Protjerujući me tako u startu iz domena ljudskog, pa i bilo kakve racionalne rasprave, Lucić nema problem razračunati se i s mojom tezom – ta, to su tek bulažnjenja jednog bezosjećajnog i ne naročito promućurnog insana – pa je svoju kolumnu popunio navodima iz mog teksta, sve se snebivajući i čudeći nad njegovim sadržajem. Pritom on nijednom nije osjetio potrebu da u raspravi potegne nešto kao argument. A i što će mu argument, pored tako široke i osjećajne duše koju je pokazao? Široko srce ne mari za pamet, bolna i potrešena duša prosvjeduje protiv profaniranja svojih dubokih osjećaja surovom logikom. Još je Nietzsche odao počasti takvoj vrsti dokaza nazivajući ju "dokazivanjem po snazi", a koja kaže: "što su moja osjećanja dublja i iskrenija, to su moji iskazi objektivniji i istinitiji". Bol Lucićeve duše, izmučene prizorima civilnih žrtava u Gazi, ultimativna je garancija ispravnosti i epistemičke privilegiranosti njegovih stavova o tom sukobu.
No, kada prizorima užasa potrešena lijepa duša i pokuša subjektivnoj lirici svojih osjećaja dati argumentativnu oblandu, vidimo da joj to poduzeće baš i ne ide. Točnije, logičko vezivo je slabo, premda je materijal, kako se može vidjeti iz navedenih izvadaka, izvrstan. Ali, teško se oteti dojmu da je to pomalo i krparija, kao kada biste gradili kuću od granitnih ploča vezujući ih malterom od pokvarenih jaja, tzv. mućaka. Kako inače shvatiti tu nemoć elementarne aprehenzije koja moje agitiranje za kopnenu intervenciju u Gazi kako bi se slomila vojna moć Hamasa, shvaća kao moj očaj da će akcije IDF-a samo ojačati političku moć istih? Ili, kad upozoravam da ne treba europski antisemitizam izolirano vezivati samo za kratki period naci-vladavine, jer je to tradicija sa stoljetnim kontinuitetom, kao moj žal što naci-vladavina nije trajala duže? U svakom slučaju se treba vratiti izvornom tekstu na "Večernjakovoj blogosferi", na što čitatelja ekstenzivni izvaci naprosto mame. Čuđenje je, naime, uvijek pomalo i udivljenje.
Predragu Luciću je naročito zasmetalo što sam, u svojoj podlosti, gotovo horsku usuglašenost zapadne javnosti u osudi vojne akcije Izraela povezao s ljevicom i njoj endogenim antisemitizmom. Hm, pa kako to drukčije objasniti? Ta, nisu svi ovi europski antisemiti koji su sada nadigli galamu protiv Izraela ispuzali iz nekog mračnog fašističkog tunela. Evo, Lucić sasvim pouzdano nije sljedbenik nacističke ideologije, već pošteni ljevičar jugoslavenskog usmjerenja, pa se i on priključuje toj antisemitskoj galami.
Indikativno je pritom da našim ljevičarima ne smetaju toliko civilne žrtve u sukobima u Ukrajini, Iraku ili Siriji, niti njihove patnje u Odesi, Mosulu ili Homsu, ali su naročito osjetljivi na stradanja civila u antiterorističkim akcijama u Gazi. Zašto ove žrtve, često i puno brojnije, ne pobuđuju pijetet naših ljevičara, poput oni u Gazi, zbog čega ne dižu glas u njihovo ime? Budući da ovaj moralni apel naših ljevičara evidentno nema univerzalnu dimenziju, pa ga ne možemo smatrati ni izrazom nekog njihovog univerzalnog moralnog stava, moramo mu potražiti njegovo patološko podrijetlo. Stoga sam sasvim dogmatski zaključio da je jedini razlog tome to što je s ovim stradanjima povezan "židovski Satana" i tome dao za takve patološke strasti sasvim primjereno ime – antisemitizam. Doduše, ovdje ostavljam mogućnost da je, možda, kod principijelno čovjekoljubivog i hiperosjetljivog Lucića presudna bila njegova ljubav prema ideološkom naslijeđu bivše Jugoslavije – države u kojoj je antisemitizam bio institucionaliziran, koja je bila sigurna luka za teroriste iz Arafatovog PLO-a i predvodnik anti-izraelskog bloka na međunarodnoj sceni.
Tezu o modernom političkom antisemitizmu ljevice, inače, nisam izmislio ja, već su o tome pisali mnogi, pa tu nema baš puno mjesta Lucićevu čuđenju. Ali, on je izgleda čuo samo za kršćanski "križ i kuku" i Hitlera, pa mu se čini da ja "prodajem ideološke sljeparije" kada upozoravam na porast ljevičarskog antisemitizma na Zapadu i apeliram da se što prije otrijeznimo od ljevičarskih totalitarnoljubnih afektacija i izronimo iz antisemitskog amoka u koji nas gura naša lijevo-liberalna fašistička elita. Možda je takvo razmišljanje skandalozno u našoj intelektualno zapuštenoj ljevičarskoj kulturi, koja još nije odmakla od borbe protiv sablasti "križa i kuke", ali to skandaliziranje je i samo dio problema na koji ukazujem.
Zbog ograničenosti prostora* nemam mjesta baviti se duže Lucićevim insinuacijama. Djelomično me od toga oslobađa i okolnost da se moj kritičar nije usudio konstruirati bilo što što bi ličilo na nekakav jasno artikulirani i potkrijepljeni argument. No, ja zbog toga neću njemu preporučivati policijske istražiteljske metode kako bi od svog emotivnog izliva napravio tekst oko koga se može voditi racionalna rasprava. Neka mu i ovo bude dostatno za lupkanje po čelu.
* Odgovor je prvobitno poslan na adresu "Novog lista", no kako nije bilo odgovora, odlučio sam ga objaviti ovdje.
Izvor: Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar