani su lokalni izbori, čime je zaokružen jedan izborni ciklus u Hrvatskoj. Sljedeće izbore imat ćemo tek za tri godine, pa je za vlast to uvijek prilika za povlačenje onih poteza koji se, inače, ne smatraju oportunim. Računa se kako će se ono što se uradi sada do sljedećih izbora zaboraviti, jer će se u međuvremenu već pojaviti neki drugi problemi, pa neće biti ni velike političke štete.
Tako vidimo kako se već povlače prvi takvi potezi, a jedan od njih je i nedavna inicijativa za izmjenu Kaznenog zakona radi zabrane ustaškog znamenja i pozdrava “Za dom spremni”, koja će se prije ljetne pauze naći pred Saborom. Kao dodatni razlog zašto je ona pokrenuta baš u ovom trenutku vjerojatno određenu ulogu ima i to što naredne godine preuzimamo predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust.
Kao i svaki put kad se potegnu takva pitanja, očekuje se kako će i ova inicijativa pokrenuti ideološku buru u javnosti. Ali, to što ona nije dio predizborne agende i što se s njom ide nakon izbora i pred “sezonu kiselih krastavaca”, govori o tome kako ovaj put nije riječ o političkom spinu, već kako zakonodavac misli ozbiljno. Stoga sa sigurnošću možemo reći kako se u naš društveni život uskoro na velika vrata useljava cenzura.
Cenzura je uvijek nepopularna, a za to postoje i razlozi. Svako društvo ima svoje ekstreme, ali zabranom izražavanja ekstremnih stavova ne smanjujemo ekstremizam, već njegovu vidljivost. To je poput ukidanja signalnog sustava u prometu. Cenzura tu samo može pridonijeti da naletimo na nekog koga bismo inače mirno zaobišli. Ako zabranimo nečije pogrešno mišljenje, kako ćemo onda znati tko od nas pogrešno misli?
Iako je stvar već politički odlučena, dobro je podsjetiti se koliko je svaka cenzura jedan oblik nedostatka socijalne inteligencije. Ali, kad je već tako odlučeno, valjda se sada može očekivati i kako će konačno prestati onaj vječni ideološki lov na vještice u Hrvatskoj, u kojoj je svaka crna majica odmah “ustaška” - pa čak i dres hrvatske reprezentacije - i u kome je čak i obično slovo “u” ideološki nepoćudno.
Možda nestane i ono licemjerje po kome je vedetama ljevice dovoljno ispričati se kada se nađu u zanimljivim situacijama, pa se u javnosti pojavi zanimljiva prepiska ili video snimka, dok je desničar kriv i kad nije rekao ono što se od njega očekuje i lijepe mu se najgore etikete? Jedan nije kriv jer se ispričao, iako za njegovo ponašanje postoji nepobitan dokaz, a desni je kriv jer se metodom čitanja misli utvrdilo što on misli – i ne priznaje to što mu se imputira.
Još nam nisu poznati svi detalji ove inicijative, ali neke informacije ukazuju na to kako se odlučilo ići na neku vrstu kompromisa i stvaranja ideološkog balasta, kako bi se umirio jedan dio javnosti. Tako se, navodno, traže jamstva kako se zauzvrat neće pokretati inicijativa za povratak Titovog trga u Zagrebu. Stoga se postavlja pitanje je li uvjet za usvajanje zabrane pozdrava “Za dom spremni” da se ne vraća Titov trg u Zagrebu?
To je pristup političkog pragmatizma, koji ovdje otvara jednu zanimljivu perspektivu. Naime, kada se već ide sa zabranama jednih totalitarnih znamenja, prirodno se nameće pitanje zašto onda ne zabraniti i ostala totalitarna znamenja, pod kojima su u hrvatskoj povijesti činjeni masovni zločini? Zašto ne završiti jednom za svagda sa svim totalitarnim ideologijama, pa zabraniti i petokraku i svastiku i kokardu?
Ako bi se išlo na stvaranje te vrste društvenog konsenzusa i zajedno s ustaškim simbolima zabranilo i petokraku, vjerojatno bismo dobili prigovor kako bismo onda morali zabraniti i “Heineken” i slične robne marke. Ali tome bi se lako moglo doskočiti time što bi se zakonski uredilo da komercijalni subjekti mogu zatražiti posebnu dozvolu ako je petokraka dio njihovog loga i komercijalnog identiteta, recimo, ne manje od deset godina.
Zabrane su uvijek štetne i kontraproduktivne, ali ako se već ide na njih, onda treba povesti računa da bar šteta ne bude velika i ne vode k još većim podjelama u društvu. Ako zabrane nisu same sebi svrha, već izraz nekog društvenog konsenzusa, onda je jako važno da one budu konzistentne i provode se bez iznimki. Bez toga, postat će i same znamenje jednog ekstremizma kojemu znamenja drugih služe samo kao loša izlika vlastite rđave savjesti.
Nema komentara:
Objavi komentar